Ukusni zalogaji
Vladimir Putin ponekad je predstavljen kao proždrljiv gladni vuk na neravnom rubu Evrope, koji se sprema da se spusti ravno niz mapu Evrope i proguta što mu se nađe na putu, piše Steve Gutterman za redakciju Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Ali tokom njegovih godina na vlasti, a posebno tokom posljednjih nekoliko, neke od ruskih akcija u inostranstvu ukazuju na to da je, uprkos ogromnom apetitu, on ipak izbirljiv. Ili barem oprezan - obično pokušava da ne odgrize više nego što može sažvakati, iako ne uspijeva uvijek.
On također može biti i nešto kao strvinar koji njuška okolo u potrazi za onim što bi smatrati nazvati "ukusnim zalogajem" - riječi koje je koristio kada je u osnovi okrivio Zapad za napad na školu u Beslanu 2004. - i skače kada vidi priliku, ali se povuče ili jednostavno kruži okolo čekajući novu šansu kada osjeti da bi cijena mogla biti previsoka.
Dijelovi tog pristupa mogu se vidjeti u Siriji, gdje je Rusija podržala predsjednika Bašara al-Asada od početka njegovog rata protiv pobunjenika 2011. godine, a zatim je pojačala svoju podršku u 2015. godini pokretanjem zračnih napada i raspoređivanjem kopnenih snaga, što je potez koji je možda spasio Asada od poraza i ojačao utjecaj Moskve na Bliskom istoku.
U Ukrajini, Putin je poslao trupe, organizovao referendum i zgrabio Krim kada su se prilike i motiv uskladili poslije pada Moskvi naklonjenog predsjednika u Kijevu.
Međutim, nakon podsticanja separatizma i separatističkih snaga koje su preuzele kontrolu nad dijelovima dvije pokrajine s druge strane granice, Moskva i militanti su prestali da pokušavaju prodrijeti na zapad kako bi uspostavili kontrolu nad ili preuzeli ogroman prostor ukrajinske teritorije koju je Putin ukratko naveo kao Novorossia, ili "Nova Rusija".
Otišao predaleko?
Uprkos tome, možda je uzeo veliki zalogaj kada je u pitanju Ukrajina. Ruska ekonomija je oštećena zapadnim sankcijama nametnutim kao rezultat ruskih zahvata u Ukrajini, a Kremlj je odgurnuo šanse za povratak dobrim odnosima s onima koje je Putin nazivao "bratskom” nacijom na godine, ako ne decenije ili više.
U međuvremenu, ankete pokazuju da je popularnost koju je stekao zauzimanjem Krima opala i da sve više Rusa postavlja pitanje - da li je taj potez bio dobar za njihovu zemlju.
Putin je u inostranstvu pokazao apetit za većim globalnim utjecajem u zemljama koje uključuju krizom pogođene Venecuelu, Libiju i Sudan, ali ne ograničavajući se samo njih.
U nekim slučajevima, jedan od glavnih ciljeva je bio osigurati da Rusija dobije mjesto za stolom ili da zadrži jedno, te da Sjedinjene Države ne monopoliziraju razgovor.
Za Venecuelu, odakle su SAD tražile da Rusija povuče vojno osoblje koje je tamo poslala, "neprikladna" je čak i ograničena vojna operacija koja ide u korist ruskih interesa, napisao je moskovski komentator Vladimir Frolov u članku objavljenom u Moskou tajmsu (The Moscow Times).
Umjesto toga, kako je napisao: "Moskva je.... uložila veliki angažman da jasno signalizira – stavi do znanja Vašingtonu da više nema slobodu da, uprkos ruskih primjedbi, poduzima vojne akcije u bilo kom dijelu svijeta."
‘Umjetnost mogućeg’
Drugim riječima, Moskva, čini se, pokušava da iskoristi malu silu kao dio napora da učini onoliko koliko misli da može - ali ne i više - u obračunu u Venecueli, gdje su Sjedinjene Države prepoznale lidera opozicije Huana Gvaidoa (Juan Guiado) kao legitimnog predsjednika nad Nikolasom Madurom (Nicolas), lidera kojeg podržava Rusija.
Na svjetskoj sceni ovih dana, kako je napisao kolumnista Blumberga (Boomberg) Leonid Beršidski (Bershidsky) u članku od 8. aprila, ruska vanjska politika "vježba umjetnost mogućeg: kockajte se na one koji su voljni da se kockaju na agresivnost Moskve i mračne ekonomske koristi koju on može ponuditi."
Rezultati su mješoviti
Maduro se u Venecueli do sada držao. No, to nije slučaj u Sudanu, gdje je vojska 11. aprila srušila vojnog autokratskog vođu Omara al-Bašira, a budućnost je postala neizvjesna jer su demonstranti - u početku slavljenički - pozvali na uspostavu civilne vlade.
Bašir, koji je u Sudanu bio na vlasti i prije propasti Sovjetskog Saveza, izrazito je pohvalio "ulogu koju [Rusija] igra u pripremi vojnog osoblja u Sudanu" i zahvalio se Putinu na "iskustvu koje Rusija dijeli s našom zemljom" u oblasti trgovine oružjem i vojne saradnje, kada su se sreli u Rusiji u julu, po drugi put u osam mjeseci.
Prilagodljivi
Rusija je jasno stavila do znanja da će nastojati da zadrži svoj utjecaj u Sudanu - gdje "djeluju ruski privatni sigurnosni servisi", izjavila je u januaru glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova – što je, prema promatračima, dio kontinuiranih napora Moskve da ostavi veći otisak u Africi.
Kako su se događaji odvijali u Sudanu, a emisije prikazivale scenarij noćne more za Putina - desetine hiljada demonstranata na ulicama glavnog grada - njegov glasnogovornik Dmitrij Peskov izjavio je da je Kremlj "vrlo pažljivo pratio ovu situaciju" i da se nada da će "bez obzira na ishod, rusko-sudanski odnosi" biti prioritet za Kartum.
Vidjet ćemo.
U Libiji, u međuvremenu, Rusija je pokušavala da stekne ili povrati utjecaj i ekonomske mogućnosti nakon zbacivanja i smrti Muamera Gadafija od prije osam godina, čemu su prethodili zračni udari NATO-a omogućeni rezolucijom UN-a, koju je Putin - uz odluku Rusije da se suzdrži, za što je zaslužan Dmitrij Medvedev, "tandemski" partner kojeg je preusmjerio u predsjedništvo da mu čuva mjesto - usporedio s "srednjovjekovnim pozivima na križarske ratove".
Zaštitna opklada
Praktični interes Rusije za Libiju može biti promatran kao glad za nekom vrstom osvete. Bez obzira na motive, Moskva je pružila značajnu podršku Halifi Haftaru, zapovjedniku s istoka zemlje čije snage kontroliraju veći dio zemlje i koje su ovog mjeseca pokrenule kampanju za preuzimanje glavnog grada, Tripolija, gdje se nalazi vlada koju podržava UN.
"Snažan otpor" protiv Haftarovog pokušaja da zauzme Tripoli "ugrožava jednu od … Putinovih rizičnih opklada", napisao je Beršidski.
Međutim, Rusija je štitila svoje oklade, održavala "veze sa svim stranama političkog spektra" i "uključivala različite elemente libijskog sistema", rekao je Tim Iton (Eaton), istraživač u Čatm hausu (Chatham House) za Bliski istok i Sjevernu Afriku, za RSE 10. aprila.
Kao rezultat toga, rekao je Iton, izgleda da će Rusija "biti u stanju da se prilagodi" u skladu s razvojem situacije "na terenu".
Postavljanjem višestrukih pipaka u Libiji i odbijanjem da javnim obraćanjima pruži veću podršku Haftaru, Rusija se možda nada da će izbjeći optužbe za licemjerje – kao što to bude često pitanje za odnose s Vašingtonom i Zapadom - s obzirom na to da je njegova uobičajena uloga šampiona dugogodišnje vlade, bez obzira na imidž ili djelovanja te vlade.
Na praktičnijem nivou, pomaganje jednoj strani dok se udružuje s drugima, može povećati vjerovatnoću da će Rusija - idući naprijed - imati značajnu riječ u oblikovanju situacije u Libiji, čak i dok naglašava, kao i uvijek, da o budućnosti moraju odlučivati sami Libijci.
Rusija je "nastojala da iskoristi mogućnosti tamo gdje ih je pronašla", a ne nudeći "ozbiljne resurse", rekao je Iton za RSE. "I mislim da se ponekad Libija posmatra kao mjesto gdje Rusija može imati određeni utjecaj, ali bez potrebe da se previše obavezuje da bi izvršila taj utjecaj."
Promjena investicijske klime?
Što se tiče akcija Kremlja kod kuće, ponekad izgleda da je Putin vođen osjećajima.
Nekoliko posmatrača Rusije, bez obzira da li posmatraju izvana ili iznutra, nisu skloni da vide kremljansku ruku u oslobađanju pozorišnog režisera Kirila Serebrennikova iz kućnog pritvora ili u prebacivanju američkog investitora Majkla Kalvija (Michael Calvey) iz zatvora u kućni pritvor.
Kada se takve stvari dešavaju u tako brzom nizu primamljivo je da se pomisli na otkravljivanje. Međutim, Abas Galjamov, bivši pisac govora u Kremlju, koji je sada analitičar savjetuje: nemojte.
"Putin vidi politiku u dvije dimenzije; ‘snaga’ i ‘slabost’, a otkravljivanje je za njega sinonim za ‘slabost’", izjavio je Galjamov za CBS News.
Umjesto toga, to je više kao prilagođavanje, ustupak zasnovan na političkim i ekonomskim kalkulacijama.
Okretanje vijaka
"Vlasti žele da izbalansiraju", rekao je Galjamov. "Kremlj shvata da ne može stalno zatezati vijke. Nije dovoljno snažan da potpuno ignoriše zahtjev društva za demokratizacijom i dijalogom."
On je dodao: "Postojat će još dva vijka zategnuta za svaki koji je olabavljen."
I, naravno, svaki olabavljeni vijak najprije mora biti čvrsto zategnut.
Iako je očigledno bilo "pozitivno to što je pušten na slobodu, optužbe nisu odbačene", napisao je na Twitteru Noa Šnajder (Noah Sneider), moskovski dopisnik Ekonomista (The Economist), nakon što je vlada oslobodila režisera iz kućnog pritvora. "Da se ovaj mali korak države unazad danas vidi kao manje čudo - govori mnogo."
Ili kako je analitičar Aleks Najs (Alex Nice) to rekao u tvitu nakon odluke suda o formi pritvora za Kalvija: "Investirajte u Rusiju - dobićete samo kućni pritvor".
Kao i Serebrenikov, i Kalvi je još uvijek pod otužbama, a on i njegove kolege iz Baring Vostoka, kompanije u privatnom vlasništvu, suočavaju se s 10-godišnjom kaznom zatvora ako budu osuđeni za finansijske prevare velikih razmjera - optužbe koje poriču.
Četvoro njih ostaju iza rešetaka. Francuz Filip Delpal (Philippe), koji je bio u pritvoru prije suđenja – sada boravi u zatvoru, koji mu je prema sudskoj odluci od prošle sedmice produžen do 14.jula, što je Dan Bastilje u njegovoj domovini.
U odvojenom slučaju, Kalvijev sunarodnjak, Pol Velan (Paul Whelan), još uvijek je zatvoren u moskovskom zatvoru Lefortovo - više od tri mjeseca nakon što je uhapšen i optužen za špijunažu. Ruske vlasti tvrde da je "uhvaćen crvenih ruku" (na djelu), ali američki ambasador Džon Hantsmen (Jon Huntsman) izjavio je za RSE da do sada nisu pružili nikakve dokaze - pozivajući ih da "prestanu igrati ove igre" i puste ga.
A za neke je oslobađanje Serebrenikova podsjetnik na teškoće drugog režisera, Ukrajinca Oleha Sentsova. On služi dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu u Rusiji nakon što je osuđen za terorizam, po optužbi za koju su on i njegove pristalice kazali da bila je izrečena kao kazna za njegovo protivljenje moskovskog preuzimanja Krima.
Sentsov je prošle godine preživio 145-dnevni štrajk glađu.
