Dostupni linkovi

Sanjin Bećiragić, novinar Federalne televizije i stalni istraživač u političkom magazinu „60 minuta“, gost je Radija 27. Na njega je, dok je bio na novinarskom zadatku, nasrnuo, i pri tom mu zadao teške povrede, visoki zvaničnik Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, Jozo Anđić, načelnik odjela za obezbjeđenje objekata i lica.

RSE: Po prvi put u svojoj karijeri jednostavno ne znam kako da počnem ovaj razgovor, osim možda pitanjem – kako se može osjećati čovjek kojeg na pravdi boga udari visoki zvaničnik zadužen za to da do takvih incidenata ne dolazi?

BEĆIRAGIĆ: Iskreno da kažem, ne znam. Ja se nadam da sam posljednji slučaj u ovoj državi od kolega novinara koji su napadnuti. Međutim, sumnjam i u ovo što govorim, iz prostog razloga što se ja cijelo vrijeme pitam samo dvije stvari: šta je motiv, a mnogo veće pitanje na koje nemam odgovora i strah me je – ko je sljedeći? Jer, mislim da se apsolutno ništa ne dešava slučajno, pa ni ovo. Vrlo dobro znamo šta mi radimo, čime se bavimo, kakve priče radimo, u kojim programima radimo, u kojoj emisiji…

RSE: Zapravo se radi o priči o državi u kojoj živimo, o političkom ambijentu u kome rade poslanici ove, čini mi se časne, profesije.

BEĆIRAGIĆ: Ovo je apsolutno pitanje i za državu i za policiju. Radimo u jednoj državi u kojoj nema postavljenih ni mjera vrijednosti, ni odnosa kakvi bi trebali biti, u državi u kojoj imate podršku jedino kolega i tu je kraj te priče kad je riječ o ovakvim situacijama kroz koju evo ja trenutno prolazim, kroz koje su mnoge kolege prošle prije mene, a bojim se da će mnoge kolege još da prođu.

RSE: Ti radiš za politički magazin „60 minuta“, emisiju koja se na poseban način bavi, rekao bih, problematičnim temama i čije novinare određeni krugovi, sasvim s razlogom, nerado vide na svojim vratima. Koliko često nailazite na ovako brutalne i primitivne, ali ipak nasrtaje?

BEĆIRAGIĆ: Iskreno govoreći, na ovako žestoke, u fizičkom pogledu, ne nailazimo tako često. Na one verbalne smo se navikli. Na vrijeđanja, prijetnje i tako dalje, na to se čovjek vremenom navikne. Mislim da ovo što se desilo ima najmanje veze s nečim što se zove lojalnost u poslu odnosno prema tom skupu koji se dogodio. Vjerujem da je ovo sve zbog posla koji mi radimo, zbog angažmana u „60 minuta“ i priča koje se rade, a da najmanje ima veze s revnošću policajca koji je trebao da uradi svoj posao kako treba. Naravno, čitava policija se ne može dovesti u kontekst ovog jednog, individualnog slučaja, ali ovdje je bio u pitanju policajac, čovjek koji je iz zakona i koji je, ko zna iz kojih razloga, štitio nekoga od mene.

RSE: Neki dan je Damir Kaletović, naš kolega, bio, takođe od strane visokog zvaničnika, pod prijetnjom metka u čelo. Ovaj put je Jozo Anđić tebe u čelo udario, srećom ne metkom, ali ko garantuje da sutra neko neće i tako.

BEĆIRAGIĆ: Kada je Damiru Kaletoviću i Bakiru Adžiomeroviću rečeno da im treba opaliti metak u glavu, reakcije tih zvaničnika su bile skoro pa nikakve. Pogotovo ombudsmana. A u mom slučaju taj udarac u glavu pokreće pitanje – šta je sljedeće i ko je sljedeći? Da li onda Bakiru treba pucati u noge, Damiru u trbuh, Avdi Avdiću u potiljak, Senadu Avdiću u neki drugi dio tijela i tako dalje? Ovo je otvoreni odstrel ljudi koji nešto žele da urade odnosno promijene u ovoj državi. Mi nismo revolucionari koji žele da mijenjaju stanje, dakle od toga, ali stalno ukazujemo na kriminal i ja vjerujem da to nekoga boli, a posebno one koje prozivamo.

RSE: Može li se u ovom kontekstu uopšte govoriti o slobodi medija kod nas? Evo zadnje istraživanje Reportera bez granica kaže kako smo lideri u regionu. Možda zato što kod nas novinare tuku javno, a u komšiluku iz potaje.

BEĆIRAGIĆ: Ako je sloboda medija da vi objavite neke stvari i da vam možda u tom trenutku niko ne nepravi problem, već za 15-20 dana, onda je u redu. Ali ako ombudsmen kaže da je ovdje sloboda medija to da nijedan novinar nikada nije bio uhapšen, onda je to za državu strašno. Ako se sloboda medija mjeri time koliko će novinara biti uhapšeno u nekoj državi, a ne činom degradacije novinara, napada na novinare, prijetnjama novinarima, izbjegavanjem novinara, to je strašno. Ko će meni sad dati izjavu? Ko će meni od sagovornika, građana, ljudi progovoriti o kriminalu kad ih nazovem? Razmišljaće ovako – njega je policajac opalio u glavu, ako mu dam izjavu, šta će tek meni uraditi.

RSE: Prilično okrepljujuće mi je zvučala ova horska osuda ovog službenog siledžije, podrška svih naših profesionalnih udruženja koju si dobio, ali se bojim da će se sve to ipak brzo zaboraviti i da će sutra opet neki kolega biti napadnut.

BEĆIRAGIĆ: Ja sam u to uvjeren. Ja sam čovjek koji se ne kladi, ali možda bi ovo bila prva prilika u kojoj bi se vrlo rado kladio sa bilo kim u ovoj državi da će neko sljedeći, moj kolega novinar, biti meta, i to možda čak i brutalnija.

RSE: Hajde da se ovdje zajednički zakunemo da ćemo ubuduće probati da ostvarimo, ako ne punu saradnju, onda koordinaciju, a u vezi s tvojim slučajem. Ne zato da bismo razriješili, nego da bismo konačno zaustavili ove brutalne napade na novinare, da se naša društva ujedine barem na konkretnom zadatku, ako već ne mogu i formalno.

BEĆIRAGIĆ: Apsolutno. To je, ja mislim, jedino rješenje. Jer, ovaj moj nesretni slučaj je zapravo pokazao kolika je snaga novinara i kolika je moć ljudi kada stanu iza jednog kolege. Ne postoji medij koji nije reagirao, što je dobro. To je zapravo jedini način, ali u tome treba ustrajati. Treba sad nabrajati i sve one slučajeve koji su bili ranije i pokrenuti te istrage, da se sve to ne završi na onome – dogodilo se, pa se o tome dva-tri dana priča, pa onda ide neko zatišje do nekog novog slučaja.

RSE: Sanjine, ja se nadam da ovaj put neće tako biti. Ja ti zahvaljujem na ovom razgovoru, dajem ti punu podršku, ostani hrabar, bez obzira na posljedice.

BEĆIRAGIĆ: Hvala najljepša, Budo.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG