Dostupni linkovi

Priča Sirijca Mahmuda: Gorko iskustvo s krijumčarima u Kanjiži


Mahmud
Mahmud

Mesec dana trajalo je putovanje Sirijca Mahmuda i njegove tročlane porodice do Danske. Tokom tog turbulentnog avgusta, ovaj 44-godišnji profesor arapskog jezika je sa ženom i dvogodišnjim sinom prevalio na hiljade kilometara. Pobegao je od ratnog užasa u domovini, ali nije uspeo da se skloni od ljudske zloće i pohlepe u liku krijumčara koje je sretao na svakom koraku. Neki od njih, poput onih u Kanjiži, uzeli su mu ogroman novac i ostavili ga na cedilu. U razgovoru za RSE govori o tome kroz šta je sve prošao ne bi li stigao do kampa na severoistoku Danske.

Poslednji put Mahmud je video Latakiju, glavni grad istoimene pokrajine i najveću sirijsku luku, krajem jula. Tada je sa ženom i dvogodišnjim sinom Nurdinom prodao imovinu, spakovao preostale stvari i posao nastavnika zamenio izbeglištvom.

Četiri dana proveli su na sirijsko-turskoj granici, jer, kako kaže, policija često patrolira. To vreme Mahmud i njegova porodica žive u planinama.

“U planinama ima mnogo praznih, napuštenih kuća. Potom sam jednog jutra prešao granicu sa čovekom koji nam je tražio 4.000 sirijskih lira po osobi. Jedan evro iznosi 350 sirijskih lira”, priča nam Mahmud.

Bio je prvi avgust kada su ušli u Tursku. U pograničnom mestu Antiohiji ostaju nekoliko dana kod prijatelja. Odatle autobusom putuju u Izmir. U ovom velikom lučkom gradu krijumčare nije teško pronaći. Pronaći će oni vas. Za 1.200 dolara prebaciće vas na ostrvo Kios. No, to putovanje je daleko od sigurnog.

“Traje samo sat vremena, ali je jako opasno. Jer, u jedan čamac stave 60-70 ljudi. To je mali čamac. Jako sam se plašio za ženu i dete.”

Na Kiosu su istog dana dobili papire, ali su morali da prenoće, jer nije bilo mesta na brodu koji je trebalo da ih odveze u Atinu. Iz grčke prestonice autobusom dolaze do pograničnog mesta Evzoni. Granicu sa Makedonijom prelaze pešaka. Do granice sa Srbijom prevozi ih taksi. Ta vožnja je koštala ukupno100 evra.

MUP nema saznanja o Motaseru

Prateći informacije koje je u svojoj priči izneo naš sagovornik Mahmud, pitali smo nadležne u Upravi granične policije MUP Srbije da li imaju neka saznanja o krijumčaru po imenu Motaser. Dobili smo negativan odgovor.

„Ne znam za konkretan slučaj. Vrlo je moguće da je to lice već procesuriano. Ako vi imate neka operativna saznanja koja nisu do sada procesuirana, koja su, da kažem, neka novost, onda bi bilo dobro da nam pošaljete e-mail sa tim saznanjima do kojih ste došli i da onda mi njih prosledimo našem Regionalnom centru i Policijskoj upravi u Kikindi da oni na osnovu tih saznanja preduzmu mere i procesuiraju lica“, rekao nam je Mitar Đurašković, načelnik Odeljenja u Upravi granične policije.

RSE je policiji prosledio infiormacije koje smo dobili od našeg sagovornika iz Sirije.

Kako nam je rečeno u Upravi granične policije MUP Srbije, od početka godine je podneto 613 krivičnih prijava protiv 905 počinilaca. Najveći broj njih su državljani Srbije.

U Srbiji ih policija organizovanim prevozom prebacuje do centra za prihvat u Preševu. Nakon dva dana dobijaju papire i autobusom dolaze u Beograd. Posle jedne noći u hotelu, Mahmudova porodica nastavlja put taksijem do Kanjiže, nadomak mađarske granice, po ceni od 200 evra. Tamo, u prihvatnom centru, upoznaje krijumčara koji im obećava da će ih odvesti preko Mađarske do Beča.

„Zove se Motaser. On spava tamo sa ljudima. Stalno je u kampu. Policija ne zna za njega.“

RSE: "Je li on iz Srbije?"

Mahmud: "Iz Sirije je. Rekao mi je da moramo platiti 1.300 evra po osobi i da će nas odvesti do mađarske granice, a onda će nas sačekati taksi koji će nas odvesti do Beča.“

Mahmud prihvata ponudu. Krijumčarima daje 2.600 evra. Za sina nije morao da plati. Kasno popodne ispred centra stiže autobus. U toj turi je zajedno sa Mahmudom bilo još oko 70 ljudi. Nakon 15-minutne vožnje autobus ih ostavlja nekoliko kilometara do granice.

Pešače dva, tri sata kroz šumu i visoko rastinje. Konačno stižu do regionalnog puta u Mađarskoj, gde skriveni u grmlju, sat vremena čekaju taksi. Sve vreme krijumčar Motaser je sa njima.

„Padala je jaka kiša. Moj sin se razboleo. Svima nam je bilo strašno hladno. Ali, čekali smo u žbunju, kao što nam je rekao“, seća se naš sagovornik.

Jedan po jedan kombi dolazi i odvozi po dvadesetak ljudi. Napokon stiže i vozilo za grupu u kojoj je Mahmud.

„Kako smo ušli u taksi, tako se pojavila policija i odvela sve u zatvor. Ja i moja porodica samo uspeli da pobegnemo u šumu i policija nas nije uhvatila.“

RSE: "Da li je policija uhvatila Motasera?“

Mahmud: „Ne, ne, Motaser uvek uspe da pobegne. On je u kampu sada.“

Bio je to poslednji put da je Mahmud video krijumčara iz Kanjiže. Novac koji mu je čovek po imenu Motaser uzeo ispostavio se kao protraćen. Ali, naš junak tada ima većih problema. Žena i dete su, kao i on, pokisli, promrzli i bez ikakve ideje šta da rade.

„Kada sam video da su mi supruga i dete veoma bolesni, jer kiša je pljuštala, rekao sam ženi: ’Idemo u policiju, inače ćemo umreti u ovoj šumi.’ Čekali smo policiju, ali se nije pojavila. Međutim, došao je taksi i odvezao nas do Budimpešte. Uzeli su nam 500 evra.“

Po savetu prijatelja koji je već prošao tom rutom, Mahmud i njegova porodica u Budimpešti pronalaze hotel “Fani”, u kojem odseda veliki broj izbeglica. Tamo su proveli svega pola sata. Toliko im je vremena bilo potrebno da se povežu sa krijumčarem.

“Došao je jedan čovek i pitao da li idemo u Nemačku. Rekao je: ‘Imam taksi i morate da mi platite 600 evra po osobi.’ Pristao sam. Ostavio nas je na nemačkoj granici. Rekao nam je: ‘Sad idite sami.’”

Peške ulaze u Nemačku. Sa ove vremenske distance, slike se smenjuju kao na filmskoj traci: grupa prati prugu do prve železničke stanice. Kupuju kartu do Minhena, odatle nastavljaju za Hamburg. Nigde se ne zadržavaju duže od nekoliko sati. Ionako su izgubili previše vremena.

U Dansku stižu pretposlednjeg dana avgusta. Trenutno je u izbegličkom kampu u gradu Helsinger, na severoistoku zemlje. U kampu se, kaže. dobro ophode prema njima. Zamerki je malo.

“Imam sitne probleme. Na primer, toaleti su napolju. Tako da, ako hoćemo u kupatilo, moramo da izađemo van. Bilo bi bolje da je unutra. To je problem za porodice.”

Svoju priču Mahmud će uskoro ispričati danskim policajcima u kampu, a oni će nakon toga odlučiti ima li ova sirijska porodica pravo na azil. Ako ga dobiju, čeka ih novo, nadamo se manje mučno putovanje – ovoga puta ka punoj integraciji u dansko društvo.

XS
SM
MD
LG