Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Stalno se pitam i stalno tražim odgovore


Uvijek sam upitana nad ljudskom prirodom, nad tom nekom misijom našeg postojanja. Mnogo sam razmišljala i duboko u sebi negdje prebirala zašto čovjek, živjeći na ovako predivnoj planeti, čini zlo, kaže za RSE donedavna novinarka, a sada spisateljica iz Banja Luke, Radmila Karlaš.

Nedavno je objavila svoj prvi roman Četvorolisna djetelina. Prvenac je izazvao veliku pažnju, ali može biti i iz drugačijih razloga, nego li je to Radmila željela.

RSE: Zbunjen sam jer ne znam da li ću razgovarati sa novinarkom, koja je pobjegla u spisateljice, ili sa spisateljicom, koja se uspješno maskirala u novinarku?

Karlaš: Novinarka se do sada uspješno lažno predstavljala. Sada pričaš sa pravom mnome. Mislim da sam ipak književnica.

RSE: Otišla si iz moje profesije. Uvijek se pitam zašto i kako čovjek okrene leđa poslu u kome je uspješan? Ti si to zaista bila. Da li ti je dosadilo, ili si se nečeg uplašila, ili te je možda uplašila da kao pisac preveć dangubiš u novinarstvu?

Karlaš: Jednim dijelom sam se umorila od te profesije jer nikada nisam bila onaj pravi profesionalac, da mogu posmatrati događaje oko sebe, a da me negdje duboko u duši oni ne zabole, ili na neki način uzdrmaju. Pošto je ova naša stvarnost na teritoriji bivše Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, bremenita raznim problemima, bilo je jako teško ostati netaknut svim tim. Istovremeno, cijeli život sam nešto pisala, neku prozu. U 15 godini sam dobila nagradu od Mike Antića na Fruškoj gori za poeziju. Onda sam prestala da objavljujem, ali ne i da pišem. Negdje u dubini svoje duše sam bila jako nezadovoljna što taj dio sebe, onaj bitosni, nikako ne ispoljavam. Jednom sam se zarekla da ću prvo da porodim knjigu, pa tek onda bebu.

RSE: Odlučila tražiti sreću i našla je u djetelini sa četiri lista. Tako se i zove tvoj roman?

Karlaš: Četvorolisna djetelina.

RSE: Šta se krije iza, ili između, tih djetelinih listova?

Karlaš:
Ona je stavljena u kontekst ovdašnjih zbivanja, uoči rata, tokom rata i nešto malo poslije rata u ovoj našoj zemlji. To neposredno iskustvo, koje je ostalo nataloženo u meni, se kroz pisanje pročišćavalo. Ta djetelina je vrlo simbolična, ona se zapravo može naći, ali vrlo teško. Sakrivena je i sa svih strana su je pritisnule te trolisnice. Da li da je zaštite, ili im smeta što je raskošna i drugačija? Ta djetelina je moto mog romana, bez obzira na temu, koja je bolna. Ljude, bez obzira gdje se nalaze, ona prodrma. Neki kažu da djeluje katarzično. Tu djetelinu definitivno čovjek mora pronaći u sebi.

RSE: Sve što sam do sada pročitao o tvom prvencu, određeno je činjenicom da si prva iz Banja Luke, iz Republike Srpske, javno progovorila o zločinima. Nigdje ništa o tvojoj upitanosti, o stvaralačkim traganjima, o željama, o slutnjama.

Karlaš: Kao novinar sam pisala o zločinima i o etničkom čišćenju. Meni bi bilo izuzetno zadovoljstvo da pročitam neku ozbiljnu kritiku vezanu za taj literarni dio. Filip David, naš čuveni književnik, koji je pročitao moj roman i pohvalno se izrazio o njemu, napisaće o romanu kritiku. Stevan Tondić, koji je prisustvovao promociji u Sarajevu i govorio o njemu, će napisati nešto o romanu. To je ono što me interesuje.
Radmila Karlaš; Zlo, koje mi je bilo jako teško da priznam da postoji, bez obzira što me je zaticalo, što se meni dešavalo, kao i mojim bližnjima, pokušala sam da ga osvijetlim i izvučem na površinu, da ga izokrenem, da ga definitvno demistifikujem.

Naravno da većina ljudi polazi od toga da to djeluje malo senzacionalno i povuče ih to. Nemamo tu šta kriti, to je nešto što je bilo i što sam spomenula jer sam po svojoj prirodi jako otvorena i direktna. To se dešavalo u mom okruženju. Rat je to neposredno iskustvo, ali ima i nešto dublje od toga. To je vječna borba između dobra i zla. To je nešto o čemu ljudi pišu. Taj stvaralački opus, u ma kom domenu da se dešava umjetničkog izraza, on se uvijek vrti oko borbe između dobra i zla. Da li to treba tražiti izvan ili čovjek zaista treba da kopa negdje duboko u sebi? Postavljaju se neka pitanja kroz taj moj roman. Bilo bi mi izuzetno drago da čitaoci prepoznaju tu dimenziju tog štiva.


Ne volim predviđati


RSE: O čemu sanja i razmišlja Radmila spisateljica, računajući i na njeno profesionalno novinarsko iskustvo, kao i na ljudsko, koje je bilo tako upečatljivo ovih posljednjih godina? Spominješ borbu dobra i zla. Samim tim se oslanjaš na neke literarne uzore, sabraću ili tako nešto.

Karlaš: Uvijek sam upitana nad ljudskom prirodom, nad tom nekom misijom našeg postojanja. Mnogo sam razmišljala i duboko u sebi negdje prebirala zašto čovjek, živjeći na ovako predivnoj planeti, čini zlo? Kroz tu upitanost i kroz neke spoznaje, koje su dolazile kroz život na razne načine, kroz literaturu, kroz susrete sa ljudima, oni su ostavili neki trag u meni. Stalno se pitam i stalno tražim odgovore. Onda vam se odgovor odjednom pojavi negdje duboko unutar vas. Zaista, kada uronite u sebe, ako ste spremni da prođete jedan jeziv period, totalno vas prekrije jedna tama. Zbog toga sam razmišljala o prirodi zla čovjeka.

Kako sam doživljavala to zlo? Ja sam ga podcjenjivala. Onda sam ustanovila da je to posljedica straha, da je to posljedica ovog ili onog. Ono što se primjećuje kroz moje pisanje, je duboko poniranje u likove, u ljudsku prirodu. Zlo me je s jedne strane prenerazilo, ostavilo bez daha, bila sam kao Alisa u zemlji čuda. S druge strane sam se pitala zašto je čovjek takav? Zašto je takva bio i prije 200 godina, kroz istoriju? To su neka moja pitanja, moje borbe, moje traženje nekog smisla. Kakav je uopšte smisao kada se dešava toliko zla na ovoj planeti?

Onda sam shvatila da svaka istorijska etapa obiluje nekim lošim događajima, ratovima, krvoprolićima, a istovremeno postoje ljudi koji su na onoj drugoj strani, koji nisu mogli da promijene svijet, ali su ga u svakom slučaju, kroz svoju umjetnost, činili ljepšim mjestom. Za mene, umjetnost čini ovo naše obitavalište ljepšim mjestom za život. U okosnicama svog romana i pisanja, želim to da osvijetlim. Zlo, koje mi je bilo jako teško da priznam da postoji, bez obzira što me je zaticalo, što se meni dešavalo, kao i mojim bližnjima, pokušala sam da ga osvijetlim i izvučem na površinu, da ga izokrenem, da ga definitvno demistifikujem.

RSE: Može li se tebi desiti ponovna dilema da počneš sanjati da si novinar, da se vratiš u ovu profesiju?

Karlaš: Znam samo jedno - da čovjek ni u šta ne može biti siguran, da je nečemu rekao definitivno zbogom. Dozvoljavam vremenu koje dolazi, da me iznenadi više puta, ne volim predviđati.

RSE: Trenutno u tvojim rezervama, u emocijama, u glavi, u ladicama i kompjuterima, ima još stihova i rečenica, još mnogo lijepih riječi koje si složila, ili trebaš složiti. Šta možemo očekivati u narednom periodu?

Karlaš: U svakom slučaju novi roman Kada utihnu melezi. Ja ga sa velikom ljubavlju posvećujem svom vilajetu i svim melezima. Prepoznaće se svi oni koji vole ovu zemlju, u tragovima ili u krhotinama, kako god ko to hoće nazvati. Druga knjiga je završena prethodnih godina i nije to ništa nastalo preko noći. To je knjiga priča i zove se Lice i druge priče.
XS
SM
MD
LG