Dostupni linkovi

Kritičari o muzičkim događajima godine


Koncert Parnog valjka u Areni, Beograd, 16. oktobar 2010.
Nakon burne muzičke sezone u kojoj su Beograd i Zagreb, možda, najbolje prošli neki od kritičara pokušali su da sumiraju prethodnu godinu u državama regije.

Za RSE Maja Sabolić, glazbena kritičarka iz Zagreba, Petar Janjatović, muzički kritičar iz Beograda, crnogorski novinar Željko Milović i bosanskohercegovački novinar Muharem Bazdulj, govore o muzičkim događajima i osobama koje su obilježile 2010. godinu u državama regije.

Muharem Bazdulj, novinar i publicista

Muharem Bazdulj

RSE: Po kojem muzičkom događaju bi građani Bosne i Hercegovine mogli pamtiti 2010. godinu?

Bazdulj: Građani Bosne i Hercegovine bi 2010. godinu mogli pamtiti po dva događaja - po velikom koncertu Zdravka Čolića i koncertu francuskog DJ-a, Dejvida Gete (David Guetta). Oni su imali najveći medijski odjek i najveći broj prodanih ulaznica.

RSE: Nekada je Sarajevo bilo poznato po Zdravku Čoliću, Indexima, Bijelom dugmetu - čitavoj jednoj generaciji muzičara koji su obilježili glazbenu scenu bivše države. Da li se pojavljuje neko novo ime?

Bazdulj: Treba spomenuti nešto što je na određeni način novo, ali i nije. Riječ je o grupi Letu štuke, koja nasljeđuje taj muzički kontekst. Ta grupa je postala neka vrsta demo benda još kasnih 80-tih, ali upravo rat je učinio da oni 90-tih nisu uspjeli da postanu prepoznatljivi. U proteklih par godina, prvenstveno zahvaljujući kant-autorskom radu njihovog frontman-a, Dine Šarana, oni su uspjeli da, po mom sudu, kao jedina pojava iz tog žanra iz Sarajeva, budu na neki način popularni na cijelom ovom prostoru i da uspiju da pređu državne granice u regionu. Oni imaju, ne samo pjevljivosti i muzičku privlačnost, nego, i kroz tekstove i kroz muziku, oni obrađuju neke ozbiljnije teme.

RSE: Da li je recesija pogodila i bosansko-hercegovačku muzičku scenu?

Bazdulj: Pogodila je i recesija, ali i nešto što pogađa muzičku scenu u cijelom svijetu, na šta se muzičari u cijelom svijetu moraju prilagoditi. To je napredak tehnike i tehnologije i činjenica da muzičari moraju biti svjesni da način, na koji je popularna muzika funkcionisala do prije 10-15 godina, što se tiče izdanja na nivou albuma, kasete ili CD-a, ona sve manje može da funkcioniše na isti način, upravo zbog činjenice da se vrlo često download-uju isključivo pojedinačne pjesme, a ne album, i da od legalne prodaje nosača zvuka muzičari gotovo i ne mogu zaraditi ništa. U ekonomskom i širem društvenom smislu se fokus muzičkog angažmana pomjera na nastupe u živo.



Čini mi se da su se tome bolje prilagodila neka srednja ili sada već starija muzička generacija, kao Darko Rundek, koji je sa svojim bendom imao nastup krajem novembra u Slogi u Sarajevu, u Tuzli i Mostaru. Način na koji on nastupa i svijest da se do ušiju slušalaca dolazi nastupima uživo, sada puno više nego preko medija, pokazuje, i u kontekstu recesije i u kontekstu nove tehnološke paradigme, da postoje načini da se opstane na muzičkoj sceni.

RSE: Pored Letu štuke, koja bi ste još tri imena izdvojili kao trenutačno najpopularnija u Bosni i Hercegovini?

Bazdulj: Uz Letu štuke, na alternativnoj pop rok sceni Bosne i Hercegovine, izdvojio bih bendove Skroz i Zoster. Tu je i travnički band KZU, sa kojim imam zavičajnu vezu, koji ima jedan element teatra u svojim nastupima, parodiju. Imaju svoju publiku i na neki način uspjeli su da nadmaše lokalne okvire.

Serbia - Petar Janjatović, novinar i muzički kritičar

Petar Janjatović

RSE: Kakva je bila pop produkcija u Srbiji u 2010. godini? Što je vrijedno istaknuti?

Janjatović: Prilično velika kriza diskografije, koja se dešava u celom svetu, odrazila se i na scenu u Srbiji, tako da je broj prodatih nosača zvuka drastično pao. Samim tim je i situacija na terenu prilično pogoršana, te mi generalno, u 2010. godini, nismo imali nešto mnogo izdanja, ali se pokazuje jedan zanimljiv talas.

Naime, pojavio se čitav niz potpuno novih grupa, koje su pretežno alternativnijeg zvuka. Čak su okupljeni pod zajedničkim imeniteljom - Nova srpska scena. To su sastavi kao Repetitor, Nežni Dalibor ili Petrol, dosta grupa koje imaju jedan specifičan zvuk. Svaka ponaosob ima neki svoj profil, ali i zajedno nastupaju. Mene to, mada u jednoj mnogo manjoj meri, podseća na neki entuzijazam i zanos koji je postojao na sceni u vreme Novog talasa, kada su sastavi delovi zajedno i kada su dosta pomagali jedni drugima.

RSE: Da li je to povratak u neka stara dobra vremena? Što se zapravo događa?

Janjatović: Meni se čini da je to jedini pozitivni aspekt nemanja para ili ekonomske krize, o kojoj se toliko priča. Dobar deo muzičara prestaje da razmišlja na način da ono što pravi treba da upakuje da bi se što bolje prodalo. Pošto se i onako ništa ne prodaje, onda ste prilično bezkompromisni.

Možda dobar primer bi mogao da bude Električni orgazam, koji je, posle dobrih osam godina, objavio novu ploču na kojoj su se rasvirali. Potpuno idu mimo nekih nepisanih pravila biznisa. Jedna pesma im traje devet minuta, druga šest, pesme nemaju izrazite udarne refrene. To je fina, lepa muzičarska ploča. Obzirom da sama prodaja drastično pada, onda mi se čini da se ljudi bave potpuno neopterećeno svojom kreativnom linijom.

RSE: Čini mi se da je ipak vrijedilo izdvojiti novac za nastupe Dilana, Kleptona, Eltona Džona?

Janjatović: To je takođe dosta zanimljivo. Srbija prati ono što se dešava u svetu. U istoriji popularne kulture, ili rok muzike, nije toliko mnogo ljudi odlazilo na koncerte i nisu turneje vrtele takvu količinu novca. Slična stvar se dešava i kod nas. U 2010. godini mislim da smo imali jednu od najboljih koncertnih ponuda uopšte, a sa druge strane, i reakcija publike je bila izuzetna.

U junu mesecu, u roku od sedam dana, u Beogradu su svirali Elton Džon, Bob Dilan i Erik Klepton. To je bio pravi praznik, pogotovo za nas koji smo odrasli na ranim i najkvalitetnijim albumima tih autora. Zaista je lep osećaj kada se vidi kako publika to podržava i u krajnjoj liniji razume šta sluša i zna na šta dolazi.

RSE: Sve je više hrvatskih pjevača koji dolaze u Srbiju. Tu su veliki koncerti, pune dvorane, pune arene.

Janjatović: Generalno, u Srbiji, čak i u najgore vreme Slobodana Miloševića, hrvatski, bosanski i delimično slovenački autori su se puno puštali i izvodili. Samo je postojala tajna zabrana da se ne puštaju na državnim medijima. Sve ostale radio stanice, po celoj Srbiji, su puštale tu muziku. Čini mi se da je puno novih generacija odraslo slušajući pretežno hrvatsku pop muziku i ne praveći razliku odakle to dolazi. Samo je bilo važno da li su to pesme koje im se sviđaju ili ne. Rezultat takvog medijskog razmišljanja je i to da je mnogo hrvatskih izvođača sviralo poslednjih godina po gradovima u Srbiji. Najsvežiji primer je Parni valjak, koji je prodao dve Arene, što je bilo veliko iznenađenje za njih, za menadžere, pa i za nas koji pratimo tu scenu. Budući da Parni valjak ovde nije svirao više od 20 godina, a njihove pesme su svuda, od medija do splavova, to i nije takvo iznenađenje.



Pre nekoliko dana je medije dosta uznemirila, ili je poraslo interesovanje, press konferencija koju je održala Tereza Kesovija, koja će imati koncert u januaru, obzirom da je Tereza izjavljivala kako nikada neće doći u Srbiju zbog dobro poznatih i vrlo neprijatnih iskustava koje je imala sa crnogorskom i srpskom vojskom. Smatram da svako ko pruži ruku je dobrodošao.

Željko Milović, jnovinar, publicista i muzički kritičar

Željko Milović

RSE: Po kojem muzičkom događaju će građani Crne Gore pamtiti 2010. godinu?

Milović: Građani Crne Gore će pamtiti 2010. godinu po tome što nije bilo muzičkih događaja. Proteklih godina bili su ovdje Madona, Rolingstons, Leni Kravic, a ove godine sve se svelo na povremene dolaske muzičara iz regiona, prije svega iz Hrvatske i Srbije.

Ono što je jedino zaživjelo, a to zbog toga što je imalo pomoć države, tačnije Ministarstva turizma, su After beach party tokom ljeta. Poslije kupanja i plaže, organizovala se žurka na plažama kao na Ibici. Tu su gostovala najpoznatija imena svjetske scene. Pošto je tu bilo dosta gostiju iz regiona i same Crne Gore, to je prilično dobro funkcionisalo. Osim te manifestacije, koja se selila od plaže do plaže i od grada do garda, gradovi na primorju su sami za sebe organizovali takve žurke.

Zanimljivo je da je Crna Gora prvi put ove godine dobila izdanja koja se bave obradama sopstvenog muzičkog nasljeđa u drugačijem maniru, osim u onom izvornom, pravom narodnom. Etno grupa Zora iz Bara je uradila balkanski sound, kombinujući ga sa pop muzikom. Operska pjevačica Aleksandra Vojvodić i džezer Vladimir Maraš su u new age-u obradili poznate crnogorske izvorne narodne pjesme i na taj način pokušali taj proizvod približiti svijetu i plasirati ga na strano tržište.

RSE: Kada bi ste uspoređivali Crnu Goru sa drugim državama regije, gdje bi ste je smjestili na muzičkom nebu?

Milović: U Crnoj Gori je to uvijek bio problem jer je Crna Gora smatrana kao najnemuzikalnija država od svih bivših jugo republika, što naravno nije tačno. Taj segment života u Crnoj Gori nikada nije forsiran u smislu da bude industrija, da bude nešto što je opšte prepoznatljivo za cio svijet. Crna Gora tu ide sinusoidno. Ima godina kada je, u odnosu na broj stanovnika, daleko iznad regiona jer ima veliki broj pjevača. Ima godina, kao što je i ova, kada je potpuno zatišje i kada se oslanjamo na plimu koja dođe iz Srbije i Hrvatske, kada se konzumira muzika sa balkanskih prostora.

RSE: Pored već izdvojenog, koja bi ste još tri imena izdvojili kao trenutačno najpopularnija u Crnoj Gori?

Milović: Zanimljivo je da svi ti najznačajniji crnogorski pjevači uglavnom postižu uspjehe u Beogradu. Zarad lošeg kompletnog stanja u muzičkoj infrastrukturi u Crnoj Gori, većina muzičara mora da ide u Beograd, Zagreb ili Sarajevo, da bi postigli uspjehe.

Svakako najznačajnije ime crnogorske muzike je Sergej Ćetković, momak iz Podgorice koji se preselio za Beograd, koji je napunio više puta Sava centar, najveće muzičko zdanje u Beogradu.



Drugi je, takođe čovjek koji živi u Beogradu, Rambo Amadeus, čovjek bez koga ne bi mogla postojati jugoslovenska rok scena. On je original u svakom smislu.

Treće bi bila mlada pjevačica Milena Vučić, koja bi u nekim narednim godinama trebala da postane zvijezda ovih prostora. Ima odličan glas, odlično izgleda i ima ono nešto što bi moglo od nje napraviti zvijezdu.

RSE: Tereza Kesovija odlučila je pjevati u Beogradu i Novom Sadu. Da li bi jedan takav poziv mogao stići Terezi i iz Crne Gore?

Milović: To bi trebalo biti pitanje za nekoga mnogo visočijeg od mene, u smislu ranga. Mislim da to ne množe da bude pitanje za nekoga ko organizuje koncerte, već pitanje za Ministarstvo kulture i institucije koje se direktno bave time.

Zanimljivo je da Džiboni pjeva u Novogodišnjoj noći u Budvi. I to je jedan veliki iskorak u odnosu na decenije koje su iza nas.

Maja Sabolić, novinarka, muzička kritičarka iz Zagreba

Maja Sabolić

Sve prisutna recesija kao da je u izvjesnom smislu zaobišla hrvatsku glazbenu produkciju jer, iako u mnogim segmentima svakodnevnice ne vidimo svjetlo na kraju tunela, diskografija nam je ponudila solidan broj zanimljivih i vrijednih albuma, uspješnih koncerata i atraktivnih singlova.

Hrvatski rok kritičari slažu se da je ovo bila godina zagrebačke hip-pop skupine Elemental i njihovog albuma Vertigo. S njim su se dokazali kao sjajni autori koji nude izvrsne priče, a predvođeni solisticom Remi, na svojim su besprijekorno održanim brojnim koncertima definitivno i uvjerili da zvuče kao pravi rok sastav.

Tu je i T.B.F. sa albumom Perpeetum fritule, snimljenim uživo na uspješnom koncertu u zagrebačkoj Močvari. Pri tome, oni su ovog ljeta osvojili do sada neosvojena srca publike od 7 do 77 godina suradnjom sa zagrebačkom kantautoricom Leom Deklevom. Njezina pjesma Dogodila se ljubav, meteorski je odjurila na prvo mjesto svih rang lista, da bi se još i sada svakodnevno slušala u eteru i postala u pravom smislu pjesma godine.

Surf rock band The Bambi Molesters je iz Siska. Objavili su svoj deseti studijski album As The Dark Wave Swells, oduševivši i inozemnu kritiku, a hvalospjevi britanskog tiska, sa upravo održanog londonskog koncerta, zaokružili su njihovu blistavu godinu.



Dva pak, između najjačih albuma, pojavila su se pred sam kraj godine. Oba smo dugo i sa znatiželjom čekali i srećom - nismo se razočarali, dapače odmah je uvrštavam u pet prvih hrvatskih albuma. Jedan od njih je Plavi avion Darka Rundeka i Cargo trio, na kojem je konačno ostvario svoje davne zamisli da napravi album sa štihom francuske šansone, world music-a i slavonske melankolije, na jedan novi i drugačiji način. Tu su i Jinx čiju jezgru čini Coco Muratović, Dubrovčanin, koji tako vješto oblikuje svoju pop ideju albuma Diksilend, da je za prsa preskočio, bar po mom izboru, Gibonni-ja, koji je opet napravio besprijekoran album Toleranca, album koji će sigurno dogodine biti obasut mnogim nagradama, ali je u svojoj savršenosti bez iznenađenja.

Što se pak koncerata tiče, najveći poduhvat ostvario je Oliver Dragojević, koji je nakon Carnegie Hall-a (New York) i pariške Olimpije ušao i u londonski Royal Albert Hall. Zagrebačka Arena i dalje je zanimljiva mnogima koji žele provjeriti mogu li dovesti 20-tak tisuća na jedno mjesto, od već spomenutog Dragojevića, od prije mjesec dana, do nedavnog Balaševića, Miroslava Ilića i Željka Samardžića. U Lisinskom smo prisustvovali emotivnoj proslavi 50. obljetnice umjetničkog rada Tereze Kesovije, a inozemnih gostovanja nikada toliko i tako zanimljivih kao ove godine.

Iduće godine nas prisiljavaju na štednju jer su ulaznice po evropskim cijenama, pa zato, skupljajući kovanice u kasicu-prasicu, svima želim puno dobre glazbe u Novoj godini i sretno uz sedam nota a sto divota.

RSE: U 2010. godini, u Hrvatskoj Bob Dilan, Lady Gaga, Leonard Cohen, Depeche Mode, Paco de Lucia, tek su neka od imena za čije je koncerte vrijedilo izdvojiti. Što bi ste vi izdvojili kao broj jedna koncert u Hrvatskoj?

Sabolić: Leonard Cohen je trenutak koji sam čekala vjerojatno 40 godina svoga života i konačno ga dočekala. Bila sam u apsolutnom transu, od prvog do posljednjeg trenutka. Mislim da više nikada neću doživjeti takav koncert, kao što je bio taj u zagrebačkoj Areni.

RSE: Sve je više hrvatskih glazbenika odlazi u Beograd. Iz srbije dolaze u Hrvatsku. Najviše pažnje i pozornosti je izazvala najava koncerta Tereze Kesovije u Beogradu i Novom Sadu.

Sabolić: Nakon njezinih gorkih izjava, neposredno nakon rata, jer znamo svi da je ona vrlo jako osjetila rat na svojim leđima i u svome domu, ona je ipak odlučila otići u Novi Sad, a potom i u Beograd. S druge strane, nisu baš neki sretni što dolazi, iako je oduvijek glazba bila ona koja je pružala prva ruku i preko koje su se velike stvari događale, puno veće, nego koje uspiju napraviti političari. Zbog toga je glazba nenadmašna i prva umjetnost svijeta.
XS
SM
MD
LG