Claire Bigg, Anatsasia Kirilenko i Aleksandr Kulygin
Prije četiri mjeseca desetogodišnjak, Sayid Fekhretdinov, skočio je kroz prozor svoga moskvoskoga stana i ubio se.
U dječakovoj sobi sve je isto kao što je bilo prije četiri mjeseca, samo se prašina skuplja na njegovim igračkama. Roditelji, Marina i Ramil, teško se mire sa smrću sina.
Sayidov otac kaže kako ne znaju razloge zbog kojih je oduzeo život, ali krive mornaričku kadetsku školu koju je njihov sin pohađao. To je jadna od stotinjak državnih škola u Rusiji koje osiguravaju vojnu, patriotsku i religijsku izobrazbu.
Dječakov otac Ramil Fekhretdinov
Škola „Heroji Sevastoplja“ bila je vrlo prikladna. Smještena u blizini stana obitelji Fekhretdinoiv. Sayid je od sedme godine želio postati vojnik. Učitelji ga opisuju kao odličnog đaka i dobrog prijatelja.
No, Sayid je bio nesretan. Roditelji tvrde da su ga kolege tukle zbog muslimanskog imena i Tatarskog porijekla. Optužuju školu da je zatvarala oči pred zlostavljanjem njihova sina, i optužuju jednog učitelja da ga je i seksualno iskorištavao. Te optužbe škola odbacuje.
Ipak, nekoliko tjedana prije smrti Sayid je bio hospitaliziran, a povrede su pokazivale da je bio divljački pretučen.
„Imao je modrice po glavi, jedva je hodao. Kući je došao pridržavaju se uz zid. Plakao je i ponavljao: „Tata, oni će me ubiti.“ Nešto strašno mu se dogodilo i on je to shvaćao“, priča Sayidov otac.
Marina je sa Sayidom sama bila u stanu 16. februara.
„Bio je frustriran, imao je jake glavobolje...Stalno sam bila uz njega. Kada se smirio i otišao za svoj kompjutor ja sam otišla u kuhinju oprati suđe. Osjetila sam da nešto nije u redu, odjurila u dnevnu sobu i vidjela kako se Sayid baca kroz prozor i to onaj prozor koji gleda prema školi", priča utučena majka.
U Sayidovoj školi učenici i nastavnici se vraćaju dnevnim aktivnostima koje su bile prekinute dječakovom smrću.
Dječakova fotografija uokvirena s crnom florom je skinuta sa zida, a jedino što na njega podsjeća je zlatni pokal koji je osvojio na natjecanju u boksu.
Direktor škole Yevgeny Vvedensky, bivši pomorski kapetan, ističe da je Sayid bio vrlo miran dječak, i da boksački talent nikada nije koristio da bi se sukobio sa drugim učenicima. On upozorava da su nastavnici uglavnom bivša vojna lica i da u školi vlada striktna disciplina. No, podsjeća da među djecom koja pohađaju školu ima onih koji su siročad ili dolaze iz razvedenih obitelji i koja zbog toga ponekad znaju biti nasilna.
Direktor škole Yevgeny Vvedensky
No, on odbacuje da je dječak bio zlostavljan, fizički i psihički.
Umjesto toga svu odgovornost prebacuje na roditelje i tvrdi da su oni ignorirali dječakovu želju da bude premještan u drugu školu.
Ramil kaže kako ne odbacuje vlastitu odgovornost.
„Još prošle godine molio me je da bude premješeten u drugu školu. I Marina je govorila da ga premjestimo. No, ja to nisam ozbiljno shvaćao“, priznaje dječakov otac.
Tragičan kraj života desetogodišnjaka, iako se ne znaju pravi razlozi zbog kojih je dječak oduzeo život, ipak su potaknuli rusku javnost na raspravu o samoubojstvima među teenagerima, pa i mlađom djecom.
Dječji psiholog Aleksandr Shadura upozorava da ne postoji nikakva socijalna zaštita, a niti način kako doći do djece koja su psihički i fizički zlostavljana.
Psiholozi ne moraju prijaviti zlostavljanje djece, pa se događa da liječnici ne prijavljuju ni očite oblike zlostavljanja i zbog želje da zaštite žrtvu.
Aleksei Kasatkin koji je istraživao samoubojstvo desetogodišnjaka kaže da djeca poput Sayida često dolaze iz prosječnih obitelji, obitelji bez problema.
Nakon jednomjesečne istrage došao je do zaključka da izravna odgovornost ne leži ni na roditeljima ni na školi. Vjerojatno je kombinacija svega, nerazumjevanje u obitelji, i kod kuće i u školi, dovela do Sayidovog samoubojstva.
Kasatkin kaže da su razlozi samoubojstva djece znaju za odrasle biti sasvim trivijalni. Na primjer, jedna 14 –to godišnja djevojčica se objesila jer dječak u kojeg je bila zaljubljena nije uzvraćao njene osjećaje. Drugi se bacio kroz prozor kada je majka u njegovoj sobi našla erotske crteže.
Ipak, psiholozi upozoravaju da je samoubojstvo akt očaja, kada djete ostaje neshvaćeno u svojoj okolini i kada ne može više podnosti mentalnu bol.
Sayidovi roditelji kažu da danas shvaćaju da im je sin tjednima slao jasne poruke. Okružio se igračkama za koje je tvrdio da ga štite.
Ramil ističe da sebi nikada neće oprositi što nije spriječio samoubojsvo sina.
„Morate slušati djete, svaku njegovu riječ, gledati svaki njegov pokret. Ništa ne smijete predvidjeti. Nažalost, mi smo našeg sina pustili da nam ovako ode“, priznaje Ramil Fekhretdinov.
