Piše: Svetlana Khustik | Priredio: Zvjezdan Živković

Na gornjoj fotografiji je prizor iz sibirskog grada Krasnojarska 1909. godine, na kojoj muškarac vozi kola koja vuku – vukovi! Ovo originalno prevozno sredstvo zauvijek je ušlo u historiju zahvaljujući fotografu Ludwigu Wonagu (1872.-1935.), koji je početkom 20. vijeka sačinio fascinantnu vizuelnu hroniku života u gradu udaljenom 4.000 kilometara istočno od Moskve.

Zbirka njegovih fotografija više od 80 godina dio je arhive Krasnojarskog regionalnog muzeja lokalne historije, najčešče nedostupna javnosti. Međutim, sada je dostupna svima, zahvaljujući knjizi posvećenoj Wonagovom djelu, Photographer On The Road. Ona sadrži 90 fotografija snimljenih između 1905. i 1933. godine.

U kolekciji Wonagovih fotografija zabilježeni su događaji poput revolucije 1905., razornog nanosa leda na rijeci Jenisej, gradskih požara i svakodnevnog života u ovom sibirskom gradu.

Ljudi su snimljeni na staklenim fotografskim pločama. Kvalitet slika je toliko visok da čak možete vidjeti i detalje na odjeći prolaznika.

Donja fotografija prikazuje sahranu radnika željeznice Mihaila Čalnjikova u Krasnojarsku. Pogrebna povorka proteže se duž dugog drvenog mosta preko rijeke Kača, a ljudi nose vijence i transparente s revolucionarnim sloganima. Ovo je jedna od prvih Wonagovih fotografija, snimljena 1905. godine.

Čalnjikov je poginuo od policijskog metka tokom demonstracija radnika. Njegova sahrana pretvorila se u novi protest protiv vlasti, privukavši više od 10.000 ljudi. Wonago je fotografisao povorku iz više uglova, lica u gomili te ljude koji su držali govore na sahrani.

Trideset godina kasnije, krasnojarski umjetnik Dmitrij Karatanov naslikao je Pogreb radnika M. Čaljnikova na osnovu Wonagove fotografije.

Na drugoj fotografiji je šaman, Pjotr Sarlin, s defom u ruci. Sarlin je stigao u Krasnojarsk da učestvuje u "etnografskom večeri" održanoj u Gradskom pozorištu Puškin u aprilu 1910. godine.

Šamanizam je u to vrijeme bio moderna tema, a šamani su obilazili gradove, nastupajući u punim dvoranama. Na sceni bi Sarlin izveo ritual, dok bi u foajeu bili izloženi pravi šamanski šator i tajga koliba.

Godine 1913. regionalni guverner Jakov Bologovski napustio je Krasnojarsk da bi prešao na novu poziciju u Vologdi. Na donjoj fotografiji Bologovski (u sredini) oprašta se od članova lokalne gimnastičke grupe koju je lično osnovao.

Teško je reći kakva su bila Wonagova uvjerenja. Izgleda da je s jednakim entuzijazmom dokumentovao revolucionarne radničke proteste i patriotske demonstracije Saveza ruskog naroda. Najvjerovatnije je nastojao uhvatiti sve ono što mu se činilo važnim za historiju grada.

Wonagov brat, Reinhold, služio je kao sudija za prekršaje, ali je simpatizirao revolucionare. Ministar unutrašnjih poslova Pjotr Stolipin čak je preporučio da ga se smijeni s položaja zbog njegovih političkih uvjerenja.

Umjesto toga, Reinhold je otišao na istok, neko vrijeme je živio u Vladivostoku, da bi se 1920-ih vratio u rodnu Poljsku.

Ilija Kuklinski, izdavač knjige posvećene Wonagu, i Aleksandar Ulvert, njen urednik, govorili su za Sibirski sajt Radija Slobodna Evropa (RSE) o ovoj jedinstvenoj fotokolekciji.

"Tokom našeg rada, uspjeli smo doći do puno otkrića. Naprimjer, pronašli smo negativ Wonagoa na gipsanoj skulpturi Napoleona. Skulpture sada nema. Ne znamo kako je nestala. Jedinstvena je i fotografija sa tim vukovima u centru grada. Naravno, u Siboru nisu jahali vukove. Ovo je neobičan slučaj, a spomenut je u novinama Krasnoyarets iz 1909. godine. Bio je napisan loš članak o tome kako je čovjek mučio jadne vukove", rekao je Kuklinski.

"Takođe smo saznali da je Wonago bio prvi sportski fotograf u Krasnojarsku. U albumu se nalazi njegov negativ sa fudbalske utakmice 1913. godine. Tada je bilo prilično teško napraviti akcijsku fotografiju. Da biste snimili sliku na kojoj svi trče, potrebna vam je velika brzina zatvarača, fotoosjetljiva ploča i sunčano vrijeme."

Šumar i fotograf

Zašto se o nasljeđu fotografa tek sada govori?

Kuklinski i Ulvert kažu da, iako se zbirka čuva u arhivu Muzeja od 1934. godine, bilo je malo podataka o samom Wonagu.

"Kada sam prije 11 godina došao u Muzej, gotovo sam odmah počeo raditi sa fotokolekcijom i negativima, uključujući i radove Wonagoa. U to vrijeme praktično još ništa nije bilo sređeno. Ali gotovo odmah smo zaključili da sve to njegovo bogatstvo treba biti objavljeno", rekao je Kuklinksi. "Muzejsko osoblje pokušalo je skenirati njegove negative, ali tadašnja tehnologija nije dopuštala da se to uradi u visokoj kvaliteti. Stoga su, kada je donesena odluka o objavljivanju albuma, gotovo svi negativi morali ponovno biti skenirani. Istovremeno smo počeli prikupljati informacije o samom fotografu."

Wonago je rođen 1872. u Tomsku, gdje je njegov otac, koji je radio u šumarskoj upravi gubernije Kovno, u sadašnjoj Litvaniji, prognan 1864. "zbog širenja štetnih ideja". Do toga je došlo kad je slomljen januarski ustanak u Poljskoj i Litvaniji protiv ruske vlasti.

Godine 1902. Wonago je imenovan za upravitelja šuma u regiji Jenisej i preselio se u Krasnojarsk. Reinhold se već vratio u Krasnojarsk. Prvo spominjanje Ludwiga Wonaga kao fotografa povezano je sa poznatim stubovima Krasnojarskog rezervata prirode Stolbi, koje je snimio 1901-02. Wonago je fotografisao i same stijene te načine penjanja na istim.

Njegov posao tražio je da je stalno u pokretu i to je, najvjerovatnije, bila izvrsna prilika za nadobudnog fotografa. U novembru 1906, Wonago je poslao zahtjev guverneru tražeći da otvori "posebnu radionicu za uvećavanje portreta". Takođe je od guvernera tražio dozvolu za fotografisanje grada, što je inače bilo zabranjeno.

Prikupivši određeni broj materijala, Wonago je 1908. izdao dvije serije razglednica s pogledom na Krasnojarsk i njegovu okolinu. Čak i nakon njegove smrti, neke od njegovih fotografija stubova pojavile su se na razglednicama, često bez potpisivanja njegovog imena.

Pred kraj života, Wonago je napustio svoj rad u šumi i zaposlio se prvo kao fotograf u odmaralištu jezera Šira, a zatim na jezeru Učum, da bi 1931. godine počeo raditi kao fotograf u Državnom muzeju regije Jenisej (danas Muzej lokalne historije). Pred smrti je prodao Muzeju više od 400 svojih staklenih negativa. Umro je 1935. u 63. godini od multiple skleroze. Sahranjen je na gradskom groblju.

Nove fotografije pristižu

Pravilno skeniranje Wonagovih negativa bio je jedan od glavnih izazova u pripremi knjige. Ulvert je rekao da je to bio težak i mukotrpan zadatak.

"Wonago je fotografisao samo na staklu, iako se film pojavio i prije revolucije", rekao je Ulvert za RSE. "Wonagov negativ je staklena bromo-želatinasta ploča veličine 13x18 centimetara. Kada se skenira kvalitetnim skenerom nudi bezbroj mogućnosti. Možete napraviti sjajnu fotografiju, čak i ispisati natpis ako želite. To nam je omogućilo da napravimo knjigu prema principu žarišnih tačaka, gdje je na jednoj stranici prikazana cijela fotografija, a na sljedećoj njeni dijelovi. Često su toliko jasni [ti detalji] da možete identifikovati osobu ili prebrojati dugmad na njenoj odjeći."

"Sličan rezultat mogao bi se postići i iz tadašnjeg filmskog negativa. Ali s perforiranim filmom, na kojem su počeli snimati sredinom 20. vijeka, to je malo vjerovatno. Što se tiče kvalitete, moderne digitalne tehnologije tek hvataju korak s negativima tog vremena", objašnjava Ulvert.

Više od 700 Wonagoovih staklenih negativa čuva se u arhivi Krasnojarskog regionalnog muzeja lokalne historije. U novoj knjizi uključeno je samo 90 slika, koje uglavnom prikazuju Krasnojarsk, iako je Wonago fotografisao mjesta te događaje i van grada.

Stotine njegovih negativa tek trebaju biti objavljeni, a uskoro se očekuje i drugi turnus njegovih slika.