Dostupni linkovi

Ovog vikenda u Sarajevu je održan okrugli sto pod naslovom "Putevima bosanskog jezika", koji je značio obnavljanje rada nekada poznatog Sarajevskog akademskog lingvističkog kruga. Tim povodom razgovaramo sa Srebrenom Dizdarom, dekanom Filozofskog fakulteta, u čijem se okrilju dešavaju neke značajne promjene.

RSE: Šta se krije ili šta se krilo iza naziva Sarajevski akademski lingvistički krug?

DIZDAR: Riječ je o skraćenici SALK, koja je sedamdesetih-osamdesetih godina predstavljala Sarajevski lingvistički kružok, po uzoru na Praški lingvistički kružok koji je postojao od tridesetih godina. To je bila tribina na kojoj su se okupljali profesori i studenti, ne samo iz Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, već su tu gostovala i značajna imena lingvistike širom svijeta. Razgovaralo se o bitnim pitanjima jezika i lingvistike. Mi smo sada htjeli da ponovo otvorimo ta pitanja u jednoj akademskoj raspravi i da na njih ponudimo brojne odgovore, kako starijih i iskusnijih kolega, tako i onih koji tek ulaze u svijet nauke, dakle sadašnjih post-diplomaca i mladih asistenata i docenata.

RSE: Obnoviteljska seansa kruga održana je pod nazivom "Putevima bosanskog jezika". A sam po sebi je znakovit i tajming njenog održavanja.

DIZDAR: Negdje početkom oktobra smo podsjetili našu javnost da je prije sto godina, tadašnja Zemaljska vlada u okviru Austrougarske carevine donijela zvaničnu naredbu o povlačenju naziva bosanski jezik iz javne upotrebe i zamijenila ga onom kovanicom koja je bila prisutna na našim prostorima narednih šezdesetak godina – srpsko-hrvatski jezik. Disolucijom bivše zajedničke države, dakle početkom devedesetih godina, taj naziv se raslojio, u najmanju ruku na tri naziva – bosanski, srpski i hrvatski jezik, što su nazivi koji se pojavljuju u svim dokumentima od 1993. godine naovamo, kada je zamijenjen tadašnji član četiri bivšeg ustava (Ustava Socijalističke Republike BiH) o nazivu u jezikoslovnoj upotrebi. Tada su se ova tri naziva počela koristiti ravnopravno i koriste se do danas. Međutim, u posljednje vrijeme imamo jako puno pokušaja da se to pitanje politizira, odnosno da se stavi u nekakvu dnevnopolitičku upotrebu, a da mu se oduzme upravo ova vrijednost koju mi nastojimo obnavljanjem SALK-a da postignemo, a to je da se priča odvija u tolerantnoj atmosferi, atmosferi akademskog uvažavanja, da se čuju sva mišljenja, da se čuju prijedlozi za prevazilaženje pojedinih situacija, pri čemu, naravno, mi uvažavamo sva tri naziva i oba pisma kao ravnopravna. Ovo što smo prvu sesiju nazvali "Putevi bosanskog jezika" znači da ćemo ići i putevima drugih jezika koji se govore na našim prostorima, i srpskog i hrvatskog. A u nekoj perspektivi i drugih jezika sa nekadašnjih prostora bivše Jugoslavije.

RSE: Sama ta činjenica da je carska vlada 1907. godine donijela odluku koju je donijela, govori o tome da su političari do lakata umočili ruke u ovu problematiku. Ali mi se čini da su i danas – bez obira šta mislimo, bez obzira da li govorimo jedan jezik sa tri standarda ili tri ravnopravna jezika ili bilo kako – političari glasni u svemu tome. Pa je vrijeme da stručnjaci, lingvisti kažu svoje.

DIZDAR: Najčešće se te političke rasprave vode bez stvarnog poznavanja materije. Neka da se vode uz jasne dnevnopolitičke potrebe, koje, naravno, pripadaju politici. Međutim, da bi se o nečemu mogla donijeti mjerodavna i relevantna odluka, koja će biti u interesu svih, odnosno barem velike većine građana zemlje koji govore tim jezicima, odnosno koji te jezike imenuju tako kako ih imenuju, potrebno je da se čuje i glas struke. Mi upravo hoćemo da glasom struke ukažemo na neke bitne elemente koji ukazuju na to da je riječ o većim sličnostima nego razlikama. Da je riječ o nečemu što nas mnogo više približava nego što nas razdvaja. To je naš doprinos, dakle da pokažemo, na jedan odmjeren, akademski i stručan način, uz pozivanje svih onih koji misle da mogu nešto o tome da kažu, da možemo ovo pitanje da dovedemo do nekakvog sretnog završetka odnosno razrješenja. Jer, to pitanje ne bi trebalo da nas svađa, nego približuje.

RSE: Meni je inače indikativna činjenica da je akademska zajednica naglašeno rezervisana kad su u fokusu neka pitanja koja, po definiciji, pripadaju njoj. Da li politika u ovoj oblasti dominira ili se profesori svojom šutnjom dodvoravaju političarima, radi neke sinekure ili već radi čega?

DIZDAR: Mislim da je riječ o dvije vrste ljudi unutar akademske zajednice. Jedan dio tih ljudi se, sticajem okolnosti, ne samo okušao u politici, nego se i dan danas u njoj nalazi. Uostalom, ako pogledate u posljednjih petnaestak-dvadeset godina, u svim ovim situacijama vrlo često imate vrlo zvučna akademska imena profesora univerziteta, koji su se nalazili ili na čelu vlada ili su bili članovi tih najviših državnih tijela, a imaju, ako ništa drugo, bar doktorske titule. Taj naglašeni politički angažman jednog dijela akademske zajednice gotovo da je paralizirao većinu odnosno ostatak akademske zajednice koja sebe nije prepoznala u tom nekom spektru. Ali se onda, baš zbog toga da bi izbjegla te neke moguće konotacije uvlačenja u dnevnopolitičke potrebe, ta akademska zajednica češće odlučivala da šuti odnosno da se ne izjašnjava. Mislim da je to u jednu ruku bilo i opravdano, jer akademska zajednica najbolje funkcioniše unutar sebe same, odnosno unutar prostora na kojem ona postoji i djeluje. Ovaj naš pokušaj da ponovo otvorimo te prostore za dijalog, za raspravu, za diskusiju daje šansu akademskoj zajednici da se pokaže u najboljem svjetlu i da onda uradi ono što najbolje zna. Da neka bitna društvena pitanja pokaže iz svoje vizure ostatku javnosti, uključujući i političku javnost, i da na neki način možda utiče, u pozitivnom smislu, na formiranje javnog mnijenja i mišljenja.

RSE: Filozofski fakultet je nedavno, valjda kao jedini u FBiH, obilježio dan parafiranja Dejtonskog sporazuma. Na nešto malo drugačiji način ste obilježili svoju godišnjicu. Da li to znači da postoji namjera da se ubuduće drukčije radi? Da ustanova koja je od svog osnutka bila ispred drugih, sličnih, opet pruži svoj dugački korak naprijed?

DIZDAR: Ja, kao dekan koji je ponudio takav jedan program, a tu sam otprilike tri-tri i po mjeseca, doista želim da sebe i svoje kolege vratim na te puteve akademske misli, na kojima je Filozofski fakultet u posljednjih šezdesetak godina doista prednjačio. Mi danas imamo, brojčano gledajući, najveći broj akademika, profesora – ljudi od imena i ugleda u raznim dijelovima humanističkih disciplina, međutim vrlo često se njihova misao čula drugdje, a ne na fakultetu. Ja sam smatrao, a to su, čini mi se, moje kolegice i kolege na fakultetu prihvatile, čime su mi dali snagu da u tome ustrajem, da je neophodno otvoriti sve te moguće akademske moduse, koji su u svijetu normalni – okrugle stolove, tribine, javna predavanja, sučeljavanja, diskusije, projekte… Sve ono što čini akademsku zajednicu posebnom i osobenom, na način koji će biti akademski opravdan i koji će naići na odobravanje javnosti. Američki ambasador je po prvi put na ovim prostorima održao ovakvo jedno predavanje na godišnjicu Dejtonskog sporazuma i poslao snažnu poruku vlade svoje zemlje o bitnim pitanjima budućnosti Bosne i Hercegovine, pa i regiona u nekoj široj vizuri. To dovoljno govori. Mi hoćemo još više takvih skupova. Ja sam, naravno, svjestan da treba vremena, strpljenja, pa potrebna je i navika, da se ljudi prisjete onoga što smo mi kao studenti osjetili, pa i kasnije, dakle da dolaze na promocije knjiga, da dolaze na diskusione tribine, da sudjeluju u nekim stvarima koje ih se direktno tiču, ili da iznose svoje stavove o pitanjima koja ne smiju da ostaju samo unutar neke manje grupe stručnjaka i eksperata iz pojedinih oblasti. Jer, današnji svijet ne poznaje zatvorenost nauke, ne poznaje bježanje od stvarnosti u neke svoje kule od slonovače, nego upravo ovom direktnom, otvorenom komunikacijom na svim stranama, putem interneta, putem masovnih medija, koji omogućavaju da se jedna takva diskusija otvori. To je ono što ja želim da ovaj fakultet ponovo ostvari, da se vrati u budućnost iz koje je nekada, nažalost, bio protjeran.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG