Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Napad na novinara i kolumnistu ovoga Radija Teofila Pančića još je jedan u nizu divljačkih nasrtaja na one koji ne pristaju biti dijelom „bjesomučne gomile“. Pri tome se službeni establišment čudi, osuđuje i obećava brzu istragu. A što su učinili da takvih napada ne bude?

Kolegu Teofila Pančića osobno ne poznajem, ali godinama čitam njegove tekstove. U kućnoj biblioteci čuvam knjigu „Famoznih 400 kilometara“, zbirku njegovih kratkih i visprenih tekstova o knjigama, o novinama i o ljudima iz Zagreba i još ponekih gradova, od 1990-tih pa dalje. S nesumnjivom je spisateljskom imaginacijom pridonosio razumijevanju i toleranciji. Nije pristao da granice i mržnja raskinu njegov interes za „Drugu Stranu“.

'Iz mnogih ozbiljnih razloga, ne naposletku iz samopoštovanja: ako iole držiš do sebe, nećeš dati da ti svakovrsna polit-fukara silom određuje prostorne ili duhovne granice do kojih se ima i sme širiti tvoja čitalačka glad', napisao je Pančić u Predgovoru te knjige.

Premlaćivanje Teofila Pančića akt je mržnje. Tko su počinitelji? Ne znam, ali mogu zamisliti. Golobrade mlade „navijače“ s naci-inspiracijom kojima je normalno prebiti osobu koja dirne u Klub, Naciju i Otadžbinu. Luzere iz polusvijeta koji za 100 eura prebiju svakoga „koga treba“. Hladnokrvne ubojice kojima je metalna palica po glavi samo poruka upozorenja.

Tko god bio počinitelj i što god bio neposredan povod, odgovor na pitanje zašto se napadaju neovisni novinari uvijek treba potražiti u predvorju vlasti. Ili njezinih klijenata.

Traljave istrage, nikakvi rezultati, nemoć vlasti jasna je poruka da su novinari i dalje laka meta. Ne samo u Srbiji, ali njezina je najnovija prošlost „najbogatija“.
Naravno do to nužno ne znači da su aktualne srpske vlasti povezane s najnovijim premlaćivanjem. Ali, kako su sudski sankcionirana dosadašnja ubojstva i napadi na novinare? Traljave istrage, nikakvi rezultati, nemoć vlasti jasna je poruka da su novinari i dalje laka meta. Ne samo u Srbiji, ali njezina je najnovija prošlost „najbogatija“.

Danas, 2010. godine, vlasti najvjerojatnije nisu naručitelji premlaćivanja, a još manje ubojstava ljudi. Ali su bile. Jest, personalno su se i promijenile, ponešto i popravile, ali sustavi koji su izrasli iz neriješenih pojedinačnih, pa i masovnih zločina žive svoj tranzicijski život. Bilo pa prošlo. Sada smo parlamentarci, bankari, konzultanti, vlasnici firmi, pa i medijskih. Oprao se krvavi novac, oprale su se i biografije.

Pančić pripada onima koji nisu šutjeli

A svaki put kada nešto ne štima, a ne štima sve više stvari u životu običnih ljudi, osobito materijalna egzistencija, otvori se „nacionalna fronta“. A onda opet pucaju glave.

Vlasti u bivšim jugoslavenskim republikama dužnici su javnosti. Ukoliko se žele potvrditi kao demokratske ne smiju slati dvosmislene signale nasilnicima svih vrsta. I za svijet imati lijepe riječi, a žmiriti na batinašku praksu.
Svaki put kada nešto ne štima, a ne štima sve više stvari u životu običnih ljudi, osobito materijalna egzistencija, otvori se „nacionalna fronta“. A onda opet pucaju glave.

Nisu novinari bezgrešni u najnovijem rasplamsaju „balkanskog barbarogenija“ kojemu svjedočimo posljednjih 20-tak godina. Nisu bili ni ranije. Bilo je previše poslušnika i poltrona svake vlasti, proizvođača i sijača mržnje, onih koji su „lagali za domovinu“, koji su zaslužili da završe u Haagu. Izbjegli su, pa su postali „psi rata“ novih, korporacijskih gazda.

Nisu, međutim, kapitulirali svi novinari. Zapravo, osim novinara, uz pripadnike nevladinih udruga, nije bilo niti jedne jače grupacije koja se, po cijenu vlastite egzistencije, i odupirala ratu, mržnji, organiziranoj pljački i devastaciji civilizacijskih vrijednosti.

A šutjele su akademije nauka/znanosti, sveučilišta/univerziteti, udruženja književnika, matice srpske i hrvatske. A što su govorili, bolje da nisu.
„... a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče...“, pisao je Miroslav Krleža davno, jako davno.

Teofil Pančić pripada onima koji nisu šutjeli.

Želim poštovanom kolegi da se što prije ponovno pojavi na ovim stranicama.
Hronologija napada na novinare u Srbiji

Priredio: Miloš Teodorović

Ubistva i napadi na novinare tokom devedesetih, ali i nakon pada Miloševića, većinom do danas nisu istraženi. Ubice, napadači i oni koji su pretili predstavnicima sedme sile uglavnom nikada nisu odgovarali. Podsećamo na neke najpoznatije slučajeve:

- Urednik spoljnopolitičke rubrike nedeljnika „Vreme“ Dušan Reljić kidnapovan je 21. septembra 1993. godine. Ispred njegove zgrade u Ulici Vojislava Ilića otela su ga tri muškarca, koji su se kasnije predstavili kao kontraobaveštajna služba, ali Uprava bezbednosti VJ naknadno je demantovala bilo kakvu umešanost svojih pripadnika u kidnapovanje. Otmičari su ga držali dva dana, ispitivali, a stavljali su mu i crnu kesu na glavu. Devet dana kasnije je pušten. Slučaj ostao do danas neistražen.
- Novinarka „Duge“ Dada Vujasinović ubijena je 8. aprila 1994. godine u svom stanu u Novom Beogradu. Ostaće upamćena po svojim ratnim reportažama. Njena smrt dugo je tretirana kao samoubistvo, da bi posle više godišnje borbe njene porodice ovaj slučaj počeo da se tretira kao likvidacija. Ubice nisu pronađene.
- Slavko Ćuruvija, vlasnik „Dnevnog telegrafa“ ubijen 11. aprila 1999. godine u atentatu u centru Beograda. Imena mogućih ubica često su pominjana, ali precizno nije utvrđeno ko su izvršioci, niti njihove eventualne veze sa političkim nalogodavcima.
- Milan Pantić, novinar „Večernjih novosti“ ubijen je 11. juna 2001. godine ispred svoje kuće u Jagodini. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao.
- Na prozor stana novinara „Vremena“ Dejana Anastasijevića 13. aprila 2007. godine bačena je bomba. Motiv i imena napadača na novinara poznatog po pisanju o ratnim zverstvima, do danas nisu istraženi.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG