Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Raspirivanje eurofobije


Kemal Kurspahić
Godinama sam navikao da kao prvi izvor vijesti pred spavanje i uz prvu jutarnju kafu pogledam BBC: imaju više dopisnika po svijetu od ijedne druge meni dostupne televizije i - kad god se događa nešto od zaista globalnog značaja - možeš se pouzdati da će BBC među prvima biti "na licu mjesta". Ponekad bolje pokrivaju i Vašington i od najboljih američkih informativnih programa. Ali, u novije vrijeme, otkako moja jutarnja vožnja od kuće do redakcije traje 30 umjesto doskorašnjih pet minuta, ponovo otkrivam vrijednosti starog dobrog radija slušajući najčešće NPR (američki javni radio). Ovih dana slušao sam žalopojku čovjeka koji kaže kako osjeća da s narastanjem Interneta cijela njegova profesija odumire: "Šta će ostati nama privatnim detektivima kad se sve ono za šta smo mi bili plaćeni - preljube, prevare, dokazne fotografije - sada postavlja na Facebook?"

Slično bi moglo da se kaže i za tradicionalni koncept "ispitivanja javnosti" u ovoj dobi Interneta. Ne mislim naravno da debate na raznim Internet portalima predstavljaju pouzdan, i pogotovu naučan, odraz javnih raspoloženja povodom vrućih tema našeg vremena: u njima, osim obične ljudske potrebe za razgovorom ili čak akademske razmjene ideja i nedoumica, ima i puno isključivosti, zadrtosti i zaslijepljenosti prevlađujućim lokalnim ili globalnim ideologijama.

Poslije svih kataklizmičnih iskustava devedesetih na našim stranama to je, donekle, i očekivano.

Ali, i sa tim razumijevanjem "šireg konteksta" povremenih provala netrpeljivostu prema svemu "drugačijem" priznaću da s uznemirenjem primjećujem gotovo ritualno ispoljavanje razumijevanja za neke od najtransparentnijih manifestacija globalnog džihada. Povod za ove redove su reagovanja na događaje na prelomu dviju godina: na pokušaj nigerijskog radikalnog islamiste da izazove eksploziju u američkom avionu na relaciji Amsterdam-Detroit i napad somalijskog ekstremiste nožem i sjekirom na danskog karikaturistu čiji je crtež svojevremeno izazvao ulične proteste i nasilje protiv zapadnih ambasada i poslovnih interesa širom svijeta.

Govoreći bosanski - da ovdje upotrebim naziv ove kolumne - duboko me uznemiruje spoznaja da je indoktrinacija radikalnim islamizmom uzela toliko maha da bilo ko u Bosni i Hercegovini, a pogotovu u njenoj naizgled kompjuterski opismenjenoj generaciji, može tražiti opravdanja i ispoljavati razumijevanje za ljude odgovorne u jednom slučaju za pokušaj ubistva 278 nedužnih putnika ili u drugom za napad nožem i sjekirom na 78-godišnjeg čovjeka koji je proslavljao tihu novu godinu s unučicom u vlastitoj kući.

Bilo bi prilično lako, ali i krajnje samozavaravajuće, odmahnuti rukom i reći kako se radi tek o "nevinoj raspravi", "naivnoj mladosti" ili "generaciji zabrinutoj zbog globalne islamofobije", a mnogo je teže - i javno rizičnije - potražiti odgovor na pitanje otkud uopšte bilo kakvo razumijevanje za teror među dijelom mladih čije je djetinjstvo obilježeno terorom nad njihovim vlastitim gradom i zemljom.

Svojevremno sam u kolumni koju sam tada pisao za "Dane" izrazio sličnu zabrinutost što je samo koji dan nakon terorističkog napada na njujorški Svjetski trgovinski centar od 11. septembra 2001. dio islamskih mislilaca u Sarajevu prije reagovao na "islamofobiju" u američkom reagovanju nego što su iskazali saosjećanje s porodicama nevinih njujorških žrtava: vjerovao sam da na cijelom svijetu nema grada koji je pozvaniji da saosjeća s Njujorkom nego što je to Sarajevo. Prihvatanje u sarajevskom islamističkom diskursu teorija zavjere o tome kako su "Amerikanci možda napali sami sebe" zvučalo je kao naknadna lokalna verifikacija nastrane logike po kojoj su možda i Sarajlije "granatirale sami sebe" u opkoljenom gradu.

Ali, to dovođenje u pitanje prirode događaja od 11. septembra - pa i prirode "islamskog terorizma" - nije tek izraz pojedinačne, emotivne, spontane vjerske solidarnosti. Trebalo je pogledati navodno autoritativna tumačenja nekakvog "vijeća za fetve" na portalu islambosna pa shvatiti da tom vjerovatno zavedenom mladošću upravljaju umovi koji na pitanje o islamskoj opravdanosti samoubilačkih napada kažu kako tu treba razlikovati samoubistvo kao sebični čin od "samoubistva na putu džihada".

Slične ruke koje potežu konce u tom mračnom pozorištu lutaka prepoznatljive su i u poticanju nebosansakog i antievropskog razumijevanja za nasilno reagovanje na "danske karikature". Ono se očitovalo ne samo u uličnim demonstracijama u Sarajevu s paljenjem zastava evropskih zemalja i protestima kojima su se organizovano pridružili i učenici nekih škola nego i u najslužbenijoj formi: tadašnji bosanskohercegovački ambasador u Danskoj je, s kolegama iz islamskih zemalja, učestvovao u podnošenju protesta danskom premijeru. Takav postupak - u kojem se neslaganje s nečim što je objavljeno u štampi izražava uličnim nasiljem i čak državnim protestnim notama umjesto eventualnog privatnog pisma uredniku - govori vrlo negativno o eurokompatibilnosti države koja pretenduje na pripadanje evropskoj porodici naroda. Evropa se naravno neće odreći vlastitih vrijednosti, među kojima je sloboda štampe visoko rangirana, da bi se prilagodila protagnostima vjerskog ili ideološkog radikalizma. Bilo bi uvjerljivije kad bi takvu poruku konzistentno emitovali vjerski autoriteti ali su oni trenutno - i tako već godinama - zaokupljeni duhovima islamofobije.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG