Dostupni linkovi

Sporazum BiH i Slovenije o socijalnom osiguranju


7. novembra je potpisan administrativni ugovor između Slovenije i Bosne i Hercegovine, koji će pomoći provedbu Sporazuma o socijalnom osiguranju između dvije zemlje.

Ambasadorica Vodušek je najavila da bi slovenska strana proceduru ratifikacije mogla završiti do Nove godine, te istakla da je ovaj sporazum samo jedan u nizu koraka koje slovenska vlada čini kako bi BiH olakšala ulazak u EU.

  • Potpisan administrativni ugovor između Slovenije i Bosne i Hercegovine, koji će pomoći provedbu Sporazuma o socijalnom osiguranju između dvije zemlje.
    Centri za lokalni razvoj u Bosni i Hercegovini prave mostove između dijaspore, povratnika i lokalnog stanovništva.
    Povratnici u sela oko Mrkonjić Grada dobili građevinski materijal za obnovu kuća.
    Održivi povratak na srebrenički način.

Ambasadorica Republike Slovenije u BiH Nataša Vodušek i ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović potpisali su u Sarajevu administrativni dogovor koji će olakšati provedbu Sporazuma o socijalnom osiguranju koji su predstavnici Slovenije i BiH potpisali u februaru 2007. godine. Ministar Nović o tome šta obuhvata sporazum, kaže:

Sporazum na bazi reciprociteta i jednakih prava građana BiH u Sloveniji i građana Slovenije u BiH tretira

Nataša Vodušek 13Nov2007

zdravstveno osiguranje, povrede na radu ili profesionalne bolesti, novčane naknade za porodiljsko odsustvo, odnosno roditeljske naknade, starost, invaliditet i smrt, nezaposlenost i dječji doplatak. Sporazum je Predsjedništvo BiH ratifikovalo u junu 2007. godine, te je na osnovu te odluke Ministarstvo inostranih poslova BiH Republici Sloveniji dostavilo ispravu o ratifikaciji sporazuma sa bosanskohercegovačke strane. Utvrđeno je da sporazum stupa na snagu prvog dana drugog mjeseca, nakon isteka mjeseca u kojem su strane razmijenile isprave o ratifikaciji. Takođe, u stavu 1 i 2 člana 6 potpisanog sporazuma utvrđeno je da će nadležni organi administrativnim dogovorom odrediti načine provedbe ovog sporazuma i da će ovim administrativnim dogovorom nadležni organi, zbog lakšeg sporazumijevanja i radi uspostavljanja jednostavne i brze veze između nosilaca obje države ugovornice, odrediti organe veze i potpisivanjem i stupanjem na snagu ovog sporazuma zaokružili proces potpisivanja i stupanja na snagu propisa o socijalnom osiguranju sa svim novonastalim državama na području bivše Jugoslavije.

Ambasadorica Vodušek je najavila da bi slovenska strana proceduru ratifikacije mogla završiti do Nove godine, te istakla da je ovaj sporazum samo jedan u nizu koraka koje slovenska vlada čini kako bi BiH olakšala ulazak u EU:

Socijalni sporazum, da ga tako skraćeno nazovem, bio je potpisan prilikom februarske posjete našeg predsjednika vlade, gospodina Janše, Bosni i Hercegovini. Ja ću se stvarno založiti i učinit ću sve da bude ratificiran u što kraćem roku. U međuvremenu smo se složili da potpišemo administrativni dogovor, koji će omogućiti i olakšati izvođenje Sporazuma o socijalnom osiguranju. Današnji čin se može također razumjeti kao još jedan znak podrške Bosni i Hercegovini, posebno onima koji su nekada radili i još danas rade u mojoj zemlji i pomažu njezinoj izgradnji. Ja bih svima njima zahvalila za njihov trud, napor i rad, za vrijeme koje su potrošili i pomogli izgradnji Republike Slovenije. Državljanima BiH koji će u bliskoj budućnosti imati neposrednu korist od ovog dogovora želim što manje administrativnih, da ne kažem birokratskih prepreka. Mi ćemo se zalagati da ih bude što manje u ostvarivanju ovih socijalnih prava.

Ministar Nović:

Cijela lepeza prava iz radno-pravnog statusa građana Bosne i Hercegovine koji su u Sloveniji će biti regulisana na mnogo kvalitetniji način, odnosno biće podvedena pod zakonski propis, jer do sada građani ta prava de fakto nisu mogli ostvarivati, već su morali trošiti svoja dodatna sredstva, iako su ta prava imali.

Na pitanje koliko je osoba ovim ugovorom obuhvaćeno, još uvijek nema pouzdanog odgovora:

Priprema se kompletna evidencija, da se tačno zna koji građani imaju na to pravo. Ali oni će svakako ta svoja prava ostvarivati u Sloveniji i tamo će biti evidentirani. Vjerujem da ćemo od njihovih organa dobiti potpune informacije.

Sarajeka u Štokholmu


Emina Krzović gradi mostove između dijaspore, povratnika i lokalnih zajednica. Ova Sarajka u Štokholmu, zaposlena je u gradskoj administraciji glavnog švedskog grada. Osmislila je projekt Centri za lokalni razvoj BiH i vodi ga već četvrtu godinu. Osnovni cilj su kvalitetniji uslovi povratka putem poboljšanja socijalne i ekonomske situacije na lokalnim prostorima. Programom su obuhvaćene izbjeglice sa stalnom dozvolom boravka u Švedskoj (permanent uppehållstillstånd) koji se planiraju vratiti, te osobe kojima je odbijen azil u Švedskoj, interne izbjeglice koji su se prisiljeni vratiti u svoja predratna prebivališta i lokalno stanovništvo koje se već nalazi na tim područjima. Taj projekat je postao toliko uspješan da su za njega zainterseovani u I u nekim drugim zemljama. Ali, kako svaka priča ima svoj početak, vraćamo se na vrijeme Emininog odlaska iz Sarajeva:

Ja sam otišla u Štokholm 1986. godine. Povod odlaska u Švedsku je bio brak. Tada je bilo veoma dobro, to je bio jedan zlatni period cijele bivše Jugoslavije. Nakon dolaska u Švedsku sam radila razne poslove, studirala, učila jezike. Na kraju sam završila više jezičke škole, bavila sam se prevodilaštvom, prevodila sam knjige, a radila sam i usmene prevodilačke poslove. Poslije sam završila ekonomski menadžment i sada radim u Centralnoj gradskoj upravi grada Štokholma upravo na projektima migracije i dobrovoljne repatrijacije. Kada sam počela raditi na pitanjima migracije, tada nije bilo izbjeglica iz bivše Jugoslavije, imali smo više izbjeglica iz drugih zemalja, Afrike i Azije. Iskustva koja smo imali sa izbjeglicama iz južne Amerike, Finske i tako dalje bila su dobra platforma da možemo da poboljšamo prihvat izbjeglica koji dolaze u Švedsku, pogotovo u grad Štokholm. Sami znate kakav je to bio haotičan period kada su ljudi dolazili kao kvotne izbjeglice, nisu znali gdje dolaze i zašto. Dolazili su autobusima, obično nisu znali svoje krajnje destinacije. Taj prijem koji je organizovao Migracioni zavod ustvari bio prva pomoć, nisu imali nekakvu rehabilitaciju od rata, nego su samo dobivali ono što im je bilo najpotrebnije za prvo vrijeme. Ali poslije su se počeli pojavljivati problemi, kada su ljudi u tim privatnim centrima pokušavali da nekako srede svoj život u Švedskoj, da ga osmisle, dok je ovdje još trajao rat, onda smo mi iz Uprave grada Štokholma mogli malo bolje da im pomognemo, pogotovo našim stanovnicima grada, da lakše dobiju stan, da uče švedski jezik, da se djeca upišu u normalne škole, da ljudi počnu dobivati posao. Kada se taj period završio, nakon pet-šest godina, onda se počeo pojavljivati jedan novi fenomen. Mislim da se je taj fenomen dešavao i u drugim zemljama kada su u pitanju bosanskohercegovačke izbjeglice. Ljudi su mislili da će tu biti samo jedno kratko vrijeme, jedan kratak period. Tako da se nama, za otprilike pet-šest godina, počeo pojavljivati sve veći i veći broj klijenata koji su ustvari željeli da se vrate u svoju zemlju. Dakle, po pitanju dobrovoljne repatrijacije ni Švedska nema tako puno iskustva. Nemamo pravih modela kako da radimo s ljudima koji hoće da se vrate. Imamo iskustva s dobrovoljnom repatrijacijom ljudi iz južne Amerike, koji su se, u naletu, sedamdesetih godina, svi vratili u svoje zemlje. Međutim, onda su se pet vratili u Švedsku, jer nisu bili dobro prihvaćeni u svojim zemljama, koje su se toliko izmijenile da u njima više nisu mogli da se snađu. Mi smo na osnovu tog iskustva htjeli da napravimo modele za ljude koji se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu, da se vrate na jedan dobar i osmišljen način, da ne bi pretrpjeli isu krizu koju su pretrpjeli raniji povratnici s kojima smo imali iskustva.

Možete li navesti neki od projekata?

Na primjer, ono što smo mi prvo uradili, počeli smo instalirati centre za lokalni razvoj u BiH. Sad trenutno ih imamo devet. To su centri u koima su zaposleni ljudi koji su školovani da rade prije svega sa ljudima koji hoće da se vrate iz inostranstva. Dakle, oni su dobili obrazovanje iz modernog menadžmenta i usluge ljudima koji žive u EU. Ljudi koji već 10-15 godina žive u EU su se na neki način integrisali, navikli na određen način ophođenja, servisiranja, protok informacija i tako dalje i oni očekuju, kad se vrate u svoju zemlju, da dobiju istu takvu uslugu. Međutim, nažalost, ne dobiju je uvijek. Ne znaju kome da se obrate, kakve su administrativne procedure, kakva je birokratija, koje su mogućnosti kreditiranja, investiranja i tako dalje. Dakle, mi smo zaposlene u tim centrima za lokalni razvoj širom BiH obučili za rad s ljudima koji hoće da se vrate iz zemalja EU. Upoznati su s njihovim problemima, njihovim željama, načinom rada i ophođenja prema njima, s tim koja su to osnovna pitanja koja su interesantna u ovom slučaju za te ljude koji hoće da se vrate, kome da se obrate da se uvezuju, da se umrežuju i tako dalje. Kroz te centre smo uspjeli za tri godine obraditi veliki broj porodica, veliki broj firmi, pokrenuti mnoge poljoprivredne projekte, ali u saradnji sa lokalnim stanovništvom. Pošto mi smatramo da samo zajednički rad lokalnog stanovništva i dijaspore može da pokrene socijalno-ekonomski razvoj određenih lokalnih zajednica.

Koji su se efekti odnosno rezultati do sada pokazali?


Mi smatramo da samo zajednički rad lokalnog stanovništva i dijaspore može da pokrene socijalno-ekonomski razvoj određenih lokalnih zajednica....

Prije svega smo mi to osjetili na ekonomiji, razvoju ekonomija lokalnih zajednica, ali i u socijalnom smjeru smo isto tako osjetili poboljšanje. Dakle, mi pokušavamo da pravimo mostove između dijaspore, povratnika i lokalnog stanovništva. Imamo zadruge u kojima imamo lokalne proizvođače nekih poljoprivrednih proizvoda, gdje dijaspora sada funkcioniše kao kanal izvoza ili funkcioniše kao investitor zadruge ili kooperative, poboljšava proizvodnju i pojačava mogućnosti izvoza u strane zemlje. To je, na primjer, jedan oblik. Drugi oblici, u socijalnom smjeru, su saradnja omladine. Napravili smo par omladinskih domova, jer je lokalna omladina je dobila jako puno pomoći omladine iz dijaspore, koja je slala kompjutere, organizovala kurseve stranih jezika, bila je i razmjena studenata, ljudi iz mijesta gdje imamo centre za lokalni razvoj su dolazili u Švedsku i cijelu Skandinaviju, a mladina koja živi u Skandinaviji, a koja je izgubila kontakt sa svojom zemljom, dolazila je u Bosnu i Hercegovinu, gdje ih je imao ko dočekati, ostvarili su prijateljstva, umrežili se, osjetili da su kod kuće. Dakle, postoji obostrana korist od ovakvih zajedničkih projekata.

Koliko je državljana BiH u Švedskoj?

Oko 70.000. Mnogi od njih imaju dvojno državljanstvo, jer postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i Švedske. Imamo veliki broj penzionera koji nisu htjeli švedsko državljanstvo. Ja sam prije dvije godine pokrenula jednu akciju u švedskim vlastima da Šveđani dozvole da penzioneri ponesu svoje osnovne, nezarađene penzije u Bosnu i Hercegovinu. Već dvije godine se borimo za to, jer znamo da je to populacija koja najviše želi da se vrati.

Kako mislite nezarađene penzije?

Po švedskom zakonu, svi ljudi koji su dobili stalne boravišne vize u Švedskoj ili su švedski državljani, imaju pravo da nakon 65. godine starosti dobiju osnovnu, minimalnu penziju. To su Šveđani uveli zbog toga da bi poboljšali gender perspektivu, dakle da žena koja je bila domaćica, kad navrši 65 godina ipak dobije penziju, da ne ovisi o svom mužu. Ali, naravno, odmah je taj zakon zakačio i strance koji su došli u Švedsku i nisu zaradili svoje penzije. Imamo ljude koji su došli kada im je bilo 50-55 godina i dok su se snašli u zemlji, već su stigli navršiti 60-65 godina i po nekoj automatici su dobili osnovne švedske penzije, koje su niske za švedski standard i koje se moraju dopunjavati raznim doplatcima za kiriju, za izdržavanje i tako dalje, ali se ne smiju iznositi iz Švedske. Čovjek koji ima takav prihod može da ode iz švedske države na najduže tri mjeseca. Inicijativa koju sam ja pokrenula je da taj osnovni dio penzije, koji je mali, ali koji je u Bosni i Hercegovini veoma dobar – otprilike oko 800 KM, ponesu sa sobom, da im Švedska to isplaćuje do kraja života, a da zadrži ostale doplatke koji ne smiju biti viši nego sama ta osnovna penzija. Borimo se već dvije godine, ja sam okupila jednu prilično jaku grupu drugih stranaca oko sebe – Kurda, Somalijaca, Savez Srba Švedske, Savez Hrvata Švedske… Prije mjesec dana smo imali sastanak sa ministrom za izbjeglice u Švedskoj na kojem smo mu saopštili naš zahtjev i sada čekamo odgovor. Pisali smo peticije, imali smo mitinge po Štokholmu i šta ja znam. Ako se to ne bude pozitivno riješilo, mi idemo dalje, jer je to nešto što ja smatram osnovnim pravom čovjeka – da može da završi svoj život tamo gdje želi, pogotovo kada nije otamo otišao svojom voljom u neku drugu zemlju.

Paket za povratak u Mrkonjić Grad

Povratnici u opštinu Mrkonjić Grad, Hrvati i Bošnjaci, uz pomoć Vlade Federacije BiH, te Vlade Hrvatske obnavljaju svoje porušene kuće. Devet porodica je dobilo građevinske pakete za obnovu kuća, o čemu govori Šefika Palo iz Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice:

Paket se sastoji od građevinskog materijala, koji je dovoljan za stvaranje minimalnih uvjeta za stanovanje. Materijal su dobili oni koji su se zaista vratili i žive ovdje u neuslovnim prostorima. U tome je učestvovala opština, iznoseći svoje prijedloge i prioritete, i zajedno sa timom federalnog ministarstva su određeni korisnici. Paket košta približno 120.000 KM.

Sedam paketa je dodijeljeno povratnicima u Baljvine, a po jedan u Bjelajce i Mrkonjić Grad:

Ovo mi puno znači. Samohrana sam majka od 1988. godine, muž mi je umro. Živim od penzije.

S Vladom Hrvatske je dogovorena elektrifikacija i izgradnja puta u selu Liskovica. Miroslav Buličić, generalni konzul Hrvatske u Bosni i Hercegovini:

Za daljnju budućnost u širem aspektu, dakle, koliko kuća se bude obnavljalo, tako će se naći neko cjelovito rješenje za električnu mrežu. Po našim informacijama, koje ima konzulat, mi imamo upit za obnovu oko 46 kuća na području Liskovice i vjerujemo da će hrvatska vlada već na proljeće sljedeće godine iznaći modus da se počne sa uređenjem ili sa pomoću u građevinskom materijalu za taj broj objekata, a do tada ćemo znati kako riješiti cjelovitu elektromrežu na ovom području.

Načelnik opštine Mrkonjić Grad Zoran Tegeltija ističe da Liskovica još nije postala povratničko mjesto:

Nažalost, Liskovica je jedno selo koje je, po nama, u najtežoj situaciji, jer tamo se vratio zanemariv broj ljudi, a čim nemate ljudi, onda nemate ni inicijativu da se nešto radi. Ali dobro je da postoji volja ljudi da se vrate. Takođe je vrlo važna spremnost Vlade Republike Hrvatske da pomogne povratak tih ljudi na ovo područje. Sa dolaskom ljudi sve će biti lakše rješavati, pa i te infrastrukturne probleme koji se tiču puta, električne energije i tome slično.

Gušićeva plantaža ruža

Naš suradnik Sadik Salimović pripremio je zapis o održivom povratku na srebrenički način:

U nedostatku posla, Avdo Gušić, povratnik u Srebrenicu, profesionalni automehaničar vozač, odlučio se baviti stočarstvom. U novom poslu porodica Gušić se pokazala veoma uspješnom. Od tri junice, farma se proširila na osam grla:

Od 1973. godine sam radio uglavnom kao vozač profesionalac, do 1992. godine, do rata. A sad poslije rata, u nedostatku posla i u ovim mojim godinama, u kojim ne trebam nikom, počeo sam se baviti stočarstvom. Preselio sam se iz grada gdje sam živio na imanje, na periferiju, i uz pomoć UNDP-ove donacije od tri rasna grla, tri junice, danas imam osmero. Otelile su mi se.

U nedostatku posla i u ovim mojim godinama, u kojim ne trebam nikom, počeo sam se baviti stočarstvom ...

Krave i teladi smješteni su u neuslovnom prostoru, ali zahvaljujući „Snazi žene“, Gušići grade novu štalu:

Zahvaljujući organizaciji ,Snaga žene‘ sam dobio donaciju u materijalu. Tako da sam nešto od tih, nešto od svojih sredstava počeo graditi novu štalu. Tako da će krave i telad za jedno dvadesetak dana dobiti novi smještaj.

Na velikom imanju u naselju Gosilj kod Potočara, Gušići su podigli plantažu ruža i plastenik. Supruga Mirsada kaže:

Pored toga što se bavimo stočarstvom, uzgajamo i ruže. Imamo i plastenik u kojem uzgajamo rano povrće. To su nam dodatni prohodi. Zahvaljujemo se mnogo donatorima za plastenik i za ruže. To nam je donirala ,Snaga žene‘. Hoćemo da radimo, sve četvero članova porodice hoće da radi.

Da bi posao bio olakšan, a zarada veća, Gušićima je neophodna i mehanizacija koju za sada ne mogu da nabave:

Može se živjeti od vlastitog rada, ali proces je dug i mukotrpan, jer nema poljoprivrednih mašina, ručno radimo, a imanje je veliko. Puno plaćamo prevoz, oranje. Inače, da nije tih problema, moglo bi se solidno živjeti.

Porodica Gušić ne posustaje. Marljivo i strpljivo rade i dokazuju da se od vlastitog rada može solidno živjeti.

XS
SM
MD
LG