Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Naredni koraci na vlasniku pozorišta


Zatvoreno Narodno pozorište u Mostaru, Fotografije: Tina Jelin
Razgovaramo sa glumcem Šerifom Aljićem, direktorom mostarskog Narodnog pozorišta, one tužne kuće koja je neki dan, umjesto da podigne zavjesu nove teatarske sezone, svoju nevolju pokrila crnom zastavom na kojoj piše Sramota.

Zaključali su kapiju i čekaju bolja vremena. Agonija ove kuće, jednako kao i druga četiri pozorišta koja djeluju u najvećem hercegovačkom gradu, traje više od 20 mjeseci, od kada je osnivač, Gradsko vijeće, svoja prava prenijelo na kantonalni nivo, a ovi opet nisu nikada odluku o tome sproveli. Najstarija kulturna institucija u regionu od tada životari na sve rjeđim i sve tanjim grantovima.

RSE: Prije pola godine, kada smo naslutili ovakav razvoj situacije, govorili smo o mogućem, a sada se to i ostvarilo. Morali ste zaključati vrata Narodnog pozorišta.

Aljić: Na žalost, simbolično, slikovito smo pokrili zgradu Narodnog pozorišta crnim plaštom, umjesto najave premijere, dižući transparent Sramota. Zaista je ovo sramota za gradske i kantonalne vlasti.

RSE: Osnivačka prava nad pozorištem je donedavno imalo Gradsko vijeće grada Mostara.

Aljić: To nije sporno. Oni su rekli da će se odluka primjenjivati tek kada se steknu uslovi za to i kada Skupština Neretvansko-hercegovačkog kantona prihvati osnivačka prava. Odluka je napisana, stupila je na snagu, ali ona ima svoje uslove kada će se primjenjivati. Međutim, Gradsko vijeće nas finansira već od aprila mjeseca 2008. godine. Kanton nas je preuzeo sa određenim grantom, ali grant nije nikakva obaveza. Grant se stalno smanjivao njihovim rebalansom, tako da je došao na 9.445 maraka na 33 zaposlena. To nije dovoljno u Bosni i da svi radnici dobiju po 300 maraka, kao kada su na birou, na čekanju. Minimalni federalni ili republički lični dohodak je 400 maraka. Nismo u stanju ni to da izmirujemo. O produkciji nema ni govora, kao i o nekim naknadama jer mi državi trebamo vratiti polovinu onoga što dobijemo.

Šta nam drugo preostaje nego zaključati jer zaista 21 mjesec je dug period. To se moglo realno uraditi u prva tri mjeseca, dok je trajao privremeni proračun. Poslanici su to trebali staviti na dnevni red. To je trebalo uraditi. Ministar Gavrilović je to trebao da pripremi za Vladu, Vlada da iznese na Skupštinu i to se moglo brzo, po mom mišljenju i za mjesec dana uraditi, ali sama činjenica da su pred novu godinu, 28. decembra donijeli takvu odluku, učinila je da su bili jako ekspeditivni.


RSE: U istoj situaciji i radikalne korake su povukle kolege iz Hrvatskog narodnog kazališta. Pitanje je dana kada će lutkari i Pozorište mladih biti u istoj situaciji. Nisam siguran da se radi o pravnoj zavrzlami. Imam osjećaj da je više u pitanju akcija kulturne reakcije. Naš prijatelj Dino Mustafić kaže kako je ovo samo sramna epizoda, a nikako završni čin. Epilog ćete vi pisati. Vrata su zaključana ali svjetlo nije ugašeno. Koji su naredni koraci?

Aljić:
Nisu naši naredni koraci. Naredni koraci su vlasnika pozorišta i zgrade, a to je grad Mostar kao naš osnivač, koji ima svoj Upravni odbor, koji je člana Upravnog odbora mijenjao prije tri-četiri mjeseca. Oni priznaju da su osnivači, ali izbjegavaju izvršavati svoje obaveze. Obaveze osnivača su da finansira pozorište, da obezbjedi osnovnu egzistenciju i produkciju. To oni ne rade i mi smo morali podnijeti tužbu na sudu. Nismo htjeli odmah to uraditi i čekali smo više od godinu dana, kada su zaista istekli svi rokovi i kada nas nema u tom privremenom proračunu, a na žalost nije nas bilo ni u redovnom proračunu, dok nisu neki čestiti ljudi, kojih ipak ima u Gradskom vijeću, izašli na govornicu i rekli da je prema nama učinjena nepravda i da nas trebaju vratiti u proračun jer se od ovog granta kantona, koji je neka vrsta humanitarne pomoći, ne može živjeti i da obaveze ostaju na gradu. Mi smo ključeve simbolično vratili gazdama iz zgrade i ansambla i sada je potez na njima, šta će uraditi i kako će uraditi.

RSE: Ali u Mostaru nema još uvijek ni gradonačelnika, nema gradske vlasti, nema nikakvog budžeta. Visoki predstavnik mora intervenistai. Tamo očito ne pomažu ni mrkve, ni štapovi, ni naredbe, ni molbe, a nisam siguran da će pomoći sudovi. Šta će se desiti ukoliko ipak ne uspijete? Šta će biti sa tridesetak zaposlenih. Gdje će kolege iz drugih pozorišta, svi ovi mladi glumci i reditelji koji završavaju vašu akademiju?
Ne trebamo mi od Narodnog pozorišta, niti od bilo koje kulturne ustanove, praviti humanitarnu ustanovu za sažaljenje, neku socijau ili bijedu, kada poreski obveznici daju svoj novac, a njega treba samo pravedno raspodijeliti. Taj novac nije babovina i djedovina onih koji tamo trenutno sjede

Aljić: Neću o tome ni da razmišljam. I to je moguć rasplet. Imali smo jako veliku podršku i postajem sve više optimističan kako se nazire sve crnja situacija. Moja kolegica, glumica i direktorica u ratu i poslije rata, je rekla da ne dolazi u obzir da se gasi pozorište, jedino preko nje mrtve. Bila je nagrađena dugotrajnim aplauzom i ljudi iz čitavog svijeta su pomogli. Ali, ne trebamo mi od Narodnog pozorišta, niti od bilo koje kulturne ustanove, praviti humanitarnu ustanovu za sažaljenje, neku socijau ili bijedu, kada poreski obveznici daju svoj novac, a njega treba samo pravedno raspodijeliti. Taj novac nije babovina i djedovina onih koji tamo trenutno sjede, koje je narod izabrao, nego je jasno za koje se sve potrebe izdvaja. Mi znamo da uvijek puca najslabija karika.

RSE: Mene je posebno ganula činjenica da je ovoliki skup ljudi stao uz vas.

Aljić: Zaista sam ponosan. Odmah me je zvao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Željko Komšić, i dao nam podršku. Zvao me i federalni ministar kulture i sporta, Gavrilo Grahovac, koji je ujedno i zamjenik premijera. Rekli su da neće dozvoliti da se ugasi pozorište i nudili su pomoć da preživi ansambl. Sa moje mu strane hvala kao bratu i hvala mu u ime svih uposlenih u Narodnom pozorištu koji željno čekaju da počnu raditi svoj posao, koji nije profitabilni i koji je od posebnog društvenog značaja, ali izgleda da ovima, koji su trenutno na vlasti, to ne znači ništa.

RSE: Da se nadamo da će ova silna energija, koja se sada koncentriše oko Narodnog pozorišta u Mostaru, predstavljati onu grudvu koja će pokrenuti lavinu, da konačno ovu kulturnu reakciju ukloni sa scene.

Aljić: Nadajmo se. Bavimo se glupostima. Ovo je trebalo operativno završiti za nekoliko dana. Šta bi bilo da mi pravimo predstavu 21 mjesec? Oni nisu u stanju da urade ni jedan formalizam. Da se bar dešava ovo što se dešava sa izborom gradonačelnika, da barem pokušavaju u nekoliko navrata. Bezobrazluk je ne staviti to na dnevni red i pokušati barem vidjeti kakvo je raspoloženje zastupnika u Skupštini, može li taj prijedlog odluke Gradskog vijeća da bude usvojen na Skupštini. Ako ne može, trebalo je naći neke druge načine ili nas ostaviti na gradu, gdje smo i bili, a Hrvatsko kazalište i druge na kantonu.

RSE: Žalosna je činjenica da se pozorišna sezona otvara spuštanjem zavjese, ali se nadam da će barem ona naredna biti u punom kapacitetu i da ćemo imati Narodno pozorište spremno da ove zime, a naročito u narodnoj sezoni, zaigra u punom svjetlu.

Aljić: Nadam se da hoće i to vrlo brzo. Dino Mustafić i Narodno pozorište iz Sarajeva su nas zvali da budemo njihovi gosti, da igramo u Sarajevu, ako već ne možemo u matičnoj kući. Postoji velika i neizmjerna podrška. Hvala svima radi toga. Čovjek se odmah osjeća malo drugačije i sigurnije, a to mnogo znači. Moramo se boriti.
XS
SM
MD
LG