U Hrvatskoj dan započinje otvaranjem interneta, radija ili televizije i informiranjem o novopristiglim izbjeglicama tokom večeri i noći. Ritual se ponavlja više puta dnevno. Dok ovo pišem službeno je zabilježno 78.000 ljudi. A masovni dolazak traje tek dvanaest dana. Kraj, kao ni trajno rješenje problema se ne naziru.
Poput ostalih zemalja Evrope koje su se suočile s nepreglednim ljudskim valom, a bez jedinstvene evropske politike i različitom praksom pojedinih zemalja, i Hrvatska se suočila s ogromnim problemima.
Sve u svemu, položila je humanitarni ispit, organizacijsko-logistički se drži iznad površine, a političko-ekonomsko-socijalne posljedice će se tek vidjeti.
Kada se pokuša trijezno razmotriti zbivanja proteklih dana, uočljivo je nekoliko pozitivnih i nekoliko negativnih aspekata izbjegličke krize.
Prvo, Vlada je, izričući ''ne'' zatvaranju granica i podizanju zidova, učinila dobru stvar za svoju zemlju. Pokazala se kao zemlja koja je usvojila opće civilizacijske vrijednosti. Izbjeglice su prihvaćene, javnost je pozitivno reagirala. Suzbijen je, barem za sada, ekstremizam, ksenofobija i nacionalistička histerija.
Drugo, suočena sa sve većim brojem izbjeglica, a nastojeći izbjeći sudbinu tzv. hot spot destinacije koja bi se u praksi pretvorila u dugotrajni boravak desetina pa i stotina tisuća ljudi, koje objektivno ne može zbrinuti, Hrvatska je (vjerojatno u dogovoru s nekim evropskim adresama) izvršila pritisak na zabunkeriranu Mađarsku i neodlučnu Sloveniju i usmjerila najveći broj izbjeglica prema tim zemljama, te dalje prema željenim destinacijama sjevera Evrope. Izbjeglički val je odblokiran. Istodobno, aktivno je djelovala u okviru Evropske unije, ukazujući da problem počinje na tursko-grčkoj granici. Najnoviji zaključci EU idu upravo u tom smjeru. Drugo je pitanje što će se realizirati.
Najnegativnija popratna pojava aktualne izbjegličke krize je njezina predizborna (zlo)upotreba. Tu nema nevinih. Najprije su u nju uletjeli opozicijski HDZ i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Zalažući se za uključivanje vojske i čuvanje granica, stavljajući ''sigurnost'' iznad humanosti, optuživali su vlast da je izabrala Balkan umjesto Evrope. Prijetili su joj i kaznenim progonom. Predsjednica je za kaos optužila i njemačku kancelarku. Odigrali su na tradicionalnu HDZ-vsku kartu ''zabrinutosti'' za nacionalne interese. U jednom trenutku djelovali su kao ''komitet za paniku''. Što bi bilo da su u ovom slučaju oni bili na vlasti? Shvativši da se opozicija preigrala i da je u javnosti izgubila, Zoran Milanović se odlučio za kontraudar i preuzeti nacionalnu predizbornu pozornicu. Zatvorio je granicu sa Srbijom. To je bilo promašeno. Jasno je da je Srbija mogla preusmjeriti više izbjeglica prema Mađarskoj, ali Hrvatska je izabrala put ''prekomjernog granatiranja'' koji šteti svima. Iz Srbije je uslijedila teška artiljerija optužbi, uključujući i državnu protestnu notu kojom se sadašnja Hrvatska uspoređuje s onom Pavelićevom. Hrvatska ju je opravdano odbila primiti. Ovaj je ''rat'' na sreću trajao kratko. Za sada. Hrvatskoj nije trebao i ide na dušu aktualnog premijera.
Drugi negativni aspekt koji je sadašnje izbjeglička kriza pokazala je nepripremljenost države i društva da uopće otvori imigracijsko pitanje. U Hrvatskoj je na djelu već dulje vrijeme depopulacija. Nema niti najmanje naznake da bi se dio imigranata poticao na ostanak u Hrvatskoj i za integraciju u njezino društvo.
Antiizbjeglička i ksenofobna retorika, kao što je rečeno, za sada je marginalna. Ipak, tek kao mogući smjer budućih zbivanja, ukoliko kriza potraje, vrijedi zabilježiti uvodnik katoličkog Glasa koncila, koji, suprotno stavovima pape, brani mađarsku politiku zidova i zaziva strah od drugih i drugačijih.
Trenutačno na izbjegličkoj agendi vlada zatišje. Ljudi pristižu, prihvaćaju se i većina se preusmjerava prema Mađarskoj, manji dio prema Sloveniji. Mađarska gradi svoju žičanu ogradu i dalje, ne prihvaća, zajedno s još tri zemlje EU, zajedničke zaključke Unije. Što će biti sutra? Nitko ne zna. Svi očekuju dalje nevolje, ali ne znaju s koje će strane doći.
Premijer Zoran Milanović se u jednom od svojih brojnih verbalnih okršaja usporedio s orlom.
Dječaci iz Ćopićeva romana, istaknutog u naslovu ovog teksta, imali su izlaz.
Ima li ga i hrvatski premijer?
