Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Priznajmo samima sebi: većina nas je žalila


Ines Šaškor
Ovih svibanjskih dana prije 30 godina nekadašnja Jugoslavija bila je jedna velika ožalošćena porodica. A cijeli svijet ju je tješio i tetošio. Trenuci solidarnosti i bliskosti.

Svatko je pri tome mislio svoje: što će biti s nama, kako ćemo živjeti, hoće li Rusi stisnuti...

Javno, žalili su milijuni, na sahranu Josipa Broza Tita došao je „cijeli svijet“.

Desetak godina kasnije dugogodišnji disident i komunistički zatvorenik Dražen Budiša pričao je: Nisam se mogao načuditi. Desetine tisuća ljudi hrlile su na ispraćaj dobrovoljno, ja sam se jedini kretao u obrnutom smjeru od mase. Kako su mogli...

Naravno da je bilo i onih koji nisu žalili za Titom. Mnogi s razlogom. Tada to nisu mogli javno izražavati bez straha od posljedica.
Ali, što je s onim milijunima koji su žalili?

Fenomen zvan „Josip Broz Tito“ tek čeka da bude ozbiljno obrađen u individualnoj i kolektivnoj memoriji ovdašnjih prostora.

Jer, odgovor na to pitanje pomogao bi odgovoriti i na današnje – tko smo i što smo, jesmo li zreli za zajednice ozbiljnih naroda, ili smo epizodisti na ovoj balkanskoj vjetrometini, koja ionako pati od „viška povijesti“.

Na čemu se gradi identitet naroda, utemeljenje država, svijest pojedinaca?

Nacije koje se vole nazvati „povijesnima“ baštine vlastitu prošlost u cijelosti, i dobro i loše, kritički je vrednuju, sažimaju u procesu neprekidnog dijaloga i katarze ono što ih je održalo, povuklo naprijed, razvilo.

Što danas određuje hrvatsku, srpsku, bošnjačku i druge ovdašnje nacije? Srednjevjekovni mitovi + oslobodilački ratovi protiv susjeda?
Ili bi za povijesnu relevantnost nacije i zajednice važniji bio kontinuitet zalaganja za boljitak što većeg broja ljudi, da malo parafraziramo Tomu

Akvinskoga?

Kako bi na tom ispitu stajali vladari prošlosti, kako sadašnji, a kako bi prošao Josip Broz Tito?

Jugoslavija je u jednom bljeskovitom trenutku, Titovom trenutku, bila protagonistica svjetske povijesti. Svaki od njezinih naroda je upravo u tom razdoblju doživio napredak. Razdoblje antifašističke partizanske borbe, otpora Staljinu, razvoja alternativnog modela socijalizma – samoupravljanja, te izvanblokovska politika u podijeljenom svijetu baština je koju nitko ozbiljan u svijetu ne osporava. Pristaše lijeve ideje i socijalizma svi odreda se slažu – jugoslavenski je model bio najbolji socijalizam u praksi. Protivnici socijalizma kažu – jugoslavenski model bio je najmanje loš socijalizam.

U svakom slučaju – respektabilan..

Bilo je u tom vremenu i nepravde, i nasilja i zatvora. I svega onoga što donosi jednopartijski sustav – nedostataka ljudskih prava i građanskih sloboda, diktata birokracije nad slobodnim poduzetništvom itd. Tito nije bio imun od kulta vlastite ličnosti.

Toga svijeta nema više, društveni se sustavi ne mogu vraćati natrag, Jugoslavija je upokojena. Sve što je propalo, trebalo je propasti, kažu neki drugi mudraci.

Je li to bilo zbog toga što je Jugoslavija ionako bila „umjetna tvorevina“ i „tamnica naroda“, što se socijalizam ne da reformirati i ekonomija je bankrotirala, što je nacionalizam nadvladao, što su vođe bile nesposobni karijeristi – pitanja su na koja se još traže odgovori.

Ali, nova stvarnost je tu. Od Titova doba do danas rasprostrlo se još stotinjak tisuća leševa i par stotina tisuća raseljenih. Od nacionalnih ekonomija samo slovenska je prestigla razdoblje iz konca 1980-tih. Ostale nisu.

Nove države žive svoje živote, nacije, društvene grupe i pojedinci nastoje se snaći u ovom nesigurnom svijetu. Je li milijunima bolje? Sami građani to ponajbolje znaju.

Vrijeme je da se napusti djetinjasto idolopoklonstvo na jednoj strani i ostrašćena mržnja na drugoj. U međuvremenu se kao neka tampon zona između ove dvije krajnosti ugnjezdila i treća – marketinška interpretacija. Tito je postao kič brend, kiosci i mali ekrani preplavljeni su instant izdanjima o Titovim manama i vrlinama, o ženama, liječnicima, vrtlarima, kuharima. Bonvivan i zločinac. Neobična zagrebačko-beogradska kooperacija šarlatanskih povjesničara-amatera iznjedrila je seriju knjiga, novinskih feljtona i TV seriju koja bi Hrvate i Srbe trebala definitivno uvjeriti kakvog im je zločinca od formata Kominterna nametnula. A u pozadini ove ujdurme neprimjetno se uspostavlja „nova povijest“ koja je u Srbiji četnike Draže Mihailovića proglasila antifašistima, u Hrvatskoj Pavelićev genocid umanjila a Stepinčevu crkvu uzdigla na pijedestal uzornog ponašanja.

Aktualna revizija povijesti ne stvara zdrave temelje za budućnost svake od tih nacija.

Ovo nije pledoaje za nekritičko valoriziranje Titove baštine, socijalizma i Jugoslavije.

Ovo je pledoaje za kritičko vrednovanje, za uozbiljavanje.

Vratimo se onim milijunima koji su prije 30 godina javno žalili za Titom. I intimno, naravno, mislili svoje.

Za čime su žalili, čega su se bojali, što su naslućivali?

Statistike su hladne činjenice: ekonomski prosperitet je mjerljiv, od zaostale poljoprivredne zemlje nastala je srednje razvijena industrijska zemlja, razina obrazovanja, socijalnih, zdravstvenih i drugih usluga višestruko je narasla. Ugled u svijetu provjerljiv je u svakoj svjetskoj enciklopediji. Ostaje teško mjerljiva zona političkih, ljudskih i nacionalnih prava, svjetonazora, uvjerenja. Tu svi građani naprosto ne baštine istu memoriju. I tako je svugdje u svijetu.
Iz Titovog doba milijuni na ovim prostorima pamte sigurnost, stabilnost, samopouzdanje, samopoštovanje, osjećaj ravnopravnoosti u susretu sa svakim na svijetu. Nekoliko stotina tisuća ljudi pamte i zatvore, i batine.

Različite su memorije, ali treba ići dalje, uvažavajući se i bez mržnje.

Živimo u vremenu kada su navodno pohlepni bankari doveli svijet na rub provalije. Nezamijećeni od lidera „G-8“ i „G-20“, svjetskih centralnih banaka, ekonomskih instituta i institucija nacionalne sigurnosti najvećih zemalja. Zar baš? A tko je u tome svemu nešto pitao balkanske državice?

I kuda ide svijet dalje? Što ovdašnje države, narodi i građani imaju kao svoj adut u susretu s negostoljubivim vremenima?

Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža je povodom Titove smrti govorio o njemu kao o „sretnom čovjeku ... koji nije posumnjao u vlastite ideale“. Ponadao se i da „nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkanski slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom“.

Je li taj „naš svijet“ ipak bio neuk? Ili je živio u nestvarnoj, krhkoj tvorevini koja se raspala kao mjehur od sapunice?
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG