Reportažno putovanje jednom mladom zemljom

Sarajka Aleksandra Kuljanin jedna je od mladih osoba koja je kroz svoju priču u knjizi opisala kako doživljava bosanskohercegovačko društvo skoro 20 godina nakon rata. Za razliku od svoje generacije, Aleksandra je imala sreću da je posao dobila nakon završenog fakulteta, ali je u knjizi navela da njeni prijatelji još uvijek traže zaposlenje. Za to im je, kao i svima u ovoj zemlji, neophodna veza ili stranačka pripadnost.

"Kako većina poslodavaca traži ljude sa radnim iskustvom, a na fakultetima nema prakse, tako da se mladi ljudi nalaze u suštini u nekom začaranom krugu - nema prakse, a poslodavci traže praksu", kaže Kuljanin.

Osim problema sa kojima se susreću mladi ljudi, autore knjige, kaže Aleksandra, zanimalo je da li sredine u kojima žive ne tolerišu drugo i drugačije:

„Ja u svom životu nikad nisam u Sarajevu doživjela nikakav vid diskriminacije iako činim nekakvu manjinsku skupinu. Sarajevo i dalje ima svoj multikulturalni duh, ali u medijima i u politici to se nekako suzbija. U suštini, ono što Sarajevo i dalje čini jeste ta raja, i ispijanje kafa i prijateljstva.“

Dvadesetdevetogodišnji Stevan Stančić iz Čelinca kod Banjaluke također je dio knjige koja govori o životu u Bosni i Hercegovini nakon rata. Za naš program, Stevan prenosi iskustva koje je opisao autorima knjige:

„Bio sam prilično realan. Napisao sam da mislim da su, nažalost, odnosi jako loši, pogotovo između mladih, da smo mi potpuno što se tiče nekih svakodnevnih, životnih stvari prekinuti u određenom toku - od procesa studiranja gdje Srbi idu u Beograd, Bošnjaci najčešće ostaju u Sarajevu ili idu negdje dalje, Hrvati idu u Zagreb. Odatle sve počinje, pa se tako i nastavlja. I eto. nisam bio baš pozitivan, moram priznati.“

Knjiga „U Bosni nema pravih puteva - reportažno putovanje jednom mladom zemljom“ nastala je kao rezultat zajedničkog rada Adama Haglunda, fotografa iz Malmöa, Emme Jönsson, politikologinje i Marine Ferhatović, novinarke iz Göteborga.

Marina je, naime, sa 13 godina iz Prijedora izbjegla u Švedsku. S obzirom da rijetko boravi u državi u kojoj je rođena, Marina navodi da je željela da ljudi u Švedskoj znaju nešto više o njenoj zemlji rođenja od onoga što su saznavali tokom devedesetih godina prošlog vijeka:

„Ima jedna grupa ljudi koji su baš pratili taj rat, bilo je nešto što se zvalo Ship to Bosnia, tako da svi ti ljudi koji su bili tada angažovani da pomognu Bosni imaju osjećaj da nisu dobili nikakvu sliku o tome šta se poslije desilo. Ta grupa ljudi je definitivno zaintersovana. Ja mislim da danas ne postoji, pogotovo u velikim gradovima, niko ko nema nekog prijatelja ko ima korijene u Bosni, tako da i to čini da raste interes.“

Knjiga oslikava BiH danas

Druga autorica knjige, Emma Jönsson u Sarajevu je prije četiri godine boravila šest mjeseci, gdje je imala praksu nakon što je položila ispite na Fakultetu političkih nauka. No to joj, kako kaže, nije bilo dovoljno da upozna ovdašnje ljude i zemlju. Zbog toga je ostala u glavnom gradu Bosne i Hercegovine kako bi napisala diplomski rad.

„Nakon toga još sam imala onaj osjećaj da želim još duže ostati. I tako još godinu dana sam bila. Radila sam praksu u OSCE-u u Sarajevu, i uz to sam radila još sa jednim fortografom iz Švedske. Taj fotograf je Adam, koji je i fotograf za našu knjigu. Mi smo upoznali u Bosni, on je tada radio kao fotograf i slikao za različite reportaže u različitim novinama u Švedskoj. On je došao par puta u Bosnu, putovali smo zajedno i onda jednog dana kada smo stali negdje na putu popiti kavu, kaže Adam meni: ’Neko bi trebao pisati knjigu o ovoj državi.’ Tako je sve to krenulo", navodi Jönsson.

Emma kaže da je fokus knjige današnji život u Bosni i Hercegovini, jer u Švedskoj postoje različite verzije onoga što se ovdje dešavalo i dešava. Ono što je bilo najinteresantnije je kako mladi ljudi gledaju na pomirenje u BiH.

„Kako on i gledaju na svoju državu, na sebe, na svoj identitet, na pomirenje sa drugim ljudima, na budućnost. To je nama bilo jako zanimljivo. Švedska ima veliku dijasporu iz cijele bivše Jugoslavije. Mi smo primili puno, puno izbjeglica tijekom rata i poslije rata smo bili jako aktivni što se tiče razvoja i pomirenja u Bosni. Švedska institucija SIDA je dala punu podršku za taj rad. I ljudi u Švedskoj dobro znaju o ratu u Bosni, o tome šta je bilo, ali nemaju znanja o situaciji danas. Mi smo baš htjeli pokazati ljudima ovdje kako je u Bosni danas", smatra Jönsson.

Knjiga je štampana na švedskom jeziku u 1.000 primjeraka, ali kako vlada veliki interes, planirano je da se štampa još toliko. Želja autora je da bude prevedena na bosanski i engleski jezik.

„Adam se vraćao u Bonu više puta. On ima običaj da kaže da što više saznaje o Bosni, to manje razumije", istakla je Marina Ferhatović, a Emma Jönsson i poručila:
„Ja sad imam stalan posao u Švedskoj i s tim poslom sam jako zadovoljna, ali još uvijek me nešto vuče Bosni.“