Prije četiri mjeseca desetogodišnjak, Sayid Fekhretdinov, skočio je kroz prozor svoga moskvoskoga stana i ubio se.
U dječakovoj sobi sve je isto kao što je bilo prije četiri mjeseca, samo se prašina skuplja na njegovim igračkama. Roditelji, Marina i Ramil, teško se mire sa smrću sina.
Sayidov otac kaže kako ne znaju razloge zbog kojih je oduzeo život, ali krive mornaričku kadetsku školu koju je njihov sin pohađao. To je jadna od stotinjak državnih škola u Rusiji koje osiguravaju vojnu, patriotsku i religijsku izobrazbu.
Škola „Heroji Sevastoplja“ bila je vrlo prikladna. Smještena u blizini stana obitelji Fekhretdinoiv. Sayid je od sedme godine želio postati vojnik. Učitelji ga opisuju kao odličnog đaka i dobrog prijatelja.
No, Sayid je bio nesretan. Roditelji tvrde da su ga kolege tukle zbog muslimanskog imena i Tatarskog porijekla. Optužuju školu da je zatvarala oči pred zlostavljanjem njihova sina, i optužuju jednog učitelja da ga je i seksualno iskorištavao. Te optužbe škola odbacuje.
Ipak, nekoliko tjedana prije smrti Sayid je bio hospitaliziran, a povrede su pokazivale da je bio divljački pretučen.
„Imao je modrice po glavi, jedva je hodao. Kući je došao pridržavaju se uz zid. Plakao je i ponavljao: „Tata, oni će me ubiti.“ Nešto strašno mu se dogodilo i on je to shvaćao“, priča Sayidov otac.
Marina je sa Sayidom sama bila u stanu 16. februara.
„Bio je frustriran, imao je jake glavobolje...Stalno sam bila uz njega. Kada se smirio i otišao za svoj kompjutor ja sam otišla u kuhinju oprati suđe. Osjetila sam da nešto nije u redu, odjurila u dnevnu sobu i vidjela kako se Sayid baca kroz prozor i to onaj prozor koji gleda prema školi", priča utučena majka.
U Sayidovoj školi učenici i nastavnici se vraćaju dnevnim aktivnostima koje su bile prekinute dječakovom smrću.
Dječakova fotografija uokvirena s crnom florom je skinuta sa zida, a jedino što na njega podsjeća je zlatni pokal koji je osvojio na natjecanju u boksu.
Direktor škole Yevgeny Vvedensky, bivši pomorski kapetan, ističe da je Sayid bio vrlo miran dječak, i da boksački talent nikada nije koristio da bi se sukobio sa drugim učenicima. On upozorava da su nastavnici uglavnom bivša vojna lica i da u školi vlada striktna disciplina. No, podsjeća da među djecom koja pohađaju školu ima onih koji su siročad ili dolaze iz razvedenih obitelji i koja zbog toga ponekad znaju biti nasilna.
No, on odbacuje da je dječak bio zlostavljan, fizički i psihički.
Umjesto toga svu odgovornost prebacuje na roditelje i tvrdi da su oni ignorirali dječakovu želju da bude premještan u drugu školu.
Ramil kaže kako ne odbacuje vlastitu odgovornost.
„Još prošle godine molio me je da bude premješeten u drugu školu. I Marina je govorila da ga premjestimo. No, ja to nisam ozbiljno shvaćao“, priznaje dječakov otac.
Tragičan kraj života desetogodišnjaka, iako se ne znaju pravi razlozi zbog kojih je dječak oduzeo život, ipak su potaknuli rusku javnost na raspravu o samoubojstvima među teenagerima, pa i mlađom djecom.
Dječji psiholog Aleksandr Shadura upozorava da ne postoji nikakva socijalna zaštita, a niti način kako doći do djece koja su psihički i fizički zlostavljana.
Psiholozi ne moraju prijaviti zlostavljanje djece, pa se događa da liječnici ne prijavljuju ni očite oblike zlostavljanja i zbog želje da zaštite žrtvu.
Aleksei Kasatkin koji je istraživao samoubojstvo desetogodišnjaka kaže da djeca poput Sayida često dolaze iz prosječnih obitelji, obitelji bez problema.
Nakon jednomjesečne istrage došao je do zaključka da izravna odgovornost ne leži ni na roditeljima ni na školi. Vjerojatno je kombinacija svega, nerazumjevanje u obitelji, i kod kuće i u školi, dovela do Sayidovog samoubojstva.
Kasatkin kaže da su razlozi samoubojstva djece znaju za odrasle biti sasvim trivijalni. Na primjer, jedna 14 –to godišnja djevojčica se objesila jer dječak u kojeg je bila zaljubljena nije uzvraćao njene osjećaje. Drugi se bacio kroz prozor kada je majka u njegovoj sobi našla erotske crteže.
Ipak, psiholozi upozoravaju da je samoubojstvo akt očaja, kada djete ostaje neshvaćeno u svojoj okolini i kada ne može više podnosti mentalnu bol.
Sayidovi roditelji kažu da danas shvaćaju da im je sin tjednima slao jasne poruke. Okružio se igračkama za koje je tvrdio da ga štite.
Ramil ističe da sebi nikada neće oprositi što nije spriječio samoubojsvo sina.
„Morate slušati djete, svaku njegovu riječ, gledati svaki njegov pokret. Ništa ne smijete predvidjeti. Nažalost, mi smo našeg sina pustili da nam ovako ode“, priznaje Ramil Fekhretdinov.
