Dostupni linkovi

Assada će svrgnuti Sirijci, a ne zapadnjaci


Bashar al-Assad, 2009.
Autor: Malcolm Rifkind (prevela: Ena Stevanović)

Jedno od najneprijatnijih iskustava koje sam doživio kao ministar vanjskih poslova je bio susret sa sirijskim predsjednikom Hafez al-Assadom u Damasku u septembru 1995.godine.

Otac sadašnjeg sirijskog diktatora je bio hladan i nemilosrdan tiranin. Povremeno bi se nasmiješio usnama, ali nikad očima. Previše je bilo krvi na njegovim rukama. Masakr u Hami 1982. je završio s oko 20 000 žrtava, što je najveći pojedinačni masakr nad vlastitim narodom u modernoj historiji Bliskog Istoka.
Svjedoci smo najbrutalnijih ubijanja i represije od početka Arapskog proljeća, a čini se da će se situacija u Siriji još pogoršavati.

Njegov sin Bashar al-Assad još uvijek nije u toj ligi, ali uskoro bi mogao biti. Vojni napadi na Jisr al-Shughour, grad od 50.000 stanovnika na samoj granici sa Turskom je posljednji brutalni napad sirijske vojske na vlastiti narod otkako je počela pobuna u martu.

Sirijska vlada radi upravo ono što bi Gaddafi želio raditi. Svjedoci smo najbrutalnijih ubijanja i represije od početka Arapskog proljeća, a čini se da će se situacija u Siriji još pogoršavati. Usporedbe radi, Libija je mirna u odnosu na Siriju. Zašto onda svijet šuti dok se ubijaju nevini civili? Gdje je sada NATO? Zašto UN-ovo Vijeće sigurnosti uopšte ne reaguje?

Vojna operacija loša opcija

Diplomatski pritisak i ekonomske sankcije su apsolutno neophodne. Ako se Vijeće sigurnosti ne može složiti, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Evropska unija bi se morali jednoglasno usaglasiti i sprovesti sankcije koje su u njihovoj moći kao što je zamrzavanje imovine i zabrana putovanja sirijskom diktatoru.

Vojna operacija kao ona u Libiji ne bi bila moguća, niti bi to bio razuman potez. Arapske zemlje bi na to reagovale neprijateljski, Rusija i Kina bi stavile veto na takvu odluku, a vojne operacije Sjedinjenih Država ili Velike Britanije izvodive bez podrške UN-ovog Vijeća sigurnosti.

Sirijci čekaju na ulazak u Tursku, na sirijskoj strani granične zone između dvije zemlje u blizini turskog sela Guvecci, 8, juni 2011
U svakom slučaju, zračni napadi slični onima u Libiji bi u Siriji bili besmisleni. Libija je neobična u tome što ima ogromno prostranstvo, međutim naseljena je gotovo isključivo duž glavne ceste koja povezuje Tripoli i Benghazi, duž sjeverne obale.

Sve ostalo je pustinja sa svega nekoliko dolina i planina. Duž ceste koja povezuje najveće libijske gradove nema mjesta gdje bi se Gaddafijeva vojska mogla skrivati.

Sirija, s druge strane ima 22 miliona stanovnika koji su uglavnom naseljeni na brdovitim predjelima. Sirijska vojska je izuzetno jaka i ima oko 200.000 vojnika te zračni napadi ne bi imali gotovo nikakav efekat.

Još jedna značajna činjenica je da ni Britanija ni Francuska nemaju dovoljno aviona ni municije da se uključe u još jedan konflikt u regionu, s obzirom na vojne operacije koje se trenutno sprovode u Libiji i Afganistanu.

Iako bi ove činjenice mogle umiriti sirijskog diktatora, teško je zamisliti da će taj režim potrajati. Na početku je izgledalo da bi Sirija mogla završiti kao Iran gdje je u protekle dvije godine uz pomoć represije svrgnuta opozicija i ugušeni masovni protesti. To bi se još uvijek moglo desiti Siriji, ali nakon tri mjeseca masovna pobuna sve više raste. Vlada je prošle sedmice priznala da je više od 120 njenih trupa ubijeno na sjeveru zemlje.

Masakr nad vlastitim narodom

Bez obzira na napore sirijske vojske i sigurnosnih snaga da uguše proteste, režim je u proteklim sedmicama ozbiljno pogođen. Assad i njegove kolege su vjerovali da imaju legitimitet i da su povezani s vlasititm narodom zbog njihovog
Za razliku od mnogih arapskih zemalja Sirija se ne može pouzdati u naftne resurse kako bi isplatila kolaps ekonomije i nedostatak prihoda od turizma.

neprijateljstva prema Izraelu, podrške Hizbollahu i Hamasu i uprkos pritužbama arapskih zemalja. I kada bi bilo istine u tim tvrdnjama, to je sada nebitno jer država vrši masakr nad vlastitim narodom.

Jasno je da se diktature poput Assadove suočavaju s mnogo žešćim neprijateljstvom od strane vlastitog naroda nego arapske monarhije čiji kraljevi i šejci i dalje uživaju poštovanje i divljenje od strane svog vrlo konzervativnog naroda. Assad je doduše naslijedio moć od oca, ali to je za njega više breme nego korist.

Za razliku od mnogih arapskih zemalja Sirija se ne može pouzdati u naftne resurse kako bi isplatila kolaps ekonomije i nedostatak prihoda od turizma. Šimon Peres mi je jednom rekao da na Bliskom Istoku postoje „svete zemlje“ i „naftne zemlje“. Sirija nije ni jedno ni drugo.

Sirijske snage tuku ljude u blizini grada Homsa, 9. juni 2011
Međutim, na Zapadu pa čak i u Izraelu ima onih koji bi željeli da Assad „preživi“, vodeći se principom „bolji je đavo kojeg već poznaješ“.

Njihov argument je da je Assadov režim sekularan, dok su njegovi protivnici islamisti.

Oni su zabrinuti da bi Sirija, kao i Irakmogla podleći sektaštvu. Izraelci misle da znaju s Assadom, mada nemaju s njim ništa zajedničko.

Bez obzira da li su ove tvrdnje tačne, one su svakako irelevantne. Ustanak u Siriji je dio Arapskog proljeća koji, kao i u Egiptu i Tunisu predstavlja težnju naroda za slobodom. Islamistička teokracija je u defanzivi nakon razočarenja u Iranu. Takva ideologija ne daje slobodu niti otvara radna mjesta.

Trebamo podržati sirijski narod ne bombama i mecima koje im ne možemo dostaviti, već solidnom potporom kakvu im samo mi možemo pružiti. Na kraju krajeva oni su ti koji će osvojiti svoju vlastitu slobodu.

***
Malcolm Rifkind je član parlamenta u Kensingtonu. Bio je ministar vanjskih poslova Velike Britanije od 1995. do 1997.godine. Trenutno je predsjedavajući Komiteta sigurnosti.

Pogledajte komentare (10)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG