Ne mnogo, naravno. Velika imperija i njezino povijesno nasljeđe, sa svime što je to donosilo, dobro i loše, nešto je posve različito od sudbine ovog kutka svijeta.
Izravnim paralelama nema mjesta ni povijesnog opravdanja.
Ali, razmišljati se uvijek može. I pokušati sagledati što bismo mogli baštiniti iz iskustava drugih. Osim ako ne želimo vječno ostati zakovani iza žice svojih predrasuda.
Jesu li veliki i povijesni narodi samo oni koji su to brojčano? Irci su mali narod.
The Dubliners su grupa koja je obilježila mladost mnogih nas sredovječnih.
James Connolly, Jim Larkin, Micheal Collins, mitski Irish Rebels, nisu samo povijesne ličnosti irskog otpora nego i junaci popularne kulture i glazbe, na kojoj smo također odrastali.
Dubliners po rođenju su i neki od ponajboljih pisaca engleskog jezika, oni koji su obilježili odrastanje i sazrijevanje nebrojenih ljudi na svijetu – Jonathan Swift, Oscar Wilde, William Butler Yeats, James Joyce, George Bernard Shaw, Samuel Beckett.
Većina među njima bila je u dubokom sukobu s britanskom imperijom i istodobno su svojim djelom ono ponajbolje što čini (i) britansku kulturu i civilizaciju.
Britanska kraljica Elizabeta II, u brižljivo isplaniranom programu, posjećuje mjesta stradanja Iraca od strane britanske vojske, kao i mjesta koja trajno povezuju irsku i englesku kulturu, kao što je na primjer slavni Trinity College, koji je osnovala njezina davnašnja prethodnica Elizabeta I, još u XVI stoljeću.
Istodobno, mnogi Irci protestiraju zbog tog posjeta, ne opraštajući Englezima za patnje koje su im nanesene. Demonstracije su dio demokracije i ne ometaju se.
Nakon 100 godina, došlo je vrijeme za povijesno pomirenje.
Presudna je svijest o sebi samima
Prisjetimo se i da je 1994, nakon 76 godina od ubojstva ruske carske dinastije, britanska kraljica prvi put posjetila Rusiju, da je 2005 godine, 60 godina nakon razaranja Dresdena, posjetila i taj grad i čuvenu Frauenkirche, koju su engleski avioni razorili a britanska vlada pomogla u potpunoj restauraciji. „Ovo je primjer pomirenja“, izjavila je tada.
Turski premijer Erdogan prvi put je 2010. godine posjetio rodnu kuću osnivača moderne Turske Kemala Ataturka u Solunu, 90 godina nakon krvavog tursko-grčkog rata. Bilo je demonstracija i bombaških napada, ali posjet je ostvaren.
Španjolski je parlament 2009. godine donio Zakon o povijesnom pamćenju, kojim su izvan zakona stavljena javna obilježja frankističkog nasljeđa, pa je nakon 50 godina zatvoren i Valle de los Caidos, Dolina palih, Francov memorijalni kompleks. To je izazvalo i još izaziva i žestoka protivljenja, zbog dubokih tragova španjolskog građanskog rata, ali je sadašnja španjolska demokracija zaključila da iz povijesnog pamćenja treba isključiti fašističko nasljeđe.
Ovdje ne treba posebno ni spominjati dobro poznati njemački primjer. Trebao se dogoditi i poraz, i denacifikacija, i Adenauer, i Brandt u Varšavi, i ponovno ujedinjenje, da bi prvi njemački kancelar 2005. godine, na 60-tu obljetnicu pobjede, bio na svečanim tribinama i u Moskvi i na obilježavanju iskrcavanja u Normandiji.
Mnogo godina, mnogo burne povijesti i kompliciranih odnosa. Nekada treba i cijelo stoljeće, ali malo po malo nalazi se put pomirenju. Pri tome ozbiljni narodi pažljivo biraju što će trajno sačuvati u vlastitom povijesnom pamćenju.
Razlikuju li se veliki od malih, povijesni od nepovijesnih naroda?
Ne dijelim takve podjele. Ne treba imati iluzija niti komplekse. Veliki često silom kroje povijest. U njihovim odnosima i danas raspored moći određuje mnogo toga, a naročito položaj manjih i slabijih.
Ono što neki narod ostavlja na mapi civiliziranoga svijeta, što ih čini povijesnim, jest njihova sposobnost samoosvještenja o sebi i drugima, preuzimanje i njegovanje emancipatorske, slobodarske baštine iz svoje povijesti, priznavanje pogrešaka i raskid s negativnom nasljeđem.
Veličina nije pitanje broja stanovika. Presudna je svijest o sebi samima, promišljanje da od naših djela zavisi budućnost idućih generacija.
Hoćemo li dočekati takve?
Kako na tom planu stojimo mi na Balkanu?
Bojim se, ne naročito.
Iz najnovijih ratova izašlo se s mnogo trauma. Ono što lidere, ili većinu njih, ne može opravdati je način kako se prema njima odnose. Kao prema dnevnopolitičkoj robi, kao da je povijest počela njihovim dolaskom na vlast.
Možemo li zamisliti da svi ti lideri kada poduzimaju nekakve važne korake uvijek imaju svijest o posljedicama na druge, o tome da odnosi među narodima i ljudima na ovom prostoru imaju stoljetne korijene, dobre i loše uspomene, i da to što čine ne smije ugroziti budućnost nikome?
Da li, na primjer, srpski političari uzimaju u obzir dva stoljeća složenih srpsko-albanskih odnosa i tako formuliraju buduću politiku? Da li hrvatski nikada ne zanemaruju traumu koju je NDH posijala? Vode li bošnjački političari uvijek računa da ih većinski status sada obavezuje?
Previše povijesti na Balkanu, odavno je rečeno. Ali bez svijesti o njoj i bez preuzimanja onog dobrog i odbacivanja lošeg, ne može se naprijed.
Ne može nešto „naše“ biti dobro samo zato što je „naše“, već vrijedi ako donosi boljitak većini, oslobađa i miri ljude.
Ne možemo slaviti ratne zločince zato što su „nas“ branili.
Po tome, a ne zbog broja, duh provincije vlada ovim prostorima.
Na spomeniku Oscaru Wildeu, velikom Dablincu, u središtu Londona, uklesane su njegove riječi iz Lepeze Lady Windermere: „We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars“
Svi smo mi u provaliji, samo neki od nas gledaju prema zvijezdama.
Hoćemo li dočekati takve?
Izravnim paralelama nema mjesta ni povijesnog opravdanja.
Ali, razmišljati se uvijek može. I pokušati sagledati što bismo mogli baštiniti iz iskustava drugih. Osim ako ne želimo vječno ostati zakovani iza žice svojih predrasuda.
Jesu li veliki i povijesni narodi samo oni koji su to brojčano? Irci su mali narod.
The Dubliners su grupa koja je obilježila mladost mnogih nas sredovječnih.
James Connolly, Jim Larkin, Micheal Collins, mitski Irish Rebels, nisu samo povijesne ličnosti irskog otpora nego i junaci popularne kulture i glazbe, na kojoj smo također odrastali.
Dubliners po rođenju su i neki od ponajboljih pisaca engleskog jezika, oni koji su obilježili odrastanje i sazrijevanje nebrojenih ljudi na svijetu – Jonathan Swift, Oscar Wilde, William Butler Yeats, James Joyce, George Bernard Shaw, Samuel Beckett.
Većina među njima bila je u dubokom sukobu s britanskom imperijom i istodobno su svojim djelom ono ponajbolje što čini (i) britansku kulturu i civilizaciju.
Britanska kraljica Elizabeta II, u brižljivo isplaniranom programu, posjećuje mjesta stradanja Iraca od strane britanske vojske, kao i mjesta koja trajno povezuju irsku i englesku kulturu, kao što je na primjer slavni Trinity College, koji je osnovala njezina davnašnja prethodnica Elizabeta I, još u XVI stoljeću.
Istodobno, mnogi Irci protestiraju zbog tog posjeta, ne opraštajući Englezima za patnje koje su im nanesene. Demonstracije su dio demokracije i ne ometaju se.
Nakon 100 godina, došlo je vrijeme za povijesno pomirenje.
Presudna je svijest o sebi samima
Prisjetimo se i da je 1994, nakon 76 godina od ubojstva ruske carske dinastije, britanska kraljica prvi put posjetila Rusiju, da je 2005 godine, 60 godina nakon razaranja Dresdena, posjetila i taj grad i čuvenu Frauenkirche, koju su engleski avioni razorili a britanska vlada pomogla u potpunoj restauraciji. „Ovo je primjer pomirenja“, izjavila je tada.
Turski premijer Erdogan prvi put je 2010. godine posjetio rodnu kuću osnivača moderne Turske Kemala Ataturka u Solunu, 90 godina nakon krvavog tursko-grčkog rata. Bilo je demonstracija i bombaških napada, ali posjet je ostvaren.
Španjolski je parlament 2009. godine donio Zakon o povijesnom pamćenju, kojim su izvan zakona stavljena javna obilježja frankističkog nasljeđa, pa je nakon 50 godina zatvoren i Valle de los Caidos, Dolina palih, Francov memorijalni kompleks. To je izazvalo i još izaziva i žestoka protivljenja, zbog dubokih tragova španjolskog građanskog rata, ali je sadašnja španjolska demokracija zaključila da iz povijesnog pamćenja treba isključiti fašističko nasljeđe.
Ovdje ne treba posebno ni spominjati dobro poznati njemački primjer. Trebao se dogoditi i poraz, i denacifikacija, i Adenauer, i Brandt u Varšavi, i ponovno ujedinjenje, da bi prvi njemački kancelar 2005. godine, na 60-tu obljetnicu pobjede, bio na svečanim tribinama i u Moskvi i na obilježavanju iskrcavanja u Normandiji.
Mnogo godina, mnogo burne povijesti i kompliciranih odnosa. Nekada treba i cijelo stoljeće, ali malo po malo nalazi se put pomirenju. Pri tome ozbiljni narodi pažljivo biraju što će trajno sačuvati u vlastitom povijesnom pamćenju.
Razlikuju li se veliki od malih, povijesni od nepovijesnih naroda?
Ne dijelim takve podjele. Ne treba imati iluzija niti komplekse. Veliki često silom kroje povijest. U njihovim odnosima i danas raspored moći određuje mnogo toga, a naročito položaj manjih i slabijih.
Ono što neki narod ostavlja na mapi civiliziranoga svijeta, što ih čini povijesnim, jest njihova sposobnost samoosvještenja o sebi i drugima, preuzimanje i njegovanje emancipatorske, slobodarske baštine iz svoje povijesti, priznavanje pogrešaka i raskid s negativnom nasljeđem.
Veličina nije pitanje broja stanovika. Presudna je svijest o sebi samima, promišljanje da od naših djela zavisi budućnost idućih generacija.
Hoćemo li dočekati takve?
Kako na tom planu stojimo mi na Balkanu?
Bojim se, ne naročito.
Iz najnovijih ratova izašlo se s mnogo trauma. Ono što lidere, ili većinu njih, ne može opravdati je način kako se prema njima odnose. Kao prema dnevnopolitičkoj robi, kao da je povijest počela njihovim dolaskom na vlast.
Iz najnovijih ratova izašlo se s mnogo trauma. Ono što lidere, ili većinu njih, ne može opravdati je način kako se prema njima odnose. Kao prema dnevnopolitičkoj robi, kao da je povijest počela njihovim dolaskom na vlast.
Možemo li zamisliti da svi ti lideri kada poduzimaju nekakve važne korake uvijek imaju svijest o posljedicama na druge, o tome da odnosi među narodima i ljudima na ovom prostoru imaju stoljetne korijene, dobre i loše uspomene, i da to što čine ne smije ugroziti budućnost nikome?
Da li, na primjer, srpski političari uzimaju u obzir dva stoljeća složenih srpsko-albanskih odnosa i tako formuliraju buduću politiku? Da li hrvatski nikada ne zanemaruju traumu koju je NDH posijala? Vode li bošnjački političari uvijek računa da ih većinski status sada obavezuje?
Previše povijesti na Balkanu, odavno je rečeno. Ali bez svijesti o njoj i bez preuzimanja onog dobrog i odbacivanja lošeg, ne može se naprijed.
Ne može nešto „naše“ biti dobro samo zato što je „naše“, već vrijedi ako donosi boljitak većini, oslobađa i miri ljude.
Ne možemo slaviti ratne zločince zato što su „nas“ branili.
Po tome, a ne zbog broja, duh provincije vlada ovim prostorima.
Na spomeniku Oscaru Wildeu, velikom Dablincu, u središtu Londona, uklesane su njegove riječi iz Lepeze Lady Windermere: „We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars“
Svi smo mi u provaliji, samo neki od nas gledaju prema zvijezdama.
Hoćemo li dočekati takve?
