Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Studentske lekcije o buntu


Nakon masovnih protesta studenata i blokade saobraćaja u glavnom gradu, posle više-nedeljnih pregovora, Vlada Srbije saopštila je da je ispunila pet od šest studentskih zahteva, Foto: Vesna Anđić
U Temi sedmice se bavimo studentima na Balkanu. Direktan su povod protesti akademaca u Hrvatskoj i Srbiji. S druge strane, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini neobična tišina. U Tuzli to objašnjavaju vladajućom depresijom, a u Podgorici time da se studenti nisu navikli na pobune.

Saradnja: Zoran Glavonjić, Ankica Barbir Mladinović, Žana Kovačević, Predrag Tomović

Deo studenata Beogradskog univerziteta i dalje protestuje, iako je Vlada Srbije saopštila da će ispuniti najveći deo zahteva visokoškolaca. Većina je odustala od ulične borbe, očekujući što će vlast ispuniti od onoga što je obećala, dok su ostali poručili da nema popuštanja i da će na ulicama ostati dok im se, baš kako su tražili, ne olakša upis u narednu godinu studija.

Nakon masovnih protesta studenata i blokade saobraćaja u glavnom gradu, posle više-nedeljnih pregovora, Vlada Srbije saopštila je da je ispunila pet od šest studentskih zahteva. Najvažniji zahtev, zbirni upis na teret budžeta, nije ispunjen, dok je vlast obećala studentima da će rešiti probleme propisivanja kvota za doktorske studije, odobravanja proširenja budžetske master kvote, smanjenja cena grejanja za fakultete, kao i situaciju na Fakultetu likovnih umetnosti na kom su treću godinu studenti upisali po starom zakonu, a onda, bez obaveštenja, prebačeni na novi program.

Protest studenata
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:02:00 0:00


Posle rešenja koje je ponudila vlast, najveći deo studenata povukao se sa ulica, dok jedan broj njih i dalje protestuje. Vladimir Smuđa, student prodekan Tehnološko-metalurškog fakulteta, lider studenata koji nisu zadovoljni obećanim, izjavio je da se protest nastavlja do daljeg:

„Iziskujemo sve zahteve, a oni koji su ispunjeni, uopšte nemaju rok ni način rešenja. Takvo rešenje od Vlade ne možemo da prihvatimo u kojem stoji da se Vlada obavezuje da će problem rešiti, a ne kaže na koji način i do kada.“


Vlada je poručila da neće biti popuštanja studentima u protestu jer smatra da su problemi rešeni. Radivoje Mitrović, državni sekretar u Ministarstvu prosvete, izjavio je da je nerealan zahtev zbog kojeg deo studenata i dalje protestuje:

„Sabiranje bodova i takvo prenošenje bodova je protivzakonito i to smo odavno rekli. Studenti su se bili sa tim složili. Razgovorima sam s jedne strane zadovoljan. Kada sedimo ovde, svi se vrlo lepo slažemo, a sada odjednom neki novi moment koji kolerira sa protestima u Zagrebu, Zadru Splitu i Puli. Da li to ima veze, neka procenjuju drugi.“


Studenti su prvo blokirali mostove u Beogradu, a jednom prilikom su pred Vladu pošli i sa dva bagera, koji su simbol peto-oktobarskih promena:

„Imamo maksimalan broj bodova, a ne možemo da upadnemo u budžet. Čak imamo i visoke proseke, a to nam ništa ne znači.“
„Zahtevamo besplatno školstvo. Naši roditelji plaćaju poreze i zašto ne bi bilo moguće. Samo u Srbiji plate su oko 300-400 evra, a školarine su oko 3.000 evra.“
„Lopovi!“
„Najveći problem ovde je taj što je Vlada iz te reforme, iz Bolonjskog sistema, preuzela sve najgore, postoji međuprostor starih i novih studenata. Uslovi koje su propisali nije moguće ispuniti.“
„Sada ne prihvatamo nikakve kompromise. Ili će prihvatiti u celosti naše zahteve, ili se nećemo pomeriti do ispunjena naših zahteva.“

Za razliku od devedesetih godina, ovog puta policija nije represivna prema studentima. Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova i lider Socijalističke partije Srbije, iz čijih redova je i ministar prosvete, poručio je da studentski protesti neće biti zabranjeni:

„Studenti su demonstrirali i pre 2000. godine, bez obzira što su nas optuživali iz SPS-a da smo tukli studente. Sada tražite od mene da ponovo to radim? Ponavljati naše greške iz prošlosti neću. Da li su ti zahtevi realni ili ne, to studenti sami sa sobom treba da raščiste - za šta se zalažu. Podržavam zahtev za besplatno školstvo, kao i naš ministar, ali to pitanje nije moguće postaviti u jednoj idealističkoj formi, a ne gledati druge uslove i realnu ekonomsku situaciju u kojoj živimo, kao i zakone koji su u međuvremenu doneti.“


A studenti kažu da baš to i traže, da se poštuje Zakon o visokom obrazovanju. Vladimir Smuđa:

„Zakon o izmeni i dopuni Zakona o viskom obrazovanju nije dobar. On treba da se izmeni. Zakon o visokom obrazovanju, uz određene korekcije i potpuno poštovanje, je sasvim u redu. Ne tražimo poništavanje bolonjskih reformi, mi jednostavno tražimo da država ne diskriminiše studente po bilo kojoj osnovi.“


Ljubiša Rajić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, kaže da je studentski protest opravdan jer je jasno da se traži konzistentna politika Vlade o visokom školstvu:

„Nejasno mi je nešto drugo, a to je zašto Vlada uporno odbija da povede razgovor o tome da li je visoko obrazovanje privatna i lična investicija studenta ili visoko obrazovanje postoji jer su državi potrebni i lekari i inženjeri i svi drugi koji studiraju. Studenti traže da pređu na budžet. I ja sam odvajkada bio za to da se omogući besplatno studiranje. Nije problem u tome da nema para, nego se pare koje postoje loše raspodeljuju.“


Iako se za studentske proteste često govori i to da imaju veze sa politikom, dodaje Rajić, ovog puta se to ne može reći u onom smislu koji je uobičajen:

„Ovo jeste politički zahtev, samo što se kod nas pod politikom uvek neopozivo podrazumeva stranačka politika, pa se onda studenti optužuju da navode vodu na stranu ove ili one stranke. Ne znam tačno na šta misle kada ih za to optužuju. Studenti pokazuju koliko-toliku doslednost. Nije ni svim studentima lako ili teško na isti način.“


I na kraju, podseća Ljubiša Rajić, činjenica je da, na žalost, već dugo godina nema koordinacije između različitih studentskih organizacija, pa zaključuje da beogradski protest nije planiran zajedno sa onima u Zagrebu i drugde:

„Studentima je dogorelo do nokata jer se manje-više svuda u Evropi u isto vreme javljaju isti problemi. To samo pokazuje da studenti počinju da se bude i da malo više vide svoju sopstvenu situaciju.“


Protest studenata u Beogradu podržali su studenti iz Zagreba i Beča, kao i razna udruženja radnika iz Srbije.

ZNANJE NIJE ROBA


Prvi ozbiljni i najveći studentski protesti u nezavisnoj Hrvatskoj počeli su proljetos pod motom „Znanje nije roba“ i zahtjevom „Besplatno obrazovanje za sve“!

Pobuna i blokada nastave krenula je s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a onda se proširila na sve univerzitete u Hrvatskoj. Trajala je 34 dana.

Već tada se govorilo da studentima manipulišu lijeve stranke u Hrvatskoj. Studenti to i danas poriču. Ograđuju se od lijevih i desnih političkih opcija i tvrde da je to njihova vlastita pobuna protiv komercijalizacije obrazovanja, zbog čega su prije dvije sedmice ponovo počeli s protestima i blokadom nastave na više fakulteta u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Puli. Dio studenata se protivi blokiranju nastave jer ne žele gubiti predavanja i ispitne rokove, pa studentske proteste od samog početka prate i međusobna prepucavanja.
Oko 400 studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Filozofskog fakulteta i Ekonomije ovog su utoraka po prvi put izašli i izvan fakultetskih zgrada, Foto: zoomzg

Hrvatski su studenti proteklih desetak dana ponovo blokirali više fakulteta u zemlji, uglavnom društvenih znanosti, te poručili Vladi da ne odustaju od proljetos iznesenih zahtijeva za besplatnim obrazovanjem.

„Želimo potpuno javno financirano visoko obrazovanje, koje će biti pristupačno svima onima koji su u statusu redovnog studenta po kriteriju Bolonje na svim razinama. Mislim da smo makli svaku sumnju da nama upravlja neka stranka. Iza ovoga isključivo stoje studenti i to većinom studenti koji nemaju nikakve veze sa stranačkim opredjeljenjem.“
„Čak i da je bilo ponuda od nekih stranaka, naravno da bi se odbile. Neki nas povezuju sa strankama, ali ne vidim razloga. Hoćemo samo svoja prava, koja nam niti jedna opcija neće dati, a mi pokušavamo biti politički neobojeni. Nemamo ničiju podršku i ne želimo je.“

Oko 400 studenata zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Filozofskog fakulteta i Ekonomije ovog su utoraka po prvi put izašli i izvan fakultetskih zgrada, te simbolički, držeći se za ruke, napravili ljudski lanac oko zgrade Ministarstva znanosti i obrazovanja. U jednom su trenutku sjeli na pod i tako zapriječili zaposlenicima da izađu iz zgrade, zbog čega ih je policija, na rubu incidenta, doslovce odnosila ispred ulaza:

„Sjedite sa nama!“
„Oni mogu govoriti na dnevniku i u novinama da ispunjavaju naše zahtjeve za besplatnim školstvom. Mi se ne bi tu okupili da je to tako.“

U međuvremenu je osnovano i posebno stručno sveučilišno povjerenstvo na čelu s doktorom Žarkom Puhovskim. Predlažu besplatan upis na fakultete, bez školarina, ali uz plaćanje takozvanih ECTS bodova za ispite koje studenti ne uspiju dati u propisanom Bolonjskom ritmu studiranja:

„Oni koji to ne učine, trebat će platiti razliku u bodovima između bodova koje su skupili i bodova koji su propisani za upis u naredni semestar.“


Za studente je i to komercijalizacija:

„Time nema ravnopravnosti na financijskoj osnovi. Ako imam novaca, mogu si dozvoliti da budem lijen, mogu si dozvoliti da ne dam određeni broj bodova, a neko koji nemam novaca, to si ne može dozvoliti. Gdje je tu jednakost? To nije ono da svi moramo biti izvrsni, nego samo oni koji su siromašni moraju biti izvrsni, a oni koji imaju novac mogu biti najveće lijenčine na svijetu.“


Reakcije javnosti su vrlo različite, od podrške, ignoriranja, do optužbi da studentima zapravo manipuliraju različite interesne skupine, prije svega neki lijevo orijentirani profesori:

„Ovo je anarhizam koji je zapravo postao metoda za podizanje adrenalina od luckastije manjine koja terorizira većinu.“
„Deset godina studiraju i mi to plaćamo za njih.“
„I podržavan i ne. Besplatno ne možemo imati baš sve. Ali, treba nagraditi dobre đake.“
„Trebalo bi biti besplatno školovanje jer bez znanja nema ničega. Podržavam ih.“
„Imam 52 godine i živim u Osijeku. Moje dijete nije moglo upisati fakultet jer ne radim, radi samo žena. Nisam jedini takav.“

Studenti su uvjereni da ne traže nemoguće:

„Ne vidim razloga zašto tako ne bi bilo jer novaca ima za besplatno obrazovanje, ali je na krivom mjestu. Daje se na razne vojne misije, crkvi i slično.“
„Više je dobila Bosna i Hercegovina. Tamo ima Hrvata i svega, ali ne vidim zašto bi se više financirala Bosna i Hercegovina nego naše obrazovanje. To je paradoksalno.“
Foto: Enis Zebić

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora i poznati studentski vođa iz sedamdesetih, Ivan Zvonimir Čičak:

„Mislim da ni jedni studentski nemiri nisu reakcionarni. Oni uvijek traže nešto novo, slagali se mi sa njima, ili ne. To može biti dobro ili loše, ali u svakom slučaju ovi su studentski nemiri apsolutno instrumentalizirani od skupine profesora koji sada bježe od odgovornosti. Drugo, kako je u međuvremenu nastupio bolonjski proces, sada se ti stariji studenti grčevito bore da ostanu i da još nešto izmajmuniraju. Tu je cijeli problem.“


Čičak smatra da su ideje o socijalnoj jednakosti i besplatnom obrazovanju povezane sa zastarjelom idejom sveučilišta, koja nije održiva:

„Apsolutno ta ideja sveučilišta nije održiva.“

Sveučilišni profesor i bivši ministar znanosti u Račanovoj Vladi, Gvozden Flego, jedan od najčešće prozivanih da kao SDP-ovac stoji iza studentskih blokada, odbacuje sve optužbe o instrumentalizaciji studenata:

„Oni izjednačuju sve političke stranke, pa tako i SDP. Prema njima se odnose sa svojevrsnim gnušanjem. S druge strane mi se čini da je to proces koji zaslužuje dosta pozornosti, mnogo više nego što mu se poklanja, jer je s jedne strane to prvi organizirani protest protiv neoliberalizma i protiv komercijalizacije svega što neoliberalizam dotakne, da javne fondove pretoči u privatne džepove.“


Doktor Flego smatra da je besplatno obrazovanje u Hrvatskoj moguće i da se, prema studiji profesora Petra Filipića s Ekonomskog fakulteta u Splitu, i ne radi o nekom prevelikom novcu:

„Kada bi se ukinule sve školarine, državi bi trebalo 250 miliona kuna. Kada zbrojite besplatne udžbenike i prijevoz učenika za osnovne i srednje škole, koje je država plaćala, opet je u sustavu obrazovanja manje novca, nego je gubitak jednog javnog poduzeća.“


ŠTA GOD VI URADILI, BIĆE ONAKO KAKO MI KAŽEMO

U istoriji podgoričkog Univerziteta, studenti nisu nikada organizirano zatražili zaštitu svojih prava ili javno negodovali zbog neke nepravde i problema u društvu.

„Studenti se nisu navikli na pobune. To je na Zapadu jako popularno jer su studenti oličenje nekog bunta, prevashodno prema vlasti i prema stereotipima koje im vlast nameće.“
„Niko nema hrabrosti.“

Ovako o buntu govore studenti koji se ne bune, koji ne vjeruju predstavnicima studentskih organizacija, ali ni ne traže njihovu odgovornost. Ta svojevrsna apatija vladala je i u vrijeme kada je Dušan Đurović studirao na Fakultetu političkih nauka:

„Loše se osjećam i ne mogu da vjerujem u činjenicu da sam proveo pet godina na tom fakultetu, a da mi ništa nismo uradili povodom bilo čega, osim jednog broja časopisa Levijatan. Dešavalo se da nemamo sapuna u WC-ima na fakultetu i niko ništa nikada nije tražio, nismo tražili ni ubruse.“

Protest gimnazijalaca sa Cetinja, Foto: Savo Prelević

Dušan, koji nakon završetka studija piše poeziju, prisjeća se šta se desilo kada su studenti i profesori negodovali zbog odluke da se nakon dvije godine studija po starom sistemu odjednom pređe na pravila bolonjskog procesa:

„Devedeset posto studenata je bilo užasnuto time. Na predavanju, koje je držao dekan Političkih nauka, oni su počeli da pitaju zašto i kako. Kroz osmijeh, on je samo rekao - Što god vi uradili, biće onako kako mi kažemo. Tu je sve stalo.“


Sa buntom se ne rađa, ali bi svijest o pravu da se ne slažeš sa nekim stvarima i da o tome javno saopštavaš svoje mišljenje, trebalo da se razvija tokom studija. Čini se međutim da većinu crnogorskih studenata ne interesuje bunt i borba protiv nepravde, već neke druge stvari.

Mirjana Bošković
je, kao i Dušan, diplomirala na Fakultetu političkih nauka:

„Mislim da oni što prije žele da završe svoje studije, a da bi ih što prije završili, to znači što manje bunjenja, što manje odlaganja. Mislim da studenti danas u Crnoj Gori razmišljaju mnogo više o poenima, o tome kako da sakupe što više poena, kako da što prije polože ispite i završe studije.“


Nisu samo studenti u Crnoj Gori propustili lekciju o buntu. Ni njihovi profesori se ne bude:

„Nisu ni oni digli glas. Mi bi trebali njih da vidimo i oni da nam daju primjer kako se boriti protiv nečega. Često, kada neko predloži kolegama da se pobunimo ili da reagujemo na nešto, bilo da je vezano za fakultet, ili neku društvenu nepravdu, postavlja se jedno nepotrebno pitanje - A šta ćemo postići sa tim? Ne moramo ništa da postignemo, ali hajde da reagujemo.“


Mirjana smatra da su studenti danas veći buntovnici nego što su bili oni i vjeruje u promjene:

„Zaista jesam optimista po tom pitanju i možda taj moj optimizam proizlazi iz protesta cetinskih gimnazijalaca i zaista nekoliko sjajnih djevojaka koje su istupale ispred njih, sa sjajnom energijom, sa sjajnim stavovima. Mislim da su današnje nove, mlade generacije, veći buntovnici nego što smo bili mi. Mislim da će stvari da se promjene.“


Mirjanin kolega sa studija, Dušan, ima manje vjere u nove generacije i njihovu spremnost da se organizovano suprotstave negativnim stvarima u društvu. Preporučuje im ipak da se ugledaju na svoje kolege u regionu:

„Vidite šta rade studenti u Hrvatskoj. Kampuju na fakultetu, ismijavaju ministra prosvjete na jedan jako dobar način, koji je pun duha, bez nekog cinizma koji samo ruši, već to rade na jedan kreativan i interesantan način. Čak i da ne bude ništa od toga, ostaće činjenica da su reagovali.“


Možda će neke važne lekcije, kako reče Mirjana, crnogorski studenti morati da uče od gimnazijalaca sa Cetinja, iako bi možda bilo logičnije da je bilo drugačije. I pored pokušaja da se njihovom protestu prišije etiketa ispolitizovanog bunta, gimnazijalci su istrajali i dobili ono što su tražili.

Od studenata, međutim, još nismo vidjeli ni pokušaj da se izbore za neko svoje pravo.

TRPI I ŠUTI

Za razliku od onih predratnih, ovi današnji studenti u Bosni i Hercegovini nikada nisu podigli glas protiv loših uvjeta školovanja ili neprilagođenih nastavnih programa. Ili su možda ti mladi ljudi zadovoljni postojećim stanjem?

Posljednji masovni protesti na ulice su izveli svega 2.000, od 120.000 studenata u toj zemlji. Nedostaje inicijative, liderstva, ali i ideja. Bosansko-hercegovački studenti zaspali su, a ni u snu ne govore.

U Bosni i Hercegovini postoji osam javnih univerziteta i dva puta više studentskih organizacija, koje uglavnom djeluju same za sebe ili suprotstavljene jedna drugoj. Oko 120.000 studenata sa javnih Univerziteta u Bosni i Hercegovini uglavnom živi kao i većina stanovništva - utopljeno u letargiju i besperspektivnost, bez želje da mijenja bilo što. Najmasovniji protesti održani u Bosni i Hercegovini okupili su oko 2.000 studenata nedavno u Tuzli.

Nažalost, studenti u Bosni i Hercegovini ne vjeruju da izlaskom na ulicu mogu bilo šta promijeniti, kaže predsjednik Unije studenata u Tuzli, Edin Eminović:


„Studenti nemaju povjerenja, prije svega sami u sebe, pošto je takva situacija u državi. Malo studenata stvarno vjeruje da oni mogu promijeniti stanje kakvo jeste.“
„Trpi, šuti i biće bolje. Ovo je država za poželiti.“

Tuzlanskim studentima osjećaj solidarnosti nije izazvala ni nedavna afera na Pravnom fakultetu iz Sarajeva, odjeljenje u Tuzli, gdje se protiv nekoliko profesora vodi istraga zbog seksualnog ucjenjivanja studentica i korupcije na fakultetu. Na pitanje, zašto Unija studenata nije reagovala, Eminović odgovara:

„Kako mislite da reagujemo? Imali smo jednu press konferenciju vezano za to.“


Nažalost, stanje nije bolje ni na drugim Univerzitetima i fakultetima širom zemlje. Nedavno je studentski parlament Univerziteta u Banja Luci organizovao proteste na kojima je tražio smjenu dekana Pravnog fakulteta, ali im se studentska organizacija tog fakulteta suprotstavila, otvoreno ih optužujući da su politički izmanipulisani.

Istovremeno, predsjednik krovne Unije studenata Republike Srpske, Milan Petković, tvrdi da i nema potrebe za protestima jer nema ni velikih problema:

„Uslovi za studiranje sigurno da nisu idealni, ali smo mi do sada pokušavali da sve probleme koje imamo riješimo institucionalno, da ne idemo na studentske proteste. Mislimo da je naša zemlja dovoljno uništena i da ne trebamo i mi studenti da je uništavamo. Mislim da trebamo da solidarišemo na drugi način.“


Dok Njemačku i Francusku tresu studentski protesti zbog bolonjskog procesa, bosansko-hercegovački studenti, koji su njime takođe nezadovoljni, ćute.

Reforma visokog obrazovanja, loši uslovi na fakultetima i u domovima, nizak studentski standard i profesori koji su politički angažovani, tek dio su duge liste problema sa kojima bosansko-hercegovački studenti žive.

Studentski lideri tvrde da je masovna okupljanja nezadovoljnih teško kontrolisati, pa posljedice mogu biti katastrofalne, kako se to nedavno desilo u Beču, kada su studenti demolirali jedan od najstarijih amfiteatara u gradu, napominje jedan od studentskih vođa sarajevskog Univerziteta, Velid Alibašić:

„Ne smijemo zaboraviti u kojoj zemlji živimo. Mene je strah poduzeti bilo šta u zemlji u kakvoj živimo. Kada se desilo to u Beču, šta bi se tek moglo ovdje desiti? Studente nema ko adekvatno da pokrene jer ovdje na žalost politika vodi glavnu riječ. Politika se previše miješa, i kada bi studentski lideri negdje i krenuli, došlo bi do političkih natezanja od strane vladajućih stranaka i ostalih.“


Slične odgovore imaju i na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, Bihaću, Zenici Mostaru. Rascjepkani i podijeljeni u desetine organizacija, studenti u Bosni i Hercegovini samo su slika države u kojoj žive, što je i osnovni razlog zašto nema organizovanog i artikulisanog javnog nastupa, ističe profesor banjalučkog Univerziteta, sociolog Ivan Šijaković:

„Oni imitiraju podjele koje su inače u društvu. Studenti sa Univerziteta iz Republike Srpske teško da mogu naći, osim pojedinaca, neke zajedničke elemente, da bi se ujedinili po nekim pitanjima, sa studentima iz Sarajeva. Ovi iz Mostara se ne mogu ujediniti sa Sarajevom ili Banja Lukom i tome slično.“


Prošlo je više od 40 godina od onoga što će neki nazvati "posljednja svjetska eksplozija utopijske energije“, masovnih studentskih demonstracija 1968. godine, koji se od svojih početaka, 1964. godine, proširio iz kalifornijskog sveučilišta Berkeley na cijelu zemlju, do brojnih studentskih previranja diljem svijeta. Vremenski, a djelomično i po svojoj energiji, u taj niz možemo uvrstiti i Praško proljeće. Planeta je polako tinjala. Mladi ljudi su tražili promjene.

Iako se iz iskustava proteklih generacija mogu izvući korisni zaključci i pronaći inspiracija za nove ideje, upravo njih mlada generacija danas u Bosni i Hercegovini nema, dodaje profesor Šijaković:

„Nemaju toliko ideja i nisu toliko kreativni da bi pronašli nove ideje, prosto zbog toga što ne posvećuju više pažnje kako bi pronašli nove načine izražavanja svog stava i mišljenja. Vidio sam da trenutno u Njemačkoj i Francuskoj ima otpora zbog surovog bolonjskog degradiranja studija i profesora.“
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG