Dostupni linkovi

Pola stoljeća MESS-a bilo je zbog publike


Dino Mustafić, foto: Midhat Poturović
U Sarajevu se od 15. do 31. oktobra održava smotra velikih evropskih pozorišnih ansambala, a u okviru obilježavanja jubilarne 50. godišnjice najuglednijeg regionalnog festivala MESS. Jubilej podrazumijeva kako će festival ovaj put biti posve različit od svih dosadašnjih.

Neće biti nagrađenih, a bit će nagrađeni svi – i učesnici i posjetioci. Jedni što su izabrani da brane ugled teatarske umjetnosti, a drugi što će gledati reprezentativnu smotru, kakva se rijetko viđa. Bit će još nekoliko prigodnih programa, a sve zajedno bi trebalo da zaokruži svojevrsnu valorizaciju polustoljetnog trajanja. O tome za RSE govori direktor MESS-a Dino Mustafić.

RSE: Počeo je novi MESS, festival koji je s razlogom drugačiji od svih dosadašnjih.

Mustafić:
On je drugačiji jer slavimo 50 godina, a to nije mali jubilej. U svom konceptu i svom duhu ostao je isti, kao i svih prethodnih pet decenija. I ovogodišnji program koji nije kompeticijskog karaktera slavit će teatar i teatarsku umjetnost. Tu su uglavnom reditelji i kompanije, oni koji su proteklih godina ispraćeni burnim aplauzom sarajevske publike, oni koji su napravili velike i zanimljive predstave, koje su ispisale neke od najljepših stranica istorije festivala MESS. Ove godine smo ugostili ranije pobjednike MESS-a.

RSE: Nema nagrada, ali svaka predstava će biti nagrada za publiku. Pretpostavljam da je nagrada za vaše goste činjenica da dolaze na 50-godišnjicu tako uglednog festivala. Pored predstava, bit će još dosta manifestacija.

Izložba Brace Dimitrijevića u Vijećnici, 15. oktobar 2010
Mustafić: Festival smo otvorili jednom fenomenalnomizložbom našeg sugrađanina, Brace Dimitrijevića, jer postoji duboka veza između MESS festivala i njega lično, kao umjetnika koji istražuje, kao međunarodno priznatog konceptualca, kao čovjeka koji je svojim radovima i teorijom svakako dao parametre modernosti likovnoj sceni Bosne i Hercegovine. Posebno se radujem što smo to napravili u kombinaciji sa ARS AEVI. Te dvije institucije, jedna u likovnom domenu, a druga u scenskom, upravo čuvaju jednu internacionalnu relaciju bosansko-hercegovačkih umjetnika i umjetnika Evrope i svijeta. Sa druge strane, ti sadržaji koje plasiramo ovdje, imaju svoju publiku i poštovaoce. To je razlog više da se nadam da će i MESS i ARS AEVI, peko Muzeja savremene umjetnosti, dobiti neke svoje prostore, da bi mogli jedan dio svojih programa razvijati u svojim kućama.

RSE: Ove godine utemeljujete jedan budući festival.

Mustafić: Ove godine se pokrenuo program koji kao ideja postoji već dvije-tri godine, a to je program koji će dogodine da bude zasebna cjelina, sa svojom selekcijom, sa svojim selektorom. Ove godine je to radila mlada rediteljica, Selma Spahić, koja je imala i svoju predstavu na ovogodišnjem festivalu. To će biti jedna mala opozicija i korektiv ovom main streamu festivala MESS, starijem. U programu će učestvovati mladi reditelji do 35 godina, koji će sigurno biti radikalniji i koji će otvarati prostor za određene istraživačke i alternativne projekte. Uz taj festival bit će i poseban studenski festival za mlade umjetnike sa akademija, koji još nisu profesionalci, kao i jedan veliki broj radionica koji će ići uz festival.

Važna kulturna činjenica

RSE: Za sve ovo je isti budžet kao i onaj prije 15 godina?

Mustafić: Duboko se nadam da se već od sljedeće godine ovogodišnje redukcije budžeta, koje su bile u svim institucijama kulture, neće ponoviti u sljedećim godinama i da će oni, koji treba da promišljaju kulturnu politiku, koji preuzmu odgovornost u raznim ministarstvima, krenuti ka korjenitim reformama u kulturi. Ovo je udar na javni sektor, na kulturne djelatnike, na umjetničke institucije. Upravo ove manifestacije čine grad i državu Bosnu i Hercegovinu, daju nam atmosferu, daju nam razlog postojanja, daju nam identitet i sve ono što čini kultura po svom biću, po duhovnosti, oplemenjuje ove prostore. Nadam se da ćemo imati makar sagovornike u budućnosti koji će pokušati, zajedno sa ljudima iz kulture, sa umjetnicima, sa menadžmentom kulturnih institucija, da dođu do najboljeg rješenja.

Sa prošlogodišnjeg MESS-a, foto: Midhat Poturović
RSE: Često se zapitam šta se dešava sa svijetom? Znaju li kulturni vračevi da su te iste mlade ljude, koje motkom tjeraju da idu u Narodno pozorište, dolazili u Radnički univerzitet sjediti na stepenicama ili na podu samo da ne gledaju predstave MESS-a?

Mustafić: Zato je i slogan ovoga MESS-a - Zauvijek mlad. Za svoje studensko doba sam se švercao sa kartama, pokazivao propusnice i bila je igra ko će prije upasti u neku predstavu. Sve je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. Tako je iz generacije u generaciju. Zaista je teško i žalosno. Nisam ni želio ove godine da izlazim sa tim ružnim i lošim tonovima jer je to nedostojno tog jubileja. Nekada osjećam i duboki stid zašto se tako odnosimo prema kulturnim institucijama.

RSE: Ti osobno ne priznaješ granice, ne samo stvaralačke, nego i geo-političke, koje su u posljednje vrijeme u našim glavama više nego prisutne. Čini mi se da si do kraja kompetentan da smjestiš MESS, da mu nađeš kulturološko mjesto u regionalnom prostoru?

Mustafić: MESS je bez sumnje jedan do najznačajnijih regionalnih festivala, ali i u istočnoj Evropi, ne samo zbog godina svoga postojanja. Pola stoljeća je zbilja veliki jubilej. MESS je festival koji je uvijek bio jedna važna kulturna činjenica, mjesto susreta profesionalaca i publike. Tu su mnoge moje kolege, koje su i meni bili i rediteljski i spisateljski i glumački uzori stekli punu afirmaciju i slavu. To je bio jedna festival na kome se uvijek testiralo, kompariralo, jedan poseban festival kojeg su svi voljeli.
Posebno mi je drago da se nakon 1997. godine, kada je obnovljen i revitaliziran, kada je dobio novi predznak, internacionalni, u ovih 13 godina, vrlo brzo čulo u Evropi i svijetu za taj festival, kao o jednom velikom i dobrom festivalu, sa gostovanjem eminentnih umjetnika iz cijeloga svijeta, koji su i ove godine jednim dijelom na festivalu.
MESS ima jednu vrlo značajnu podršku, pažnju i fokus strukovne javnosti i publike, koja dolazi na festival u Sarajevo iz drugih centara ex Jugoslavije, isključivo radi festivala. To je na neki način najbolji dokaz da taj festival ima smisao zašto postoji.
On je uvijek postojao radi publike i sasvim je izvjesno da će taj festival postojati i u budućnosti. On se mijenjao tokom svojih godina postojanja u razne oblike i forme, ali nije zanemarivao duh istraživačkog i hrabrog mišljenja, radikalnog i avargandnog. To je festival koji je otvarao dimenzije prošlosti, otvarao neke vrlo bolne teme proteklih godina, koje su bile tabuizirane. Preko njega smo spoznavali sadašnjost i anticipirali budućnost.
XS
SM
MD
LG