Bosna i Hercegovina i Srbija već godinama nisu postigle dogovor o utvrđivanju granica između dvije zemlje, a zbog te činjenice najviše ispaštaju građani koji žive u graničnim područjima. Najveći problem imaju stanovnici Janje kod Bijeljine.
Oko 400 građana bošnjačke nacionalnosti iz te mjesne zajednice ni 10 godina nakon povratka svojim kućama ne mogu obrađivati zemlju sa druge strane Drine. Ovaj problem uskoro će biti riješen jer su vlasti Srbije u ponedjeljak izdale rješenje o uspostavljanju privremenog graničnog prelaza koji će omogućiti stanovnicima Janje da posjećuju svoja imanja.
Obradive površine i šume koje su do 1992. godine teritorijalno pripadale Bosni i Hercegovini, Srbija je iste godine proglasila svojim smatrajući da je rijeka Drina prirodna granica između te države i Bosne i Hercegovine.
Tako 450 hektara zemljišta građana Janje već godinama obrađuju građani susjedne države, uprkos tome što granice nikada zvanično nisu utvrđene. Bez dozvola vlasnika, bageri u susjednoj zemlji kopaju i odvoze pijesak, sijeku se šume, siju se ječam, pšenica i kukuruz. Ibrahim Gluhonjić, vlasnik zemlje, kaže:
„Evo vidite ovu parcelu. Ovdje se prije rata sijalo od kukuruza, pšenice, krompira, luka, graha, paprika, paradajza, sve. Od ove smo zemlje živjeli. I odavdje kreni otprilike jedno šest, šest i po kilometara niz Drinu - ovakve su sve parcele bile.“
Bego Adanalić, koji, kako kaže, živi od obrađivanja zemlje, na desnoj obali Drine ima oko 400 duluma obradivih površina.
„Zemlja propada i ništa nemamo, niko nema koristi od toga. To su drugi dosta iskoristili i koriste i danas. Šuma je sva isječena. Samo svake godine treba da dam hiljadu i po maraka, možda dvije, za ogrev, a to sve sam imao tu u svojim njivama“, navodi on.
Alija Aganović zemlju je obrađivao nekoliko godina, ali, kako navodi, to mu se nije isplatilo jer za svaki prelaz na drugu obalu morao je putovati automobilom. I njegova šuma je isječena.
„Ja znam, neki čovjek koji je sjekao u celulozi prodavao. Ja nekidan kad sam otišao čamcem, jao...pa to tuče cirkular onaj tamo!“ priča Aganović.
Preostala nabavka skele
Do 1992. stanovnici Janje, sa potrebnom mehanizacijom, na drugu stranu Drine prelazili su skelom. Skela je i trideset puta dnevno sa jedne na drugu stranu prevozila ljude, kamione i automobile.
Mevludin i Kemal Gazdić skelu su naslijedili od oca, koji je putnike prevozio još od početka Drugog svjetskog rata. Njegov posao od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka do početka rata u BiH su preuzeli sinovi:
„Prevozilo se od jutra do jedno 10 sati uveče. Kad je zaratilo, oni su tu skelu izbušili ili pu stili, ne znam šta su uradili od nje.“
RSE: Koliko treba skeli da pređe sa jedne strane Drine na drugu?
Kemal Gazdić: Deset minuta najviše. Zavisi sve od Drine kakva je, da li je brza, da li je tiha.
Skelom se sa jedne na drugu obalu Drine nije moglo prevoziti u posljednjih dvadesetak godina jer BiH i Srbija nisu potpisale sporazum o uspostavi malograničnog prelaza. Četiri potpisana rješenja u proteklom periodu nisu poštovana.
Huso Zečkanović, foto: Maja Nikolić
Istovremeno, građani koji su pokušali da obrađuju svoju zemlju, rijeku nisu smjeli prelaziti čamcima, već su morali putovati 60 kilometara do prvog graničnog prelaza.
Tokom posljednje posjete Sarajevu, srbijanski predsjednik je obećao da će tamošnje vlasti 1.augusta izdati rješenje o uspostavljanju privremenog graničnog prelaza. O tome predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Janja Huso Zečkanović kaže:
„Rješenja s jedne i s druge strane su došla i malogranični prelaz se može uspostaviti. Nama je ostalo da obezbijedimo plovni objekat, tj. nabavka skele. I to će doprinijeti boljem životu na ovim prostorima – jer jedan dio zemljoradnika je isključivo imao zemljište na ovom spornom dijelu. I možete zamisliti kroz kakve su golgote ti ljudi prolazili imajući u vidu da nisu imali faktički od čega živjeti, ili su čekali pomoć od familije ili od nekog drugog. Ovo je sada sigurno jedan korak ka boljoj egzistenciji na ovim prostorima, ka održivom povratku - biti u poziciji da poslije toliko vremena uđete u posjed svoga je velika stvar.“
Treba podsjetiti kako se u Janju vratilo skoro svo prijeratno stanovništvo i u toj mjesnoj zajednici ostvaren je jedan od najmasovnijih povrataka u Bosni i Hercegovini. Svi stanovnici prije rata su živjeli od zemljoradnje, s obzirom da se radi o jednom od najbogatijih bosanskohercegovačkih krajeva sa obradivim površinama. Zbog toga što vlasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji nisu imali sluha da riješe problem prevoza, mještani danas jedva preživljavaju.
Oko 400 građana bošnjačke nacionalnosti iz te mjesne zajednice ni 10 godina nakon povratka svojim kućama ne mogu obrađivati zemlju sa druge strane Drine. Ovaj problem uskoro će biti riješen jer su vlasti Srbije u ponedjeljak izdale rješenje o uspostavljanju privremenog graničnog prelaza koji će omogućiti stanovnicima Janje da posjećuju svoja imanja.
Obradive površine i šume koje su do 1992. godine teritorijalno pripadale Bosni i Hercegovini, Srbija je iste godine proglasila svojim smatrajući da je rijeka Drina prirodna granica između te države i Bosne i Hercegovine.
Tako 450 hektara zemljišta građana Janje već godinama obrađuju građani susjedne države, uprkos tome što granice nikada zvanično nisu utvrđene. Bez dozvola vlasnika, bageri u susjednoj zemlji kopaju i odvoze pijesak, sijeku se šume, siju se ječam, pšenica i kukuruz. Ibrahim Gluhonjić, vlasnik zemlje, kaže:
„Evo vidite ovu parcelu. Ovdje se prije rata sijalo od kukuruza, pšenice, krompira, luka, graha, paprika, paradajza, sve. Od ove smo zemlje živjeli. I odavdje kreni otprilike jedno šest, šest i po kilometara niz Drinu - ovakve su sve parcele bile.“
Bego Adanalić, koji, kako kaže, živi od obrađivanja zemlje, na desnoj obali Drine ima oko 400 duluma obradivih površina.
„Zemlja propada i ništa nemamo, niko nema koristi od toga. To su drugi dosta iskoristili i koriste i danas. Šuma je sva isječena. Samo svake godine treba da dam hiljadu i po maraka, možda dvije, za ogrev, a to sve sam imao tu u svojim njivama“, navodi on.
Alija Aganović zemlju je obrađivao nekoliko godina, ali, kako navodi, to mu se nije isplatilo jer za svaki prelaz na drugu obalu morao je putovati automobilom. I njegova šuma je isječena.
„Ja znam, neki čovjek koji je sjekao u celulozi prodavao. Ja nekidan kad sam otišao čamcem, jao...pa to tuče cirkular onaj tamo!“ priča Aganović.
Preostala nabavka skele
Do 1992. stanovnici Janje, sa potrebnom mehanizacijom, na drugu stranu Drine prelazili su skelom. Skela je i trideset puta dnevno sa jedne na drugu stranu prevozila ljude, kamione i automobile.
Mevludin i Kemal Gazdić skelu su naslijedili od oca, koji je putnike prevozio još od početka Drugog svjetskog rata. Njegov posao od kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka do početka rata u BiH su preuzeli sinovi:
„Prevozilo se od jutra do jedno 10 sati uveče. Kad je zaratilo, oni su tu skelu izbušili ili pu stili, ne znam šta su uradili od nje.“
RSE: Koliko treba skeli da pređe sa jedne strane Drine na drugu?
Kemal Gazdić: Deset minuta najviše. Zavisi sve od Drine kakva je, da li je brza, da li je tiha.
Skelom se sa jedne na drugu obalu Drine nije moglo prevoziti u posljednjih dvadesetak godina jer BiH i Srbija nisu potpisale sporazum o uspostavi malograničnog prelaza. Četiri potpisana rješenja u proteklom periodu nisu poštovana.
Istovremeno, građani koji su pokušali da obrađuju svoju zemlju, rijeku nisu smjeli prelaziti čamcima, već su morali putovati 60 kilometara do prvog graničnog prelaza.
Tokom posljednje posjete Sarajevu, srbijanski predsjednik je obećao da će tamošnje vlasti 1.augusta izdati rješenje o uspostavljanju privremenog graničnog prelaza. O tome predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Janja Huso Zečkanović kaže:
„Rješenja s jedne i s druge strane su došla i malogranični prelaz se može uspostaviti. Nama je ostalo da obezbijedimo plovni objekat, tj. nabavka skele. I to će doprinijeti boljem životu na ovim prostorima – jer jedan dio zemljoradnika je isključivo imao zemljište na ovom spornom dijelu. I možete zamisliti kroz kakve su golgote ti ljudi prolazili imajući u vidu da nisu imali faktički od čega živjeti, ili su čekali pomoć od familije ili od nekog drugog. Ovo je sada sigurno jedan korak ka boljoj egzistenciji na ovim prostorima, ka održivom povratku - biti u poziciji da poslije toliko vremena uđete u posjed svoga je velika stvar.“
Treba podsjetiti kako se u Janju vratilo skoro svo prijeratno stanovništvo i u toj mjesnoj zajednici ostvaren je jedan od najmasovnijih povrataka u Bosni i Hercegovini. Svi stanovnici prije rata su živjeli od zemljoradnje, s obzirom da se radi o jednom od najbogatijih bosanskohercegovačkih krajeva sa obradivim površinama. Zbog toga što vlasti u Bosni i Hercegovini i Srbiji nisu imali sluha da riješe problem prevoza, mještani danas jedva preživljavaju.
