Dostupni linkovi

Alić: Novinari se moraju boriti za sebe


Sinanom Alićem, predsjednikom Vijeća časti Udruženja BH novinari
Četvoro urednika Tuzlanskog lista započeli su štrajk glađu jer su bez ikakvih najava otjerani sa svojih radnih mjesta, a vlasnik je novine prepustio profesionalnim političarima. Sudbina novinara u privatizovanim medijama nije mnogo gora od onih što rade u budžetskim kućama.

O svemu tome razgovaram sa Sinanom Alićem, predsjednikom Vijeća časti Udruženja BH novinari.

RSE: Šta se to zapravo dešava u Tuzlanskom listu?

Alić: Ništa nepoznato i ništa novo. Samo je to kulminiralo na način da su, nakon novinara, došli i urednici na red. To što se dogodilo kolegama sada, događa se već duže vrijeme. Tamo je vlasnik izmijenio, ne znam koliko direktora, koliko garnitura novinara. Pa čak i ova poslednja garnitura urednika, koja štrajkuje, je imala nekorektan odnos prema avgustovskoj sječi novinara u toj redakciji.

Mi nismo htjeli to da analiziramo iz tog ugla, nego smo principijelno htjeli da skupimo novinare i da se na ovo što se događa, kada se vlasnici ponašaju prema novinarima kao prema nekom uposlenom roblju, da misle da treba da rade besplatno, konačno stavi tačka, da novinari probaju da dignu svoj glas, da ne dozvole da im neko jaše po grbači, da sačuvaju dostojanstvo, bez obzira na sve sujete, pa i probleme koji postoje u samoj profesiji. Medijska scena nikada nije bila gora u posljednjih 100 godina.

RSE: Čini li se vama da ljudi različitih struka, sa sumnjivim kapitalom, i još sumnjiviji namjerama, kod nas dobiju dozvolu da kupe novinu, radio ili TV stanicu? Neki dan smo objavili priču o jednoj ženi od 80 godina, koja mora završiti školu da bi pokrenula vlastiti mlin, a novine, radio i TV može da pokrene ko hoće.

Alić: Na žalost, ali to je problem zakonske regulative. Formirati novinu može bilo ko u ovoj državi. Taj vlasnik može izabrati medvjeda za urednika. Zakoni neće reagovati. Nikakvih mehanizama zaštite nema. Ne treba vam neki kapital, neka garancija da otvorite novinu, da ljudi, koji budu radili u toj novini, imaju urednu platu i uplaćene doprinose. To se koristi.
Očigledno, struka mora pronaći način da se zaštiti, da uspostavi neki minimalni standard i da se ispod toga ne može

Neki pojedinci ulijeću u medijski prostor. Ne znam da li je to kod Tuzlanskog lista, ali vjerovatno se peru neke pare ili se zadovoljava ambicija vlasnika jer mu medij pruža javnu promociju. To je bio nepoznat čovjek i nikada za njega niko nije čuo ni znao. Organizuje neke akcije, koje ja zovem krkanluci za „ugledne“ ličnosti iz javnog života Tuzle, kantona i države Bosne i Hercegovine. Na žalost, na to je nasjela i premijerka Jadranka Kosor.

Pri tome nema novca da se plate radnici, a radnici ćute mjesecima. Za ovakvu poziciju i promociju tog čovjeka, odgovorne su javne ličnosti, koje su se odazivale njegovim pozivima i slikale se sa njim. Onda obični ljudi kažu - Vidite njega, ljubi Jadranku Kosor, grli se sa Selimom Bešlagićem i Brankovićem.

Imovina Tuzlanskog lista je nula. Nemaju se iz čega isplatiti plate, čak i ako svi koji su ih tužili dobiju pozitivna rješenja. Nema imovine Tuzlanskog lista. Ona je vještim manevrima prebačena na neke druge adrese. Na to profesija mora da upozori zakonodavce i vlast.

RSE: Prema onome što sam čuo, nije teško samo u Tuzlanskom listu. Pritišću i novinare TV Tuzla, a to nije privatni, već zvanični, opštinski medij.

Alić: Zvaničnog podatka nema. U normalnim državama mora se znati vlasnička struktura medija. Kod TV Tuzla, vlasnička struktura je nepoznata i različito se tumači. Udio u vlasničkoj strukturi ima i opština Tuzla, ali opština Tuzla izdvaja značajna sredstva. Trenutno u toj kući nema ni jednog novinara. Desetine i desetine mladih i obrazovanih novinara protutnjale su kroz taj medij, na način da nemaju telefona u redakciji, da nemaju Interneta, faksa. Sve to direktor drži zaključano u svojoj kancelariji. To traje dugo godina i svi ćutke prelaze preko toga.

Ne vjerujem da će državne institucije učiniti nešto dobro jer dobro znam da direktori tih medija završavaju na ručkovima sa inspekcijskim timovima.

Očigledno je nešto trulo u ovoj državi. Novinari očigledno, kao robovi, ne mogu da se ujedine i to vlasnici koriste.

RSE: Šta se dešava sa Tuzlom? Bio je to jedan moćan regionalan centra, mjesto odakle je došlo 15 - 20, danas veoma uglednih, novinara na nivou čitave države.

Alić: Mislim da su nakon rata uništene velike, moćne i snažne redakcije, koje su zračile u pozitivnim smislu, gdje su stariji prenosili znanje. Ti mladi ljudi ulaze u redakciju u kojima urednik nema ni dana staža. Odmah je urednik jer ga vlasnik dovede u tu poziciju, pa ga onda svaka tri - četiri mjeseca mijenja. To je jedan od razloga što je novinar mogao postati svako, a mogao je svako postati i urednik, pogotovo u privatnim medijima, gdje se ne postavljaju nikakvi uslovi. Struka nema načina da se zaštiti.

Drugi je problem što je struka razjedinjena, nije ujedinjena, nema ko da je štiti. Jedino Udruženje novinara Bosne i Hercegovine poduže svoj glas i pruža finansijsku podršku za advokate. Mislim da je to problem struke u čitavoj državi i samo je pitanje gdje će to eskalirati i na koji način. Očigledno, struka mora pronaći način da se zaštiti, da uspostavi neki minimalni standard i da se ispod toga ne može.

RSE: Može li se definitivno desiti da slučaj Tuzla potakne novinare iz svih Udruženja da se zajednički ujedine?

Alić: To se mora dogoditi. Žao mi je tih mladih ljudi. Neki grozni ljudi ih maltretiraju. To je patološka tortura. Bolesni ljudi vode medije. Imate redakcija koje počinju sastanke u 9 ujutru i do 12 popodne se iživljavaju neki kvazi-urednici na tim novinarima. U 12 časova ih puste na teren i isključe im sve telefone.
Novinari očigledno, kao robovi, ne mogu da se ujedine i to vlasnici koriste

Hoću da vjerujem da će konačno novinari shvatiti da se moraju ujediniti na ovom problemu. Može se zamijerati ovoj garnituri koja sada štrajkuje glađu u Tuzli što je nijemo posmatrala torturu nad 16 mladih novinara, ali jednom taj krug moramo presjeći.

Štrajkbehera će uvijek biti. Uvijek će postojati ljudi koji traže posao i koji su spremni da rade i za badava. Vlasnici svašta obećavaju i onda nakon tri mjeseca nikome ne isplate. Biro je pun mladih novinara. Dovede druge na sljedeća tri mjeseca. Poreski organi i kantonalne inspekcije snose veliku odgovornost što novinari trpe. Na ovaj način gubi država jer nema doprinosa. Tu su poreske institucije da pročešljaju sve medije u Bosni i Hercegovini, bez obzira ko je osnivač. Vidjeti će šta se događa, da se mladi ljudi terorišu i da se kasa države ne puni zbog toga što se ne plaćaju doprinosi.
XS
SM
MD
LG