Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Nagrada Meša Selimović za roman Nigdje, niotkuda


U Tuzli je dodijeljeno najprestižnije književno priznanje u regionu, nagrada Meša Selimović, za najbolji roman objavljen na četiri jezika, nastala iz nekada zajedničkog. Laureat je, u izuzetnoj konkurenciji, dobio Bekim Sejranović, Brčak po rođenju, riječki đak, stanovnik norveškog glavnog grada Osla.

Naklonost žirija osvojio je njegov prvi roman intrigantnog naslova Nigdje, niotkuda.

RSE: Poprilično me je zatekla informacija da si dobio Mešu u takvoj konkurenciji. Kako se tebi to dojmilo?

Sejranović: Nisam očekivao ovu nagradu. Nadao se jesam, maštao potajno. Mislio sam da će neko od iskusnijih pisaca dobiti nagradu. Presretan sam, sve mi je pomalo nestvarno. Velika je stvar dobiti takvu nagradu.

RSE: Ranije je bilo nekih sumnji kako će biti kuhinja, namještaljki, međusobnog dogovaranja. Žiri u Tuzli je ponekada optuživan zbog toga, valjda zbog činjenice da se radi o, meni se čini, najuglednijoj književnoj nagradi u regionu.

Sejranović:
Istina. Ne znam da li postoji još neka regionalna nagrada, ali u svakom slučaju nagrada Meša Selimović pokriva cijeli jezični prostor, recimo štokavski. Koliko znam, to je jedna od najprestižnijih nagrada na ovim prostorima.

RSE: O čemu pišeš u nagrađenom romanu? Nigdje niotkud sugeriše neke egzistencionalne kategorije - traganje za identitetom, za čvrstim tlom pod nogama.

Sejranović: Može se reći pojednostavljeno. Jako je teško odgovoriti na pitanje o čemu se radi u tom romanu, ali neka glavna tema, koja se proteže kroz taj roman, je traganje za identitetom, ne samo za nekim korijenima, nego kuda dalje. Glavni junak, koji je istovremeno pripovjedač u romanu, se ne snalazi baš dovoljno jer često mijenja mjesto boravka, često se seli, odlazi. Opisano je njegovo odrastanje u rodnoj Bosni, zatim tinejdžerske godine u Rijeci i napokon odlazak u Norvešku i život u egzilu u Norveškoj. Zatim slijedi pokušaj povratka nazad, u Hrvatsku, u Bosnu, u čemu ne uspijeva. Otkriva da ne pripada ni jednom od tih svjetova. Nije se uspio prilagoditi u Norveškoj, a istovremeno ne može više da se vrati nazad jer osjeća da mu je to nekako pobjeglo.

RSE:
Osim pisanjem, baviš se i prevođenjem.

Sejranović:
Da. Jedno vrijeme sam predavao južnoslavensku književnost na Sveučilištu u Oslu, radio sam kao profesionalni prevoditelj. Radio sam sve i svašta. Moje mjesto boravka je službeno u Norveškoj. U zadnjih desetak godina provodim vrijeme i u Norveškoj i na Balkanu. Dosta se krećem, još uvijek sam niotkuda ili možda svugdje od svakuda.

RSE: Misliš li i pišeš li na norveškom? Kakve su šanse tamo se etablirati kao profesionalni pisac, ako si odavde?

Sejranović: Mislim na norveškom i pišem na norveškom, ali ne pišem prozu. Ponekada napišem neki članak ili esej za novine. Ne mislim da ću ikada pisati na norveškom, bar za sada ne. Mogu pisati na norveškom, ali mislim da to ne bi bilo dovoljno dobro, tako kako bi se meni svidjelo. Afirmirati se kao pisac u Norveškoj je jako teško, ako ne pišeš na norveškom jer njihovo tržište i njihovo čitateljstvo je okrenuto norveškim piscima. Knjiga je prevedena na norveški jer ona dosta govori i o norveškom društvu. Za sada nije bilo uspjeha, ali se nadam da će ova nagrada možda pridonijeti da neki od izdavača pokaže zainteresovanost da objavi knjigu.

RSE:
U Norveškoj postoji ogromna kolonija naših ljudi. Koliko ti to pomaže da ostaneš u kondiciji, kada je jezik u pitanju?

Sejranović: U Norveškoj ima oko 12.000 naših ljudi. U Švedskoj je naša kolonija puno veća. I ti ljudi su se uglavnom integrisali i asimilirali, pogotovo mlađe generacije. Često susrećem mladiće i djevojke, koji su došli u Norvešku sa desetak godina ili mlađi. Oni pričaju bosanski, ali njihov jezik je pomalo zahrđao. Vjerovatno mi je pomoglo to što sam gore došao sa 20 godina i što sam često dolazio ovamo. Jezik je živa materija i on se non-stop mijenja. Ako nisi na licu mjesta, da čuješ, onda može doći do gubljenja senzibiliteta.

RSE: Ovakve nagrade višestruko obavezuju. Autor je obavezan pisati po unutarnjem diktatu, po naredbi duše i srca. Sada su tu i očekivanja ovdašnje stručne javnosti, očekivanja publike. Imaš li nešto u ladici ili računaru?

Sejranović:
Imam novi roman koji sam predao izdavačkoj kući Profil u Zagrebu. O njima ovisi kada će to izaći, najvjerovatnije u zimu ili proljeće sljedeće godine. To obavezuje, ali ne znam ni jednog pisca koji je vani objavio 10 knjiga i da su svih 10 knjiga bile izvanredne, ili makar dobre. Uvijek imate knjigu koja je bolja ili lošija, ili se vama više sviđa. Pokušavam da se oduprem tom teretu očekivanja. Meni je jasno da sam nagrađenu knjigu pisao dosta dugo i da mi je bio težak taj cijeli proces jer sam iznosio stvari koje su mi ležale u dubini duše. Sljedeći roman ne znam da li ima tu istu snagu, ali sam ga napisao što sam bolje mogao. To je to što imam da ponudim. Vidjet ćemo šta će čitateljstvo reći.

RSE: Imaš li ambiciju u buduće se institucionalno vezati za ovdašnje literarne i opšte kulturne institucije ili ćeš i dalje koristiti blagodati dvije adrese?

Sejranović:
Ne znam. Za sada mi odgovara pozicija autsajdera. Nemam baš prevelikog kontakta sa ovdašnjim institucijama, kako ovdje, tako ni u Hrvatskoj. Ne znam, vidjet ću kako će se stvari odvijati nakon sljedeće knjige ili ove nagrade.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG