S obzirom na činjenicu da je sjena prvog poslijeratnog popisa stanovništva još nad nama, počet ću u tom duhu: ovo piše Bosanac, ateista, koji govori i piše na bosanskom jeziku. Drugim riječima - nit’ kome pripadam, nit’ me ko hoće.
Povod za ovaj tekst je sedmo, tradicionalno Veče sevdaha održano u subotu, 19-og oktobra u Seattlu, USA. Da li je, onda, važno ono što rekoh u uvodu? Naravno da nije, ne samo za ovu temu o kojoj namjeravam pisati, nego ne bi trebalo biti važno uopšte, ali…
Noć sevdaha u Seattlu, foto: Zdenko Jendruh
Misao kojom sam želio početi tekst je glasila: za divno čudo, protekle sedmice čak sam se dva puta osjećao ponosnim što sam Bosanac. S obzirom na popis i upute kako da se izjašnjavamo, malo je Bosanaca (i Hercegovaca) koji su bez ikakvih ograda spremni izreći ovu rečenicu. E zato je važna moja nezvanična popisna kartica s početka ovog teksta.
Nakon sjajnog utorka (što je samo po sebi čudo, jer ko je još čuo da je neki utorak bio po nečemu poseban), i pobjede bosansko-hercegovačke fudbalske reprezentacije nad Litvanijom, te plasmana na Svjetsko prvenstvo, u subotu sam, u Seattlu, ponovo doživio onaj tako rijedak momenat kad vam se koža prijatno naježi, grudi napnu od neke čudne topline, oči napune suzama koje ne teku, ali su tu i za trenutak vam ne daju ni disati, ni govoriti…A u glavi samo jedna misao – ovo su moji zemljaci, oni reprezentuju onu BiH koju toliko volim, koja mi toliko nedostaje i kojoj svim srcem i dušom pripadam.
Veče sevdaha u Seattlu se organizuje već 7 godina, a najodgovornija osoba za to je bila i još uvijek jeste Mary Sherhart, osnivač i dugogodišnji predsjednik Organizacije pod imenom Sevdah North America.
Svako od tih dosadađnjih 6 večeri na kojim je bosanskohercegovačka zajednica u Seattlu, ponekad potpomognuta gostima iz susjednih američkih država, izražavala svoju ljubav i odanost sevdahu, istovremeno pokušavajući prijatelje Amerikance približiti našoj muzičkoj tradiciji, bilo je savršeno organizovano i svake je godine to bila najreprezentativnija priredba u okviru bosanskohercegovačke zajednice u Seattlu.
Noć sevdaha u Seattlu, foto: Zdenko Jendruh
I ove je godine bilo tako, ali je ovogodišnje Veče sevdaha donijelo nešto novo i svježe – ovogodišnji muzički direktor Nedim Hamzić je pokušao (i po mom skromnom mišljenju u potpunosti uspio) da prelijepoj muzici koju smo na ovaj kontinent donijeli s egzotičnog Balkana, da pečat novog okruženja u kojem Bosanci I Hercegovci žive već 20-tak godina. Kako?
Okupljajući vrhunske lokalne muzičare s američkog sjeverozapada koji su tu našu muziku ne samo reprodukovali (za šta su, bez sumnje, apsolutno sposobni) nego joj dali i svoj obol, ukus Pacifika i Cascadia planina, u bosanskohercegovački sevdah utkali vječno zelenilo Washington-a i sivilo neba nad Seattle-om. Već 20-tak godina živimo u Americi, u prelijepom Seattlu, zašto ne probati sevdah obogatiti zvukom specifičnim za ovo podneblje?
Ideja, rekao bih, sjajna, ali je nije lako relizirati. Nedim Hamzić je uradio nevjerovatan posao. Okupio je grupu izvanrednih umjetnika kojima je, kako on to reče– stalo. Rezultat je bio fantastičan.
Noć sevdaha u Seattlu, foto: Zdenko Jendruh
Cynthia Marie – klavir i vokal Birh Periera – bas Sue Tatone – harfa Ahmad Yousefbeigi – udaraljke Dajana Akrapović-Hobson – violina Andrea Schuler – viola Brad Hawkins – cello Helen Lee – flauta, zajedno s Nedimom Hamzićem, koji je svirao akustičnu gitaru, podarili su malobrojnim posjetiocima nezaboravan ugodjaj. Draga, prepoznatljiva sevdalinka, koju smo toliko puta čuli od naših majki, očeva, nena, baka, u subotu je zvučala jednako lijepo, a opet drugačije.
Balet i sevdah? Zašto ne? Emina, bez vokala, dakle bez Šantićeve poezije, kakvog to smisla ima? Ima i te kako, uz nastup mladih balerina iz grupe Vam Performance, Jr. Company u koreografiji Veronice i Marka Mendonca.
Naši američki prijatelji dali su svoj puni doprinos uspješnoj večeri, ali kičma svega, kako i treba da bude na Večeri sevdaha, bili su Bosanci (i Hercegovci?) Nedim Hamzić i njegovi gosti, prijatelji i kolege muzičari Amir Beso, Srdjan Djino Yevdjevic, Mario Butković, Selmah i Adnan Kapidžić i, naravno, u sjeni, ali sveprisutna Mary Sherhart, organizacioni direktor.
Nekad davno u Sarajevu, i u ovih skoro 20 godina u Seattlu, imao sam sreću da prisustvujem nastupima nekih od vrhunskih svjetskih umjetnika i muzičara. Subotnje Veče sevdaha nije ni za bogdu zaostajalo za tim svjetskim predstavama. Zar je onda čudo što sam bio ponosan da sam Bosanac?
