Hrvatski Sabor više neće biti pokrovitelj komemoracije stradalim pripadnicima vojske NDH u austrijskom mjestu Bleiburg. Zbog već osiguranih sredstava u budžetu, ovogodišnju će komemoraciju Sabor ipak financirati. Ova je odluka izazvala negativnu reakciju glavne oporbene stranke, Hrvatske demokratske zajednice.
Jadranka Kosor, aktualna predsjednica HDZ-ea nazvala je odluku vladajuće većine u Saboru „licemjernom“, jedan od pretendenata na njezino mjesto Tomislav Karamarko „sramotnom“. Pozivaju se na činjenicu da je nekadašnja lijevo-liberalna vlada Ivice Račana i uvela to pokroviteljstvo, te da su pokojni Račan, kao i Ivo Josipović i Zoran Milanović posjetili Bleiburg i položili cvijeće na spomen obilježje.
Utoliko su u pravu. Aktualni predsjednik Sabora Boris Šprem vadio se konstatacijom da je u proteklih 12 godina na Bleiburgu bilo ustaške ikonografije i manipulacija, te da se u Bleiburgu nije dogodio nikakav zločin, već legitimna završna vojna operacija, a masovna smaknuća zarobljenika dogodila su se poslije, u Sloveniji i Hrvatskoj.
Obje glavne strane hrvatskog političkog spektra – SDP i HDZ – imaju nečistu savjest i pridonijeli su, iako ne jednako, sveopćoj zbrci oko fenomena „Bleiburg“.
Na eksploatiranju blajburškog mita rasla je mlada hrvatska država, pravdajući se da je u ratu koji je uslijedio hrvatska nacionalna pomirba važnija od bilo čega.
Jadranka Kosor zanemaruje činjenicu da je upravo njezina stranka inaugurirala Bleiburg kao simbolično mjesto hrvatskog stradanja, preuzevši emigrantsku ustašku mitologiju. Na prvoj komemoraciji nakon višestranačkih izbora 1990. godine u Bleiburgu se ukazao zapovjednik Jasenovca Dinko Šakić uz kompletni ustaški repertoar izjava i ikonografije. „Opet bih učinio isto“, govorio je i bio pozdravljan u hrvatskim institucijama. Poslije je, pod pritiskom iz svijeta, ipak suđen i osuđen kao ratni zločinac. U istom stilu nastavljale su se manifestacije sljedećih desetak godina. Najviši HDZ-eovi čelnici, uz asistenciju klera, za blajburškom su govornicom prizivali sjećanje na Bleiburg kao temelj nove hrvatske države, nasuprot partizanskoj i komunističkoj Hrvatskoj koja je zločinačka.
U tome je suština spora oko Bleiburga. Tamo se nije dogodio zločin, tamo se slavila NDH. Na eksploatiranju blajburškog mita rasla je mlada hrvatska država, pravdajući se da je u ratu koji je uslijedio hrvatska nacionalna pomirba važnija od bilo čega. Kako se nisu mogli negirati strašni ustaški zločini, nasilna ravnoteža pronađena je u poslijeratnoj odmazdi nad poraženim ustašama i dijelu civila što su ih pratili na bezumni marš prema Austriji.
Dio te mitologije ušao je u udžbenike, u dnevni politički diskurs, u najširu javnost.
Književnica Slavenka Drakulić ovih je dana primijetila, nakon unisone osude i nikakvog odaziva na prvi pokušaj marša evropskih desničara u Zagrebu – „Imali smo ultradesnicu kada su je drugi samo sanjali“.
Spomenik u Bleiburgu
Spomenik na blajburškom polju podigli su ustaški emigranti i godinama ritualno obnavljali sjećanje na svoju propalu državu i ideologiju. Na spomeniku piše: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci. Svibanj 1945“. Kada je predsjednik RH Ivo Josipović prije dvije godine tamo položio vijenac, na ovom sam portalu napisala (ispričavam se čitateljima zbog ponavljanja) – „Koja čast? Koja slava? Koja hrvatska vojska? Riječ je o najsramnijoj oružanoj formaciji u hrvatskoj povijesti...“.
Za vrijeme vlade Ivice Račana, Sabor je uveo pokroviteljstvo nad blajburškom komemoracijom. Je li sam Račan ispravljao svoj „istočni komunistički grijeh“, je li to bila oportunistička gesta, je li doista računao da doprinosi smirivanju ideoloških napetosti u zemlji, sada je manje bitno.
Odluka je bila pogrešna. Sadašnji Sabor je mijenja, ali predsjednik Šprem to neće priznati, već govori o posljednjih 12 godina u kojima su se po njemu događale manipulacije. Činjenice to ne potvrđuju. U proteklih 12 godina službena Hrvatska se nastojala udaljiti od izravnog povezivanja komemoracije na Bleiburgu sa slavljenjem NDH i ograđivala se od ustaških manifestacija, što je naravno bilo bezuspješno. Ali se barem pokušalo, i to od strane i HDZ-ea i SDP-ea. Pokazalo se da je to nemoguća misija.
Zbrka je produbljena. Izostalo je stvarno, dubinsko suočavanje s poviješću, kako one ustaške, tako i socijalističke. Nastavila se neka nategnuta, površna ideologizirana interpretacija, po kojoj je, eto, naša prošlost bila nesretna, bilo je žrtava i zločina na svim stranama, mi to moramo priznati, svima odati počast i – idemo dalje.
Ali s poviješću tako ne ide. Ono što je neraščišćeno, ili je revizionistički interpretirano iz dnevno-političkih razloga, vraća se kao bumerang.
Nakon desetljeća šutnje o poslijeratnim likvidacijama, došla je njihova nekritička valorizacija kao „nevinih žrtava“.
Istraživati hladne glave, staviti u povijesni okvir i potom zatvoriti povijesne knjige – bio bi jedini ispravni put.
Nova je hrvatska vlast postala svjesna da pokroviteljstvo nad blajburškom manifestacijom nije dobro za zdravi život zemlje u evropskom okruženju. U međuvremenu je ta manifestacija postala „tradicionalna“, pa će vlast imati problem i s dijelom javnosti koja nije proustaški nastrojena.
Presjekla je pomalo nespretno, prekidajući pokroviteljstvo, a novac za manifestaciju je ostavila. Otvorila je time prostor za napade grogiranog HDZe-a, pa i za zlobne komentare. Čak je i mlađahni kolege novinari nazivaju „domobranskom“.
Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.
