Dostupni linkovi

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Senka Kurt, urednica na Radiju Stari grad u Sarajevu...

Subota, 12.april

Volim subotu. Stvarno. Oduvijek. Više od bilo kojeg drugog dana u sedmici. Mogu spavati ujutro (ili još bolje do popodne), mogu čitati, mogu gledati TV, hodati po kafama... Bilo šta. Subota mi je otkad znam za sebe omiljeni dan.

Cijeli mi je život bio u obavezama. Od malih nogu – tokom preko sedmice škola i mnogobrojne sekcije, a subotom potpuna nirvana.

Nisam od onih koji bi baš taj dan proveli na nekoj planini, u šetnji, u prirodi. Ja volim subote upravo zbog tog nerobovanja navikama. Pa radim šta želim. A jako želim da se naspavam.

Pred večer je kod nas, u poštenu kuću Kurtovih, došao prijatelj moga supruga Nebojša Šerić – Šoba. Kipar je što je u Njujorku otišao tražiti sreću. Do četiri ujutro pričamo o životu. Ovdje, tamo, tamo, ovdje. Šoba kaže da će biti strpljiv još pet godina, a pet je već u Americi. Vjeruje u sebe, vjerujemo i mi u njega. Prekrasan mladi čovjek što je ratne rovove zamijenio američkim snom. Realniji je od onog Šobe što ga pola Bosne čita na njegovom blogu, duhovitiji, lucidniji.

Pred jutro ostavljam momke da se ispričavaju i bježim u san. Bosanski.

Nedjelja, 13.april

Moji su prijatelji prije dvadesetak dana počeli graditi malenu vikend kuću u blizini novoga gradskog groblja Vlakova, pa idemo vidjeti dokle su radovi došli.

Na izlazu iz grada, prema Mostaru gotovo satima u koloni strpljivo čekaju vozači i vozila. Tako je nekoliko posljednjih godina. Kantonalne, gradske, ko će ovdje znati koje vlasti, pravdaju se da su gužve neminovne i da, ako već hoćemo bolji život, moramo malo trpjeti.

Trpimo... I te kako! Za bilo kakav život! Godinama! Čini mi se neki i stoljećima.

Nekako se uspjevamo provući okolnim putem i prolazimo pored groblja. Da budem iskrena, a znam da zvučim i morbidno, groblja su mi mjesta koja obavezno obiđem ma u kojem gradu bila. Pored pijaca, tržnica, čini mi se da groblja najviše govore o mentalitetu, običajima, tradiciji jednog naroda.

Ovo novo na Vlakovu nekako mi je hladno, daleko je od grada, s modernim gotovo uniformiranim nadgrobnim spomenicima i nišanima, podno omanjega brda. Tu su sahranjeni neki moji dragi prijatelji, sve više je grobova u kojima vječno sniju prijatelji mojih roditelja. Znam po tome da starim, kad sam sve češće na groblju. Ispraćam generacije.

Ponedjeljak, 14.april

Mrzim ponedjeljak. Zbog ranog ustajanja. No, veselim se suncu i gotovo padam u depresiju kad čujem na vijestima kako moje kolegice najavljuju kišu. Dokle? Ima li ovome kraja? Hoće li ikada zasjati sunce u ovom gradu, jedna je od najboljih replika iz filma „Sjećaš li se Doli Bel“. Nezaboravno je izgovara nezaboravni Slobodan Aligrudić, baš kad usred teferića padne kiša.

Valjda je u to vrijeme bilo grešno i pomisliti, a kamo li reći. Znalo se da nam sunce sija i po danu i po noći i u avgustu i u januaru. I ljeti i zimi. Ako i nije sijalo, barem nam se činilo tako.

Možda i bude bolje. Evo, došao nam Richard Holbrooke. Onaj što ga vole zvati arhitektom Daytonskoga sporazuma. A čovjek bankar. Šetka se po Bosni i razgovara o sadašnjosti i budućnosti. Dayton se sve rjeđe pominje. Otkako je bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritsch za Mirovni sporazum kazao da je „ludačka košulja“, naglo se ušutili kritizeri.

Utorak,15.april

Gorki su utorki, rekao bi Balašević, a ja se toga sjetih baš jutros, dok kod prozor vidim isto – kišu, oblake, oblake, kišu...

U Čapljini je možda sunce, ali kakva korist, kad su povratnici Bošnjaci i Srbi odlučili da svoju djecu ispišu iz škole, smještene u nekadašnji logor. Još jedna priča o Bosni i Hercegovini.

Ako nisu razdvojeni po entitetima, onda odrasli djecu nastoje odvojiti „na vrijeme“, da shvate da se, eto, ne može živjeti zajedno. Zato i inicijative o uvođenju vjeronauke u vrtiće, zato vjeronauka u osnovnim školama, zato se djeca izvode na nacionalne proteste kao paravan, zato se odvajaju u razredima, zato se ne druže i umjesto da uče kako da žive, uče kako da se odvajaju, preziru i ne poštuju.

Kratak sastanak sa ambasadorom Velike Britanije u BiH Matthewem Rycroftom u Radiju Stari grad. Sjajan diplomata, jedan od rijetkih koji odista razumije Bosnu.

Srijeda, 16. april

Dom naroda BiH razmatra danas zakone o reformi policije. Prošle sedmice, ovaj jedini preostali uvjet za Europu jedva je usvojen u Predstavničkom domu. Šale se kolegice i pitaju o čemu ćemo sada izvještavati kad je reforma policije usuglašena. Poluozbiljno odgovaram da će se već naći neki problem.

Nedjeljni ručak kod tate pretvara se u večeru. Tatina supruga zna da smo žrtve fast fooda i brzih obroka pa priprema ručak/večeru na kojoj bi joj pozavidjeli i u aščinici kod Hadžibajrića.

Pred san red dva knjige. Baš smo jutros u „Razgovoruši“ u okviru jutarnjeg programa govorili o knjigama. Kažu, knjiga govori o čitatelju. O meni ovih dana govori Slobodan Selenić.

Četvrtak, 17. april

Moj prijatelj, sjajni sarajevski režiser Haris Pašović konačno je i ozvaničnio svoj životni projekat „East West“ teatar. Prije odlaska u Edinburg, na vjerovatno najveću smotru teatra na svijetu, Haris i njegovi mladi glumci odigraće odličnu predstavu „Klasni neprijatelj“.

Obožavam teatar i Harisa u njemu. Haris me često zna predstaviti kao opsesivnu ljubiteljicu njegovih predstava. Da, priznajem, „Hamleta“ (na turskom dvoru) iako traje više od tri sata gledala sam najmanje pet puta.

No, prije toga posao. Danas je četvrtak, a to znači i moju emisiju „Četvrti dan“, koju još od septembra vodim na radiju. Danas mi je gošća Amila Omersoftić, borac za devizne štediše.

Čule smo se ovih dana, baš kad je Amila pozvala devizne štediše, po ko zna koji put da krenu u nemoguću misiju i uzmu svoj novac. Poručila im je da stanu pred šalter i traže. Daj Bože da nešto i dobiju, daj Bože da sam optimistična poput Amile i njenih supatnika – štediša. Ovdje će Strazbur imati posla. Od Ljubljane i Beograda, gdje je zauvijek nestala bosanska ušteđevina nema puno koristi.

Petak, 18. april

Dan prije subote, prije vikenda, dan koji se lijeno vuče i nikako da prođe. Valjda jer počinje vikend. U stvari, nekima je već počeo. Odavno je u Bosni petak neradni dan. Nigdje to ne piše i nije dozvoljeno, ali tako je.

Bošnjaci odu na džumu u 13 i ne vraćaju se na posao, a Srbi i Hrvati zaposleni u državnim institucijama i onako kreću svojim domovima – prema Republici Srpskoj ili Hercegovini. Zato je petkom bolje nikoga ne tražiti, neće se petkom ništa važno desiti, nema nikakvih sudbonosnih odluka.

I visoki predstavnik vjerovatno voli petak. Bosanci i Hercegovci pripremaju se za vikend. I u tom su složni, jedinstveni i ne prave probleme – najvažnije je da se ne radi.

Danas počinje potpisivanje peticije protiv usvojenog Prijedloga o plaćama i naknadama našim političara. U prosjeku, zarađivače za mjesec koliko moj tata, penzioner skoro za dvije godine. Sretna nam demokratija!

XS
SM
MD
LG