Stanica Hum, jedno od najvećih željezničkih čvorišta u bivšoj Jugoslaviji, sada je napuštena i razrušena. Stanovnici su svojim sredstvima obnovili kuće. Nikada nijedna donacija za popravku oštećenih objekata nije stigla u Hum. Svojim radom su uspjeli da obnove vodovod koji je još Austrougarska napravila.
Tišinu željezničkog čvorišta Hum nekad je remetila parna lokomotiva. Onda je vlast ukinula prugu. Narod je još uvijek ostajao na svojim ognjištima, ali - izbio je rat. Hum je bio na prvim borbenim linijima, pa su se stanovnici iselili. Danas na Humu niko ne živi. Niti jedna organizacija nije pomogla obnovu stambenih objekata.
Slavo Milišić povremeno obiđe svoje imanje.
„Šta da kažem... Humu je svakako trebalo i pomoći, od bilo koga, i od domaće vlasti i od svih koji su mogli ili htjeli da pomognu. Ali, nikad niko nije niti pokušao niti šta uradio“, kaže Milišić.
Koliko su mogli, bivši mještani su sami sebi pomogli. Obnovili kuće koje, bez obzira na obnovu, i nisu baš uslovne za život. Svojim radom su obnovili vodovod, koji je još Austrougarska izgradila. O onome što su mještani svojim zalagnjem uradili, Milišić govori:
„Jedino što se za svo ovo posljeratno vrijeme u Humu uradilo, to je obnovljen vodovod koji je postojao skoro stotinu godina. Trebalo je nekih dvanaest godina da se sastavi nas dvadesetak domaćina i najviše svojim radom da ga obnovimo i da danas imamo vodu.“
Obećanja ostala na nuli
A nekad je sve bilo drugačije. Mještani se sjećaju i ljepših vremena, kada je ova željeznička stanica na uskotračnoj pruzi živjela punom parom.
Selo Hum
„Nekad je dnevno ovdje bilo petsto putnika. Poslije je vlast stare Jugoslavije ukinula tu prugu, jer je bila mrtva, '76. godine. Kasnije je došlo do neke obnove ovog mjesta, pa je '77. godine Industrija alata Trebinje otvorila ovdje fabriku alata, koja je zapošljavala nekih sto radnika. Hum je bio jedno veliko središte trebinjske šume i površi. Ovdje je postojala pekara, druga pekara, bila je Travunija, sa pogonom za proizvodnjom cvijeća i vijenaca, pošta, stanica policije, trgovačke radnje. Znači, život je tekao normalno", kaže Simo Stijačić, bivši milicioner na Humu.
Nakon rata i devastacije ovog mjesta, stiže Dejton. Po tvrdnjama mještana, nijedna vlast im ništa nije pomogla do današnjeg dana. Stijačić ističe:
„Mjesto je opustošeno, razrušeno. Mi smo na sva vrata kucali, mučili se, molili da bi se nešto napravilo, ostvarilo, ali sva su obećanja ostala takorekući, na jednoj nuli.“
Ljudi su nekad radili i družili se. Bilo je dosta prijateljstava i kumstava sa ljudima iz Dubrovnika i okoline. I danas ima ljudi koji vole posjetiti Hum i vikendaše na Humu. Jedan od njih je i Ivica Matuško iz Dubrovnika.
„Ja skoro svake nedelje dođem. Član sam lovačkog društva Ravno iz Ravnoga, ali ovdje imam puno prijatelja, pa sam više ovdje. A bez puške lovim, samo kerove vodim“, priča Matuško.
Povremeni stanovnici Huma još uvijek se nadaju da će njihovo mjesto oživjeti. Postoje ideje o obnovi nekadašnje uskotračne pruge u turističke svrhe. Razmišljaju o seoskom turizmu, ali neko bi im trebao pomoći kako bi ostvarili svoje namjere.
Tišinu željezničkog čvorišta Hum nekad je remetila parna lokomotiva. Onda je vlast ukinula prugu. Narod je još uvijek ostajao na svojim ognjištima, ali - izbio je rat. Hum je bio na prvim borbenim linijima, pa su se stanovnici iselili. Danas na Humu niko ne živi. Niti jedna organizacija nije pomogla obnovu stambenih objekata.
Slavo Milišić povremeno obiđe svoje imanje.
„Šta da kažem... Humu je svakako trebalo i pomoći, od bilo koga, i od domaće vlasti i od svih koji su mogli ili htjeli da pomognu. Ali, nikad niko nije niti pokušao niti šta uradio“, kaže Milišić.
Koliko su mogli, bivši mještani su sami sebi pomogli. Obnovili kuće koje, bez obzira na obnovu, i nisu baš uslovne za život. Svojim radom su obnovili vodovod, koji je još Austrougarska izgradila. O onome što su mještani svojim zalagnjem uradili, Milišić govori:
„Jedino što se za svo ovo posljeratno vrijeme u Humu uradilo, to je obnovljen vodovod koji je postojao skoro stotinu godina. Trebalo je nekih dvanaest godina da se sastavi nas dvadesetak domaćina i najviše svojim radom da ga obnovimo i da danas imamo vodu.“
Obećanja ostala na nuli
A nekad je sve bilo drugačije. Mještani se sjećaju i ljepših vremena, kada je ova željeznička stanica na uskotračnoj pruzi živjela punom parom.
„Nekad je dnevno ovdje bilo petsto putnika. Poslije je vlast stare Jugoslavije ukinula tu prugu, jer je bila mrtva, '76. godine. Kasnije je došlo do neke obnove ovog mjesta, pa je '77. godine Industrija alata Trebinje otvorila ovdje fabriku alata, koja je zapošljavala nekih sto radnika. Hum je bio jedno veliko središte trebinjske šume i površi. Ovdje je postojala pekara, druga pekara, bila je Travunija, sa pogonom za proizvodnjom cvijeća i vijenaca, pošta, stanica policije, trgovačke radnje. Znači, život je tekao normalno", kaže Simo Stijačić, bivši milicioner na Humu.
Nakon rata i devastacije ovog mjesta, stiže Dejton. Po tvrdnjama mještana, nijedna vlast im ništa nije pomogla do današnjeg dana. Stijačić ističe:
„Mjesto je opustošeno, razrušeno. Mi smo na sva vrata kucali, mučili se, molili da bi se nešto napravilo, ostvarilo, ali sva su obećanja ostala takorekući, na jednoj nuli.“
Ljudi su nekad radili i družili se. Bilo je dosta prijateljstava i kumstava sa ljudima iz Dubrovnika i okoline. I danas ima ljudi koji vole posjetiti Hum i vikendaše na Humu. Jedan od njih je i Ivica Matuško iz Dubrovnika.
„Ja skoro svake nedelje dođem. Član sam lovačkog društva Ravno iz Ravnoga, ali ovdje imam puno prijatelja, pa sam više ovdje. A bez puške lovim, samo kerove vodim“, priča Matuško.
Povremeni stanovnici Huma još uvijek se nadaju da će njihovo mjesto oživjeti. Postoje ideje o obnovi nekadašnje uskotračne pruge u turističke svrhe. Razmišljaju o seoskom turizmu, ali neko bi im trebao pomoći kako bi ostvarili svoje namjere.
