Međunarodni sud pravde (ICJ) u Den Haagu odlučio je u utorak da ni Hrvatska ni Srbija nisu dokazale tužbe o genocidu. Presuda je konačna i obavezujuća za sve članice UN, države su u obavezi da po njoj postupe i na nju nema žalbi. Sve to povod je da o tome šta ovakva odluka može značiti za Bosnu i Hercegovinu, koliko se dokumentacija koja je prikupljena tokom procesa pred Međunarodnim sudom pravde može koristiti u naučnoistraživačke svrhe, komentariše profesor međunarodnog javnog prava sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Zarije Seizović.
RSE: Profesore Seizoviću, jeste li očekivali ovakvu presudu, i ako jeste, zbog čega?
Seizović: Ne dovodim u pitanje argumentaciju Međunarodnog suda pravde, sasvim sam siguran da na osnovu onoga što je predočeno, da su oni izveli kvalifikovane i činjenične i pravne zaključke, i da je na osnovu toga presuda takva kakva jeste. Međutim, ne mogu se oteti utisku, kao što se nisam mogao oteti sličnom utisku 2007, kad je donošena presuda u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, da jednostavno, iako je prevalentno pravna argumentacija bila na snazi, da se ipak vodilo računa i o aktuelnom trenutku i o mogućim tenzijama u regionu, i tome slično. Tako da sam ovakvu presudu zaista očekivao. Ona ne znači ništa osim da jedna država drugoj ne odgovara za genocid, a znači sve ono što je i rečeno u ovom kratkom obrazloženju - da su u regionu počinjeni strašni ratni zločini. Mi znamo da je počinjen i genocid, imaju i pravosnažne presude, i to ni u kom slučaju ne znači jedan remi, kako bi izgledalo na prvi pogled, nego je to prije neriješen rezultat koji može biti od 5:5 pa do 155:155.
RSE: Možemo li mi očekivati da je zapravo stavljena tačka na tužbe susjeda, jednih prema drugima, makar kada je riječ o ovim tužbama koje su se vodile pred Međunarodnim sudom pravde?
Seizović: U pravnom smislu mogao bih potvrditi Vašu konstataciju, jer i pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, i u ovom predmetu koji sam pomenuo, Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, i u ovom predmetu gdje je postojala tužba i protivtužba, mislim da je na svjetlost dana izvučeno sve što se izvući moglo o dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji, a u području ovog procesuiranja ratnih zločina, i da se ništa novo tu posebno neće moći desiti u budućnosti, odnosno, neće se moće nalaziti neki supstancijalno različit i nov činjenični supstrat, na osnovu kojeg bi se moglo ići pravnim akcijama za postizanje određenih pravnih posljedica i ciljeva.
RSE: Šta, dakle, današnja odluka može značiti za Bosnu i Hercegovinu?
Seizović: Bosna i Hercegovina je imala itekako argumentaciju da na osnovu novih činjenica, a prema statutu Međunarodnog suda pravde, traži reviziju postupka. Bosna i Hercegovina je, rekao bih, prokockala svoje šanse da traži reviziju, ukoliko se neko čudo ne desi. Revizija se može tražiti u subjektivnom roku od šest mjeseci otkad se saznalo za nove činjenice i dokaze, koje, ako sud ocijeni da su suštinski takve da se na osnovu njih može tražiti obnova postupka, sud će to dozvoliti. Objektivni rok je, mislim, deset godina, nakon kojega se ne može tražiti ni pod kojim uslovima ponavljanje postupka. Podsjetiću Vas da smo mi razlog za reviziju imali onog momenta kada su se pojavili transkripti sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, odnosno Jugoslavije, iz kojeg se itekako moglo izvući činjenično da je ondašnji režim Slobodana Miloševića itekako bio umiješan u događanja u Bosni i Hercegovini. I to, naravno, svi znamo, to je common sense, iako su presude one koje utvrđuju ono što se desilo u smislu zločina. S druge strane, ako ne tada, Bosna i Hercegovina je itekako znala da je Srbija ratovala na teritoriju Bosne i Hercegovine, jer je to general Perišić potvrdio svojom izjavom. On je jednostavno rekao: 'Da, ja sam slao vojne efektive u Bosnu i Hercegovinu'. Ja nisam pristalica teorije zavjere, ali mi se čini da se ide na neku nemoralnu relativizaciju događanja u regionu, a neko, vjerovatno za to treba i odgovarati.
RSE: Godinama unazad su se i tužba i kontratužba karakterisale kao politikantstvo. Da li mislite da je to tako?
Seizović: Vjerovatno su korištene u dnevnopolitičke, pa vjerovatno i predizborne kampanje, više ili manje i u jednoj i u drugoj državi, kad je trebalo na neki način podići nacionalnu svijest, da ne kažem tenzije, i držati je na tom nivou, radi postizanja određenih političkih ciljeva. Međutim, ja mislim, kada se uzme cijela dokumentacija, izjave i sve ono čime je raspolagala Hrvatska, ali i Srbija, da su postojali i pravni osnovi da se ovakvo nešto i traži.
RSE: Da li, dakle, od ove tužbe može biti nekih koristi u smislu naučnoistraživačkih radova? Ogromna dokumentacija je prikupljena, i u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, i u ove dvije tužbe i kontratužbe.
Seizović: Naravno da je ovo obilje istorijske građe, naravno da može biti korišteno u naučnoistraživačke svrhe, a u krajnjoj liniji predstavlja jedan nemali kamenčić, ili kamen, ili dio mozaika prilikom sklapanja velikog mozaika šta se to dešavalo u periodu '91.-'95. u regionu Balkana. Ozbiljni ljudi ne bi trebali dovoditi u pitanje ono što su utvrdili tribunali, i u pojedinačnim presudama i u ovima gdje se kao stranke u postupcima pojavljuju države. Dakle, ono što će pisati u dijelu presude koji zovemo obrazloženje je itekako važno za naučnoistraživački rad.
