Da li je svijet na vrhu fosilne gasne revolucije (gas od škriljaca)? Ko će biti lider u korištenju nove tehnologije? I što su dobre i loše strane?
Odgovore na neka od ovih pitanja novinar RFE Bruce Pannier je potražio od Eda Reeda, urednika škotskog časopisa NewsBase LTD, koji prati globalni energetski razvoj.
Reed: Riječ je definitivno o gasu koji će promijeniti igru u Sjevernoj Americi. Postojala su predviđanja još početkom 2000-tih da će otprilike u ovo vrijeme Sjedinjene Države biti neto uvoznik gasa, da će Americi biti potrebno mnogo više LNG (prirodnog tečnog gasa), a time će taj gas postati puno pouzdaniji i za druge države. Činjenica da se bum sa fosilnim gasom dogodio na taj način, neka vrsta prominentnog dolaska 2007. i 2008., je označila da sada nema planiranog uvoza LNG za Ameriku, već se sada zapravo traži izvoz LNG iz Amerike. Zapravo, Sjedinjene Države sada su glavni proizvođač gasa na svijetu. Taj su primat preuzeli od Rusije 2009., tako da je to zaista veoma važno i za SAD i za Sjevernu Ameriku.
Reed: Zapravo je kombinacija obje stvari. Tehnologija je omogućila održivu proizvodnju i to je zaista novi izum. Mislim da je zapravo prekretnica bila 2001. ili 2002. kada je američka kompanija Devon Energy kupila još jednu kompaniju sa sjedištem u SAD, Mitchell Energy. Mitchell kompanija je pionir u
praćenju procesa razdavajanja (fragmentacije), a Devon je uspio da kombinuje taj proces sa svojim horizontalnim poznavanjem iskopavanja, što su dva ključna elementa za iskopavanje fosilnog gasa. Mi smo zapravo vidjeli samo plodove tog rada tek u drugoj polovini prošle decenije. Tako da smo tek 2007. i 2008. odjednom bili svjedoci masivne proizvodnje fosilnog gasa, i zapravo zato i znamo tako malo o tome, jer je riječ o nedavnoj i novoj tehnologiji. Sada je naravno jeftinija proizvodnja fosilnog gasa i nedavno sam vidio neke kalkulacije koje kažu da pojedine vrste fosilnog gasa mogu biti proizvedene jeftinije nego konvencionalni gas u Americi. To je još uvjek veoma vruća tema o kojoj se polemiše, ali svjedoci smo ekstremno niske cijene gasa u Sjevernoj Americi.
Reed: Počelo je kao uobičajeni proces traženja nafte ili gasa, sprovođenjem seizmičkih testova i bušenjem.Ali kad ste jednom iskopali svoje izvorište - bušotinu i, kako se to kaže, to bude horizontalno izvorište koje ide na različite strane ka gasnom vodu, kompanija onda sprovodi proces hladanog razdvajanja (fragmentacije), što zapravo znači upumpavanje puno vode u bušotinu sve dok ne dođe do fizičkog razdvajanja stijena i oslobađanja gasa zaglavljnog u škriljcima, i to tako da on ispliva po površini. Razdvajanje uobično traje oko sedmicu do 10 dana a utrošak vode je ogroman. Otprilike četiri do 19 miliona litara po danu, da bi se razdvojilo kako treba, tako da je to jedan veoma interesnatan problem za sušne regione. Druga stvar koju treba imati na umu kada se razmišlja o iskopavanju fosilnog gasa je da postoje veoma visoke stope štete u tim izvorištima. Zbog toga kompanije trebaju da obnove stara izvorišta ili buše nova. Tako da ono što sada vidimo je velika količina izvorišta koja se buše na maloj površini zemlje, i to očigledno ima veoma veliki uticaj na Ameriku i gusto nasljene zemlje poput onih evropskih.
Protesti zbog eksploatacije fosilnog gasa u Francuskoj, februar 2011
Reed: Kako se o fosilnom gasu trenutno priča jako mnogo, to je privuklo pažnju svuda u svijetu. Ja sam razgovarao sa zvaničnicima mnogih zemlja koje su pokazali interes da i oni pokušaju da razviju ovaj resurs. Evo nekih koje su mi trenutno pali na pamet: Alžir, Argentina, Australija, Kina, Egipat, Mađarska, Poljska, Južna Afrika a vidio sam i neke izvještaje da će Indija raditi na pronalaženju foslinog gasa u bliskoj budućnosti. Tako da zaista ima mnogo zemlja koje su zainteresovane za to ali za njih je to još dug put koji treba da pređu.
Reed: Posebno one u Zapadnoj Evropi. Kod njih smo primijetili rezervisnaost kada je riječ o tome koliko se daleko može ići sa tim. Nedavno je iskazana zabrinutost u Velikoj Britaniji oko toga što kompanije buše i iskopavaju na sjeveru zemlje, što je uzrokovalo “podizanje obrava“, da tako kažemo, kod mnogih. U Francuskoj je mislim stavljen moratorijum na ključni dio o iskopavnju fosilnog gasa - proces poznat kao hidrauličko razdvajanje, zbog straha od kontaminacije prirodnih voda i još nekih razloga. Ja ne znam da je u nekoj državi stavljena striktna zabrana, ali mislim da prisustvujemo otporu nekih zemljama, kao i nekim saveznim državama u samim SAD. Zabrinutost su iskazali u Pensilvaniji i Njujorku u strahu da bi upravo proces razdvajanja (fragmentacije), mogao izazavati probleme za životnu sredinu, na šta mnogi ljudu ukazuju. Zapravo, Američka agencija za zaštitu životne sredine već radi na studiji upravo o tome i to će biti veoma važno i relevantno nakon što rezultati budu objavljeni.
Reed: Mislim da je to ključno pitanje: do koje mjere dobit od
iskopavanja koju smo vidjeli u Sjevernoj Amarici, znači u mjeri da je to ocijenjeno kao gasna revolucija , može biti ostvarena i drugdje. Mislim da je to veoma otvoreno pitanje i kada bih znao odgovor na njega, ja bih vjerovatno bio veoma bogat čovjek. Ako pogledate Sjedinjene Države, postoje neki veoma očiti razlozi zbog koji se tamo dogodio bum fosilnog gasa. To je najviše ispitana zemlja na svijetu i tamo postoji veoma snažno lokalno tržište kao i grupe kompanija, te i neka vrsta kritične mase tehnologija koje su omogućile da se to dogodi, i ja zaista mislim da toga nema u ostalim dijelovima svijeta, bar ne u tom obimu. Slično je i pitanje mineralnih prava, koje će vjerovatno biti veoma važno naročito kada razmišljate o tome kako fosilni gas može biti uveden i u Evropu. U SAD, ako kažete da posjedujete zemlju na kojoj je Barnett škriljac (deposit) ili Marcellus (deposit) onda imate pravo da primate novac od tih kompanija koje proizvode gas sa vaše zemlje. To nije slučaj u Evropi. To je u Evropi mnogo teže, jer prava nad mineralnim izvorištima ima država, tako da je država ona koja dobija benefite od proizvoda koji se nalaze ispod tvoje zemlje, ako ih na primjer imaš u području gdje su farme u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Poljskoj. Tako da će to biti jedan od ključnih problema u smislu kako ljude nagovoriti da omoguće bušenje i proizvodnju na njihovoj zemlji i to će biti pod lupom kao jedan od realnih problema. Drugi razlog progresa koji se tako rapidno dogodio u Sjedinjenim Državama je i to što su tamo veoma labavi standardi kada je riječ o zaštiti životne sredine. Mislim kada pogledate državu kao što je Francuska, koja je postavila moratorijum na hidraulička razdvajanja prilikom dobijanja fosilnih goriva, to će takođe biti jedan ogroman problem. Imajući u vidu sve poznato i ako uzmete Ameriku za primjer, biće to veoma težak i bremenit put da se postigne isti nivo tih procesa istim intezitetom drugdje.
Odgovore na neka od ovih pitanja novinar RFE Bruce Pannier je potražio od Eda Reeda, urednika škotskog časopisa NewsBase LTD, koji prati globalni energetski razvoj.
RSE: Fosilni (škriljni) gas nazivaju onim koji će “promijeniti igru”. Koliko je tačna ova karakterizacija ?
Reed: Riječ je definitivno o gasu koji će promijeniti igru u Sjevernoj Americi. Postojala su predviđanja još početkom 2000-tih da će otprilike u ovo vrijeme Sjedinjene Države biti neto uvoznik gasa, da će Americi biti potrebno mnogo više LNG (prirodnog tečnog gasa), a time će taj gas postati puno pouzdaniji i za druge države. Činjenica da se bum sa fosilnim gasom dogodio na taj način, neka vrsta prominentnog dolaska 2007. i 2008., je označila da sada nema planiranog uvoza LNG za Ameriku, već se sada zapravo traži izvoz LNG iz Amerike. Zapravo, Sjedinjene Države sada su glavni proizvođač gasa na svijetu. Taj su primat preuzeli od Rusije 2009., tako da je to zaista veoma važno i za SAD i za Sjevernu Ameriku.
RSE: Ljudi su znali za fosilni gas već neko vrijeme ali je ranije bio previše skup za eksploataciju. Da li je tehnologija postala bolja, a time i jeftinija, ili je razlog tome što su cijene prirodnog gasa porasle toliko da je otkrivanje fosilnog gasa sada postao ekonomski opravdan poduhvat?
Reed: Zapravo je kombinacija obje stvari. Tehnologija je omogućila održivu proizvodnju i to je zaista novi izum. Mislim da je zapravo prekretnica bila 2001. ili 2002. kada je američka kompanija Devon Energy kupila još jednu kompaniju sa sjedištem u SAD, Mitchell Energy. Mitchell kompanija je pionir u
Neke kalkulacije koje kažu da pojedine vrste fosilnog gasa mogu biti proizvedene jeftinije nego konvencionalni gas u Americi.
praćenju procesa razdavajanja (fragmentacije), a Devon je uspio da kombinuje taj proces sa svojim horizontalnim poznavanjem iskopavanja, što su dva ključna elementa za iskopavanje fosilnog gasa. Mi smo zapravo vidjeli samo plodove tog rada tek u drugoj polovini prošle decenije. Tako da smo tek 2007. i 2008. odjednom bili svjedoci masivne proizvodnje fosilnog gasa, i zapravo zato i znamo tako malo o tome, jer je riječ o nedavnoj i novoj tehnologiji. Sada je naravno jeftinija proizvodnja fosilnog gasa i nedavno sam vidio neke kalkulacije koje kažu da pojedine vrste fosilnog gasa mogu biti proizvedene jeftinije nego konvencionalni gas u Americi. To je još uvjek veoma vruća tema o kojoj se polemiše, ali svjedoci smo ekstremno niske cijene gasa u Sjevernoj Americi.
RSE: Možete li nas provesti kroz sve korake koji su bili potrebni da se dobije fosilni gas?
Reed: Počelo je kao uobičajeni proces traženja nafte ili gasa, sprovođenjem seizmičkih testova i bušenjem.Ali kad ste jednom iskopali svoje izvorište - bušotinu i, kako se to kaže, to bude horizontalno izvorište koje ide na različite strane ka gasnom vodu, kompanija onda sprovodi proces hladanog razdvajanja (fragmentacije), što zapravo znači upumpavanje puno vode u bušotinu sve dok ne dođe do fizičkog razdvajanja stijena i oslobađanja gasa zaglavljnog u škriljcima, i to tako da on ispliva po površini. Razdvajanje uobično traje oko sedmicu do 10 dana a utrošak vode je ogroman. Otprilike četiri do 19 miliona litara po danu, da bi se razdvojilo kako treba, tako da je to jedan veoma interesnatan problem za sušne regione. Druga stvar koju treba imati na umu kada se razmišlja o iskopavanju fosilnog gasa je da postoje veoma visoke stope štete u tim izvorištima. Zbog toga kompanije trebaju da obnove stara izvorišta ili buše nova. Tako da ono što sada vidimo je velika količina izvorišta koja se buše na maloj površini zemlje, i to očigledno ima veoma veliki uticaj na Ameriku i gusto nasljene zemlje poput onih evropskih.
RSE: Koje zemlje u svijetu trenutno razvijaju ove resurse?
RSE: Koje zemlje su nepovjerljive ili oprezne kada je riječ o iskopavanju fosilnog gasa?
Reed: Posebno one u Zapadnoj Evropi. Kod njih smo primijetili rezervisnaost kada je riječ o tome koliko se daleko može ići sa tim. Nedavno je iskazana zabrinutost u Velikoj Britaniji oko toga što kompanije buše i iskopavaju na sjeveru zemlje, što je uzrokovalo “podizanje obrava“, da tako kažemo, kod mnogih. U Francuskoj je mislim stavljen moratorijum na ključni dio o iskopavnju fosilnog gasa - proces poznat kao hidrauličko razdvajanje, zbog straha od kontaminacije prirodnih voda i još nekih razloga. Ja ne znam da je u nekoj državi stavljena striktna zabrana, ali mislim da prisustvujemo otporu nekih zemljama, kao i nekim saveznim državama u samim SAD. Zabrinutost su iskazali u Pensilvaniji i Njujorku u strahu da bi upravo proces razdvajanja (fragmentacije), mogao izazavati probleme za životnu sredinu, na šta mnogi ljudu ukazuju. Zapravo, Američka agencija za zaštitu životne sredine već radi na studiji upravo o tome i to će biti veoma važno i relevantno nakon što rezultati budu objavljeni.
RSE: Da li je ova tehnologije dostupana za većinu zemlja ili će korištenje ovih resursa biti rezervisano samo za industrijski razvijene zemlje koje mogu pronaći taj gas?
Reed: Mislim da je to ključno pitanje: do koje mjere dobit od
U SAD, ako kažete da posjedujete zemlju na kojoj je Barnett škriljac (deposit) ili Marcellus (deposit) onda imate pravo da primate novac od tih kompanija koje proizvode gas sa vaše zemlje. To nije slučaj u Evropi.
iskopavanja koju smo vidjeli u Sjevernoj Amarici, znači u mjeri da je to ocijenjeno kao gasna revolucija , može biti ostvarena i drugdje. Mislim da je to veoma otvoreno pitanje i kada bih znao odgovor na njega, ja bih vjerovatno bio veoma bogat čovjek. Ako pogledate Sjedinjene Države, postoje neki veoma očiti razlozi zbog koji se tamo dogodio bum fosilnog gasa. To je najviše ispitana zemlja na svijetu i tamo postoji veoma snažno lokalno tržište kao i grupe kompanija, te i neka vrsta kritične mase tehnologija koje su omogućile da se to dogodi, i ja zaista mislim da toga nema u ostalim dijelovima svijeta, bar ne u tom obimu. Slično je i pitanje mineralnih prava, koje će vjerovatno biti veoma važno naročito kada razmišljate o tome kako fosilni gas može biti uveden i u Evropu. U SAD, ako kažete da posjedujete zemlju na kojoj je Barnett škriljac (deposit) ili Marcellus (deposit) onda imate pravo da primate novac od tih kompanija koje proizvode gas sa vaše zemlje. To nije slučaj u Evropi. To je u Evropi mnogo teže, jer prava nad mineralnim izvorištima ima država, tako da je država ona koja dobija benefite od proizvoda koji se nalaze ispod tvoje zemlje, ako ih na primjer imaš u području gdje su farme u Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Poljskoj. Tako da će to biti jedan od ključnih problema u smislu kako ljude nagovoriti da omoguće bušenje i proizvodnju na njihovoj zemlji i to će biti pod lupom kao jedan od realnih problema. Drugi razlog progresa koji se tako rapidno dogodio u Sjedinjenim Državama je i to što su tamo veoma labavi standardi kada je riječ o zaštiti životne sredine. Mislim kada pogledate državu kao što je Francuska, koja je postavila moratorijum na hidraulička razdvajanja prilikom dobijanja fosilnih goriva, to će takođe biti jedan ogroman problem. Imajući u vidu sve poznato i ako uzmete Ameriku za primjer, biće to veoma težak i bremenit put da se postigne isti nivo tih procesa istim intezitetom drugdje.
