Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih slikara Edin Numankadić ovih dana obilježava 40 godina svoga rada. Tim povodom otvorena je velika retrospektivna izložba pod nazivom Alhemija. U intervjuu za RSE progam Radio 27 kaže kako ga i danas drži utopijski izazov njegove generacije, stasale 1968., na sindromu pobune, proširivanja granica i dosezanja nemogućeg
Numankadić: To je stvarno istina. Kada pogledam iza sebe proteklih 40 godina, svoj period ispunjen stalnom potragom za nečim što je moja izložba Alhemija, za nekom vrstom vrijednosti koju ću stvoriti, paralelno sa onim što postoji u prirodi, ne oponašajući tu prirodu, potraga za tim utopijskim zlatom je ispunila ovih 40 godina koje su prošle vrlo brzo.
Numankadić: Sam stvaralački čin je jedna vrsta najveće nade. U ovih proteklih 40 godina izgrađivao sam sebe slikajući, otkrivajući stalno nove mogućnosti, nove svjetove, nove odnose. Život se nekako filtrira kroz ljudsku emociju, kroz spoznaju, u nešto što je izraz te slike. To je zaista najveća radost - kada sa deset prstiju uspijete da ozračit tu materiju, boju, koja počinje da zrači.
Numankadić: Mene je zaintrigirala jedna rečenica iz pisma Van Goga bratu Teu u kojoj kaže - U bojama postoje skrivene harmonije i kontrasti, koji djeluju sami po sebi. U toj činjenici, i gledajući slike Van Goga, osjetio sam da boja ima jedan identitet koji zrači, koji je sam sebi dovoljan, kao neki muzički zvuk. Stvarajući odnose između pojedinih boja, stvarao sam neke akorde, neke male muzičke etide i istraživao odnose zvukova i boja u duhu onog vremena sedamdesetih, slikarstva i apstraktnog ekspresionizma koji se njegovao u Americi.
Numankadić: Jeste, bilo je mnogo tih nesporazuma. Ali eto, ako je neka satisfakcija, danas iz ove perspektive, jedna od tih slika je u stalnoj postavci Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Jedino sam ja prezentiran. Upravo to što smo njegovali jedan evropski duh vremena, u ovom trenutku, donosi svoje rezultate.
Rađanje slike
Numankadić: Imao sam sreću da budem prijatelj sa Selmanovićem, Micom Todorovć, Ivom Šeremetom, ljudima visokih estetskih i moralnih vrijednosti. Kao mladić, u tim kontaktima, mnogo sam toga naučio i spoznao. Zaista je to bila privilegija. Čovjek ne smije slijediti samo ono što je dostignuto. Opredijelio sam se za jedan duh svoje generacije, duh vremena. Svi smo mi stasali negdje 1968. godine, na onom sindromu pobune, proširivanja granica, dosezanja nemogućeg. To je jedan lijepi utopijski izazov koji me je držao i koji me drži do danas.
Numankadić: U jednom momentu, 1992. godine, istražujući čisto likovne fenomene, suočio sam se sa svim tragičnostima jednog užasnog rata. Trebalo je misliti to iskustvo. U tim momentima nisam imao ni znanja, ni dovoljno sposobnosti da to artikulišem. Čitao sam ljude koji su imali tragična iskustva, kao što je Kafka, Broh, Benjamin. Kod njih nalazio sam rečenice koje su mi pomogle da objasnim sebi situaciju u kojoj se nalazim. Nisam vjerovao samo sebi i tražio sam te analogije. Kada je završen rat, konstatovao sam da su te spoznaje i te rečenice, koje sam čitao, najsnažnije iskustvo ovog rata. One su održale moju moralnu etiku i estetsku vertikalu, artikulisale te spoznaje tragičnosti rata. Jednostavno sam počeo te rečenice da slikam na papiru, kao nekakvu vrstu grafita u više slojeva, mijenjajući stalno te odnose.
Numankadić: Pa da. Isto tako mi je puno pomoglo iskustvo francuskih nadrealista. Uspomene svog života, suvenire, bezvrijedne stvari sam sklapao u neke čudnovate kutije koje sadrže mirise i tajne prošlih vremena, sa jednom dozom humora i ironije. I to je među posljednjim stvarima prezentirano na ovoj izložbi.
Numankadić: Već se nalazim u godinama, imam 63 godine. Taj mladalački entuzijazam ne može vječno trajati, moraju se odrediti prioriteti, ono šta je važnije. U ovom momentu mislim da je puno važnija samoća ateljea i rađanje nečega što se zove slika. Uvijek sam otvoren i rado pomažem. Još uvijek sam u upravi projekta Ars Aevi i smatram da je to još uvijek jedan od najvećih i najznačajnijih projekata u našoj državi. To je institucija, to nije jedan festival ili događaj. Čini mi se da ćemo u skoroj budućnosti i tu priču zatvoriti.
Numankadić: Ako smo mogli u ratu održati onakav kulturni nivo, u onako teškim trenutcima, uvjeren sam da u ovim mirnijim vremenima mi moramo zatvoriti taj jedan krug i dati našoj djeci jednu civilizacijsku razinu sa tim Muzejom.
RSE: Zar je uzbuđenje ispred likovnog štafelaja tako veliko, da desetljeća prolaze dok dlanom o dlan?
Numankadić: To je stvarno istina. Kada pogledam iza sebe proteklih 40 godina, svoj period ispunjen stalnom potragom za nečim što je moja izložba Alhemija, za nekom vrstom vrijednosti koju ću stvoriti, paralelno sa onim što postoji u prirodi, ne oponašajući tu prirodu, potraga za tim utopijskim zlatom je ispunila ovih 40 godina koje su prošle vrlo brzo.
RSE: Radi se o traganju, mada čovjek ne zna hoće li na kraju puta naći to za čim traga. Umjetnost nije cilj, nego upravo stvaranje i traganje za velikim vrijednostima.
Numankadić: Sam stvaralački čin je jedna vrsta najveće nade. U ovih proteklih 40 godina izgrađivao sam sebe slikajući, otkrivajući stalno nove mogućnosti, nove svjetove, nove odnose. Život se nekako filtrira kroz ljudsku emociju, kroz spoznaju, u nešto što je izraz te slike. To je zaista najveća radost - kada sa deset prstiju uspijete da ozračit tu materiju, boju, koja počinje da zrači.
RSE: Da li si na početku istinski eksperimentisao sa bojom, sa prostorom, sa vremenom, kako se imenuje jedan ciklus, ili si oponašao neke savremene trendove?
Numankadić: Mene je zaintrigirala jedna rečenica iz pisma Van Goga bratu Teu u kojoj kaže - U bojama postoje skrivene harmonije i kontrasti, koji djeluju sami po sebi. U toj činjenici, i gledajući slike Van Goga, osjetio sam da boja ima jedan identitet koji zrači, koji je sam sebi dovoljan, kao neki muzički zvuk. Stvarajući odnose između pojedinih boja, stvarao sam neke akorde, neke male muzičke etide i istraživao odnose zvukova i boja u duhu onog vremena sedamdesetih, slikarstva i apstraktnog ekspresionizma koji se njegovao u Americi.
RSE: Sjećam se tog vremena i ljudi, koji su smatrali sebe poznavaocima slikarstva, koji su rekli - Ma što to Edo radi? I ja bih znao nacrtati tri boje.
Numankadić: Jeste, bilo je mnogo tih nesporazuma. Ali eto, ako je neka satisfakcija, danas iz ove perspektive, jedna od tih slika je u stalnoj postavci Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu. Jedino sam ja prezentiran. Upravo to što smo njegovali jedan evropski duh vremena, u ovom trenutku, donosi svoje rezultate.
Rađanje slike
RSE: Kako se tada održavao kontakt sa svjetskim postignućima? Imao si sreću da upijaš od nekih naših velikana, utemeljitelja moderne umjetnosti.
Numankadić: Imao sam sreću da budem prijatelj sa Selmanovićem, Micom Todorovć, Ivom Šeremetom, ljudima visokih estetskih i moralnih vrijednosti. Kao mladić, u tim kontaktima, mnogo sam toga naučio i spoznao. Zaista je to bila privilegija. Čovjek ne smije slijediti samo ono što je dostignuto. Opredijelio sam se za jedan duh svoje generacije, duh vremena. Svi smo mi stasali negdje 1968. godine, na onom sindromu pobune, proširivanja granica, dosezanja nemogućeg. To je jedan lijepi utopijski izazov koji me je držao i koji me drži do danas.
Kada je završen rat, konstatovao sam da su te spoznaje i te rečenice, koje sam čitao, najsnažnije iskustvo ovog rata. One su održale moju moralnu etiku i estetsku vertikalu, artikulisale te spoznaje tragičnosti rata. Jednostavno sam počeo te rečenice da slikam na papiru, kao nekakvu vrstu grafita u više slojeva, mijenjajući stalno te odnose.
RSE: Svi kritičari podvlače liniju razdvajanja u tvom stvaralaštvu, kada si izvanjskim tragičnim posticajem, iz jedne meditativne misaone faze ušao u iskustvenu, kada su se pojmovi umjetnosti i života nekako izmješali.
Numankadić: U jednom momentu, 1992. godine, istražujući čisto likovne fenomene, suočio sam se sa svim tragičnostima jednog užasnog rata. Trebalo je misliti to iskustvo. U tim momentima nisam imao ni znanja, ni dovoljno sposobnosti da to artikulišem. Čitao sam ljude koji su imali tragična iskustva, kao što je Kafka, Broh, Benjamin. Kod njih nalazio sam rečenice koje su mi pomogle da objasnim sebi situaciju u kojoj se nalazim. Nisam vjerovao samo sebi i tražio sam te analogije. Kada je završen rat, konstatovao sam da su te spoznaje i te rečenice, koje sam čitao, najsnažnije iskustvo ovog rata. One su održale moju moralnu etiku i estetsku vertikalu, artikulisale te spoznaje tragičnosti rata. Jednostavno sam počeo te rečenice da slikam na papiru, kao nekakvu vrstu grafita u više slojeva, mijenjajući stalno te odnose.
RSE: Sada si u posljednjoj fazi približio te dvije, na prvi pogled isključujuće, filozofije stvaralaštva.
Numankadić: Pa da. Isto tako mi je puno pomoglo iskustvo francuskih nadrealista. Uspomene svog života, suvenire, bezvrijedne stvari sam sklapao u neke čudnovate kutije koje sadrže mirise i tajne prošlih vremena, sa jednom dozom humora i ironije. I to je među posljednjim stvarima prezentirano na ovoj izložbi.
RSE: Stiče se dojam da si se ti, jednako kao i još neki ovdašnji umjetnici, angažovani oko projekta Jugoslovenski dokumenti, povukao u neku vrstu male ilegale. Kao da su neki drugi slikari iskočili u vrh?!
Numankadić: Već se nalazim u godinama, imam 63 godine. Taj mladalački entuzijazam ne može vječno trajati, moraju se odrediti prioriteti, ono šta je važnije. U ovom momentu mislim da je puno važnija samoća ateljea i rađanje nečega što se zove slika. Uvijek sam otvoren i rado pomažem. Još uvijek sam u upravi projekta Ars Aevi i smatram da je to još uvijek jedan od najvećih i najznačajnijih projekata u našoj državi. To je institucija, to nije jedan festival ili događaj. Čini mi se da ćemo u skoroj budućnosti i tu priču zatvoriti.
RSE: Može li se preko nebrige dijela društva prema projektu Ars Aevi govoriti o položaju likovne umjetnosti kod nas uopšte?
Numankadić: Ako smo mogli u ratu održati onakav kulturni nivo, u onako teškim trenutcima, uvjeren sam da u ovim mirnijim vremenima mi moramo zatvoriti taj jedan krug i dati našoj djeci jednu civilizacijsku razinu sa tim Muzejom.
