Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Izgore podno Volujka, selo sa četiri stanovnika

  • Mira Andrić

Porodica Marković, Fotografije uz tekst Mira Andrić
U selo Izgore podno Volujaka može se doći samo strmim putem probijajući se kroz šiblje i spotičući se o kamenje, bilo da idete pješice ili na konjima. Na oko 2.000 metara nadmorske visine živi samo četveročlana porodica Markovića. Najstariji među njima, 75-ogodišnji Petar, kaže da su svi iz sela pobjegli. Ostao je samo on sa svojom čeljadi. Postali su socijalni slučaj i žive, kaže, sa mukom i nevoljom:

Petar Marković
„Najviše od muke i nevolje ljute. Što se snađemo - snađemo. Što nas pomognu prvo brašna uzmemo i pomalo ima u krave mlijeka, mali da ne bi ogladnio, a mi pretrpimo. Danas mi je žao što sam omatušio, a selo, nemamo ovaca, nemamo krava, nemamo volova, nemamo ništa. Sve opustjelo, otišlo u gradove.“

Da nevolja nevolju sustiže govori situacija u Petrovom domaćinstvu. Snaha Novka jedva da vidi i ne može sama da funkcioniše po kući:

„Ne vidim, drugi me ispomaže. Oko djeteta primaže mi ovi čoj’ek, u hrani mi pripomogne. I s mukom kad perem suđe - sve hoću da prinesem.“

Nejaki Marko ima samo pet godina. Dogodine treba u školu, ali kako kad je najbliža škola udaljena od sela 35 kilometara, do koje je potrebno odrasloj osobi dva sata hoda niz padine Volujaka. Sav teret porodice Markovića pada na jednog člana, 50-ogodišnjeg Miloša, ali i on je invalid u lijevu ruku. Od stoke imaju samo kravu, od koje najviše preživljavaju:

„Teško, teško je živjeti. Nemamo sredstava. Imam malo dijete, treba u školu ići kroz godinu dana.“

RSE: Imate li dovoljno hrane?

Miloš sa sinom
Miloš: A, bogami, kako kad. Ko će? Žena mi ne vidi, dijete malo, otac nesposoban - sve ja moram. Ne mogu. Jednostavno ne mogu. Ja sam jedina radna snaga u kući.

Markovići žive u staroj kući kroz koju duva promaja. Prije dvije godine su dobili struju, od čega koriste samo jednu sijalicu za osvjetljenje zajedničke im prostorije. O kupatilu samo mogu da sanjaju. A zimi kad napadaju veliki snjegovi, danima ne izlaze iz kuće:

„Zima je najteža. Ovdje po dva metra zna snijeg godina se mećevati. Dva metra. Vrata nijesmo mogli otvoriti neke godine kad je oni veliki snijeg bio.“

U svoj muci i nevolji Markovića, najveću pomoć im pruža privremeni doseljenik Refik iz Travnika, koji je pokraj Sutjeske pronašao svoje parče hljeba. Godinama, kaže, radi po šumama i gorama, i od prije četiri godine sa svoja dva konja, Miškom i Arapom, izvlači drva iz nepristupačnih strmina Volujaka:
Refik iz Travnika


„Dolazim stalno. Kad me god zovnu, dođem, vazda im, zna čovjek, doćeram brašna. Gonim i njega dole do doktora. Ali najteže mi je, strah me natovariti čovjeka, more pasti pa će svak reći ja ga... to mi je najteže., pa ga vežem konopcima na konja - i tako. Moraš čovjeku učiniti, pomoći, šta ćeš.“

„Meni Refik učini. Doćera mi brašno i za šta god ga zamolim, razumiješ. Mene kad treba da goni. Baš sam ga juče nazivao. Ali mene na srecu boli, baš sam rek’o, što neće u mene da uzme komad ’ljeba, ili da mu platim od ove crkavice. Ne bi, kaže, za život familije. Tako je čo’jek. Iako je musliman, mi smo braća, mi smo narod jedan bili i ko nam je vjere i ko nas je dijelio, ja to ne znam.“

I dok vlasti nijemo posmatraju sveopšte siromaštvo i pokazuju bezvoljnost nad nemoćnim, bolesnim i nejakim, ljudi su ponovo pokazali svoju humanu stranu i postali oslonac jedni drugima u krizi, a i svakojakim životnim nedaćama.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG