Dostupni linkovi

U Tuzli je u četvrtak, povodom Svjetskog dana teatra, započeo jedan izuzetan regionalni projekat – sedmi „TKT Fest – Dani akademskog teatra 2009.“ Trajaće sve do 9. aprila, a stručnjaci kažu kako se radi o jednom od do sad najsadržajnijih pozorišnih smotri, čiji je organizator Teatar Kabare Tuzla (TKT). Jutros sam ugostio svima nama dobro znanog Vladu Keroševića, glumca i režisera, osnivača i prvog čovjeka Kabarea i TKT Festa.

RSE: Tuzla evo po sedmi put, svečanije nego ijedan naš grad, obilježava Svjetski dan teatra.

Kerošević: Svjetski dan teatra je rođendan Teatra Kabare Tuzla. Mi prema tom danu osjećamo posebnu odgovornost.

RSE: Koje su to predstave koje su već obradovale i koje će do 9. aprila radovati tuzlansku publiku i vaše goste?

Kerošević: Festival je otvoren u Bosanskom kulturnom centru predstavom „Ćeif“ Beogradskog dramskog pozorišta, po tekstu Mirze Fehimovića, u režiji Egona Savina. Jučer (28. 3.) je igrana predstava „Bog masakra“ u izvedbi Teatra Rugantino iz Zagreba. Večeras (29. 3.) imamo u gostima Gradsko kazalište-Dom kulture Sisak (Kristalna Kocka Vedrine) i Teatar Epilog iz Zagreba, koji su u koprodukciji radili predstavu „Gost“. Sutra naveče (30. 3.), u Teatru Kabare Tuzla, biće prikazana predstava za djecu i odrasle „Mali princ“ u produkciji TKT. U utorak (31. 3.), u Teatru Kabare Tuzla, imaćemo predstavu „Sjećanje na sutra“. Radi se o pantomimi u izvođenju autora Damira Teparića, koji je završio pantomimu kod Marcela Marceaua, živi u Cirihu i radi na Akademiji u Heidelbergu. U srijedu (1. 4.), u 19:30 sati, opet u Teatru Kabare Tuzla, gostuje Narodno pozorište Toše Jovanovića iz Zrenjanina sa predstavom „Emigranti“ autora Slavomira Mrožeka. U četvrtak (2. 4.) imamo predstavu „Zvijer na Mjesecu“ Mostarskog teatra mladih, autora Richarda Kalinoskog, u režiji Dine Mustafića. U ponedjeljak (6. 4.) imamo „San ljetnje noći“ Williama Shakespearea, diplomsku predstavu, premijeru, u našoj produkciji. U utorak (7. 4.) gostuje Kazalište Virovitica sa „Woyzekom“ Georga Büchnera. U srijedu (8. 4.) imamo koncert teatarske muzike „Vortex“, čiji su autori Belma Bešlić i Bernard Gal, gosti koji nam dolaze iz Beča. U četvrtak (9. 4.), u 19:30 časova, imaćemo zatvaranje TKT Festa, odnosno izvođačkog dijela TKT Festa, u Narodnom pozorištu Tuzla predstavom „Kauboji“ Teatra Tranzit iz Zagreba, autora Saše Anočića, koji je ujedno i režiser. U petak (10. 4.) će biti veče Vojislava Vujanovića sa promocijom naše monografije i četiri monografije koje je on radio u posljednjih 10 godina.

RSE: Čak i površnom poznavaocu pozorišta ova ponuda zvuči impresivno. Sam si neki dan rekao kako je ovaj festival sadržajniji od svih ostalih. Ima i predstava koje su već nagrađivane.

Ovaj festival ima i naslov „Festival festivala“, jer ovo su predstave koje nijedan zvaničan pozorišni festival u Bosni i Hercegovini ne može okupiti, što zbog svojih kompeticijskih kriterija, što zbog drugih uvjeta...
Kerošević: Mi se sad nalazimo pred jednom ogromnom recesijskom, ekonomskom i egzistencijalnom krizom. Smatramo da u takvim situacijama ne smije biti u krizi duh, ne smije biti u krizi kultura. Radi toga smo i išli na ovako sadržajan TKT Fest. Ovaj festival ima i naslov „Festival festivala“, jer ovo su predstave koje nijedan zvaničan pozorišni festival u Bosni i Hercegovini ne može okupiti, što zbog svojih kompeticijskih kriterija, što zbog drugih uvjeta. Dakle, nastojali smo da skupimo na jedno mjesto ono što je u protekloj sezoni bilo najvrjednije u regionu. A s druge strane smo nastojali da dovedemo predstave koje su po svom stilsko-žanrovskom utemeljenju potpuno distinktivne, dakle potpuno različite, da bi tuzlanskoj publici pružili što je moguće kvalitetniji kulturološki ugođaj, boreći se da duh preživi u krizi, jednako onako kao što je preživio u najtežim trenutcima u proteklom ratu, u opkoljenom Sarajevu, kada je iz pepela, kao Feniks, nastao recimo Teatar SARTR ili Gudački kvartet Sarajevo. Na sličnim temeljima je nastao i Teatar Kabare Tuzla.

RSE: Znači, ti ovo praviš „krizi uprkos“. Da li si onomad, kad su ti na promociju TKT Festa 2002. godine došle predstave iz Beograda i iz Zrenjanina, sanjao da ćeš imati jedan ovako veliki regionalni projekat?

Kerošević: Pa, čovjek uvijek ima velike nade. Mi smo radili sve da do toga dođe i na kraju je do toga i došlo. Teatar Kabare Tuzla je već odavno nadrastao tu pravno-protokolarnu formu „udruženja građana“ (kako smo registrovani). Nažalost, još uvijek nismo našli prostor, ni prođu do nijedne instance vlasti, do nijednog proračuna. I dalje smo na grantovima, snalazimo se kako znamo i umijemo, radimo projekte „na mišiće“, bez nekih mogućnosti da nešto možemo dugoročnije planirati, što je jako opasno. Nije bilo lako, ali i teatar i umjetnost žive i egzistiraju svemu uprkos.

RSE: Sjećam se tog vremena kad ste nastajali. Kompletan Kabare je tvoj projekat. Njegova osnovna motivacija je čisto estetska, bez potpore šire društvene zajednice. A čini mi se pomalo i uz podmetanja kulturne javnosti i kolega iz drugih kuća.

Kerošević: Toga uvijek ima. Čim se pojavi nešto zanimljivo i kreativno, naravno da to izaziva, kod onih malo slabijih etičkih načela, određeno podozrenje. To je u ovim situacijama sasvim prirodno. Međutim, svi veliki umjetnički projekti ili zanimljivi umjetnički projekti su produkti sadržaja pojedinca koji iza takvih umjetničkih projekta stoji. Ja sam čitav svoj život u suštini gradio teatar u sebi, nisam pravio sebe u teatru. Čini mi se da sam radio ispravno, po svim etičkim načelima obrađenim u dosadašnjim teorijama umjetnosti. Tako da nemam grižnje savjesti radi toga. Nadam se da će ovaj projekat ostaviti iza sebe sljedbenike koji će moći nastaviti s kvalitetnim upražnjavanjem ovoga.

RSE: Unatoč tim visokim principima, treba od nečeg živjeti. Moram priznati da se odavno divim činjenici da je tvoj teatar preživio, TKT Fest se održava već sedmu godinu… Kako ćeš prehraniti 120 glumaca koji ove godine dolaze u Tuzlu?

Ako se neka sredstva i odobre, uvijek dođu kasnije. To je princip „odloženog življenja“, „življenja na poček“. Ali mi u tu avanturu idemo hrabro. Ja nisam čovjek koji je birokrata, sitničar, već volim da radim ozbiljne i krupne poteze, jer samo takve stvari ostavljaju utisak kod tuzlanske publike i tuzlanske i bh. kulturne javnosti...
Kerošević: Ima tu čarobnih formula, mogućnosti. Pokušali smo štedljivo, brižljivo i racionalno da radimo nekoliko proteklih godina, tako da smo uspjeli uštedjeti nešto sredstava da bismo mogli započeti ovaj festival. Svake godine je ovo jedna velika avantura. Prvo, radi toga što se festival održava u prvom tromjesečju godine, dakle nikada nije došao nijedan grant, u finansijskom smislu, u trenutku kad se festival održava. Ako se neka sredstva i odobre, uvijek dođu kasnije. To je princip „odloženog življenja“, „življenja na poček“. Ali mi u tu avanturu idemo hrabro. Ja nisam čovjek koji je birokrata, sitničar, već volim da radim ozbiljne i krupne poteze, jer samo takve stvari ostavljaju utisak kod tuzlanske publike i tuzlanske i bosanskohercegovačke kulturne javnosti. A da nije naših profesionalnih prijatelja, kao što su Beogradsko dramsko pozorište, Narodno pozorište Toše Jovanovića iz Zrenjanina, Kazalište Virovitica, Tetar Rugantino, Mostarski teatar mladih, koji su u suštini ovu ideju prepoznali u samom nastajanju i sve vrijeme je maksimalno profesionalno podržavali, doista bi bilo nemoguće tako nešto napraviti.

RSE: Vlado, za kraj bih te htio podsjetiti na jedan naš razgovor kad si obećao da ćeš se malo posvetiti svom izvornom opredjeljenju – glumi. Očito da se i dalje previše trošiš na ovim menadžerskim i producentskim poslovima. Rad sa studentima ću ti oprostiti.

Kerošević: Vjeruj mi da sam na kraju živaca kad pogledam sebe i svoje glumačke angažmane. Moraću te poslušati, moraću poslušati prije svega sebe i neke prijatelje koji mi stalno spočitavaju, potpuno s pravom, da se moram vratiti svojoj izvornoj profesiji – glumi. Jer, ja sam „zdrav“ čovjek jedino kad glumim.

XS
SM
MD
LG