Dostupni linkovi

Dječija književnost je marginalizovana


Mirsad Becirbašić
Pjesnik i prevodilac iz Sarajeva Mirsad Bećirbašić u intervjuu za RSE ocjenjuje, uz ostalo, kako je književnost za djecu i mlade neopravdano manje cijenjena od one za odrasle.

Bećirbašić je nedavno, zajedno sa Fuadom Kovačem, dobio godišnju nagradu Udruženja pisaca BiH za knjigu Đaci – Junaci. Svoju prvu književnu nagradu, Mirsad je dobio prije skoro četiri decenije, 1972. godine na Trebinjskim večerima poezije.

RSE: Nedavno si za knjigu Đaci – Junaci, sa Fudom Kovačem, dobio godišnju nagradu matičnog udruženja. Može li se ovako visoko priznanje uzeti kao jedna vrsta krune za tvoje stvaralaštvo?

Bećirbašić: Naravno, iako smatram da je pisac uvijek na početku.

RSE: Skoro je prošlo 40 godina od tvoje prve zbirke, od prve značajne nagrade na ondašnjim Trebinjskim večerima. Kako čovjek može gledati na taj sistem nagrađivanja svoga rada u jednom takvom rasponu? Da li to znači da postoji kontinuitet kvalitetnog rada?

Bećirbašić: Mislim da je prirodno da poslije višedecenijskog bavljenja dođu i nagrade. One su najznačajnije za autora jer preporučuju knjigu. Moram primijetiti da izdavači, koji i onako rijetko objavljuju dječje knjige, po objavljivanju, malo čine da se ta knjiga promoviše. Nagrade su najbolja preporuka za čitanje objavljenog djela.

RSE: Da li je bilo drugačije biti piscem za mlade, onomad i sada? Čini mi se da je pisanje za taj uzrast bilo mnogo ugodnije, uz velika imena dječje literature.

Bećirbašić: U ono vrijeme su časopisi poklanjali veliki prostor novim piscima, novim tekstovima. Izdavačke kuće su objavljivale po desetak novih naslova. A danas je takva situacija da se uglavnom gleda profit, da se gleda autor
Ono što boli jeste upravo to zapostavljanje domaćih autora. S druge strane, nećete naći ni jednog našeg pisca, ni u hrvatskim, ni u srbijanskim programima.

koji je u lektiri ili da autor sam finansira svoju knjigu. To su neuporediva vremena. Nije bilo ni zatvorenosti. Stalno se pozivamo na kulturu koja ne poznaje granice i na kulturu koja se nastavila, bez obzira na tragične događaje 1992 - 1996. To u stvarnosti nije tako. Zatvorenost je prisutna. Što je najtužnije, aktuelni časopisi za djecu ustupaju vrlo malo prostora književnosti. Nedavno je bio jedan konkurs i na taj konkurs je stiglo 35 novih dječijih rukopisa. Možete zamisliti koliko tek blaga ostaje sakriveno i pitanje je kada će, i da li će uopšte, ugledati svjetlo dana.

RSE: Čini mi se da se malo ko usuđuje obraćati ovoj veoma iskrenoj i strogoj publici, kakvi su budući odrasli. Nema nikakvog sistema valorizacije. Likvidirane su specijalizirane biblioteke, nema Lastavice, nema časopisa. U čitanke, kojih ima bezbroj, ulazi se uz kafu.

Bećirbašić: To podstiče pitanje sadržaja školskih programa. Jednostavno - teme ne komuniciraju sa mladim čovjekom. U jednoj knjizi, koja je u lektiri, djeca slave kada se njihov park pretvara u parkiralište. Knjiga je urađena besprijekorno, ali to ne komunicira sa vremenom. Niz školskih programa, niz jedinica iz školskih programa, ne komunicira više sa mladim čovjekom. Više se ne prati ono što je aktuelno ili već valorizovano u svjetskoj književnosti. Kada smo pravili čitanku, uveli smo nešto što je kasnije izuzetno iz obaveznih programa. To je vrlo složeno pitanje i o tome se može jako opširno i dugo govoriti. Ono što mene, kao roditelja i državljanina BiH boli, jeste upravo to zapostavljanje domaćih autora. S druge strane, nećete naći ni jednog našeg pisca, ni u hrvatskim, ni u srbijanskim programima.

Mlade se ne može prevariti

RSE: Znam da tvoje kolege, barem kada su pri koncentraciji, neće potcjenjivački govoriti o poeziji za djecu i mlade, ali ipak imam dojam kako na to gledaju s visoka.

Bećirbašić: To si konstatovao onako kako nalaže istina. Jedna književna nagrada za rukopise pisaca za odrasle iznosi 7.000 KM, a na tom istom konkursu za dječju književnost ona iznosi 2.000 KM. Više od tri puta je manje važna dječja književnost. U Fondaciji za izdavaštvo i stimulaciju domaćih autora, mislim da su se, unazad par godina, pojavili možda samo jedan ili dva naslova. Kolege potcjenjuju i marginalizuju dečju književnost. S druge strane, kolege su nedopustivo komotne, tako da i oni čine kompromise raznih vrsta, koje ih opet čine marginalnim.

Naslovnica jedne od knjiga za djecu Mirsada Bećirbašića
RSE: Ima li uopšte razlike pisati za odrasle i za one koji će to uskoro biti? Ti si primao i nagrade koje nisu opterećene ovim odrednicama za mlade.

Bećirbašić: Nema nikakve razlike.

RSE: Osim što mi se čini da je teže pisati za iskreniju publiku, koja se ne može prevariti.

Bećirbašić: Ona se ne može prevariti. Prije dvije - tri godine bio je, u okviru Zmajevih dječijih igara u Novom Sadu, okrugli sto, da se pokuša definisati književnost za djecu. Naravno, nije se došlo do definicije, niti će se bilo kada doći do definicije iz prostog razloga što svaki pisac ima svoju estetiku. Ono što proizlazi iz djela Šime Ešića, ne proizlazi iz djela Šukrije Pandže. O tome je teško govoriti. Vrlo je teško objediniti sve elemente u uspješnu kreaciju, kada se ima u vidu književni impuls, potom igru, pedagogiju, obrazovni dio. To je vrlo zahtijevno. Kada je bila u Francuskoj, prije 15-tak godina, anketa - Koje je najbolje djelo francuske književnosti XX stoljeća, kompetentni teoretičari, kritičari, profesori i slično su izabrali Malog princa. Samo imenovanje dječje književnosti bih nazvao uslovnim, a ono što je vrijedno, to čitaju svi uzrasti.

RSE: Ti si i emocionalno i profesionalno vezan za Prevera i Saint-Exupérya da si ih prevodio i da si na taj način pokazao šta zapravo znači odnos prema ozbiljnoj literaturi, bila ona s predznakom dječje ili za odrasle.

Bećirbašić: Prever i Saint-Exupérya imaju jednu zajedničku crtu, kao i čitalac, neki odrasli, koji će uzeti da pogleda, da se vrati Carevom novom ruhu ili Ružnom pačetu ili nekoj drugoj knjizi svoga djetinjstva. Njihove pjesme ili njihova proza su morale biti napisane, a to morale opet ima jednu koleraciju sa ljudskom prirodom. Jednostavno se nešto mora uraditi. Ne mora mladi čitalac razumjeti ni Maka Dizdara ni Vaska Popu, ali on osjeća tu prirodnost. Radio sam svojevremeno kao profesor u Trećoj gimnaziji. Prvim i drugim razredima sam davao neka svoja izlaganja upravo o navedenim autorima. Oni možda i nisu razumjeli o čemu su govorili ti tekstovi, ali su osjećali stihove, zračenje i aure koje proizlaze iz tih stihova. Mislim da je to ta veza – jedna neodgodivost koja je uobličena u prozu ili poeziju.

RSE: Hoće li jednog dana naša kompletna literatura, računajući i ovu za mlade, stati na zelenu granu – nema novca, nema bibliotekačkog otkupa, fondovi su vrlo siromašni, nema pristupa školskim bibliotekama, nema otkupa za učeničke nagrade. Hoće li uopšte biti knjige?

Bećirbašić: Knjige će biti onoliko koliko ljudi, koji su na vlasti, počnu da obavljaju svoj posao.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG