Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kralj drugarstva u zemlji lijepih riječi


Šimo Ešić: Sve vrijeme, dok se na ovim prostorima događalo ono što niko nije želio da se dogodi, pokušavao sam da održim kontakte sa dobrim ljudima kroz dječju literaturu
Gost je Šimo Ešić, pjesnik, izdavač i značajni kulturni promotor. Šimo je prije nekoliko dana javnosti predstavio svoju najnoviju zbirku Kako se crta sunce, čime je obilježio 40. godišnjicu stvaralačkog rada.

RSE: Uz 40. godišnjicu tvoga stvaralaštva je izišla posljednja zbirka Kako se crta sunce. Kako izgleda četiri decenije crtati sunce za najmlađe, ili učiti najmlađe da crtaju sunce?

Ešić: Meni se učinilo kao 40 minuta. Zato sam cijelu tu svečanost, kojom sam obilježio mojih 40 godina, simbolično nazvao Mojih 40 godina (minuta) jer mi se zaista taj period učinio kratkim, kao da je neko puknuo prstima i taj period je prošao.

RSE: Da li se čovjek osjeća ispunjenim poslije tako dugog vremena, beskrajno posvećenog rada, poslije dvadesetak knjiga i bezbroj pjesama, objavljenih u časopisima i čitankama?

Ešić: Ispunjen jesam jer sam radio posao koji volim. Ovom knjigom, koju sam objavio i kojom sam želio obilježiti svojih 40 godina, želio sam sa svojim prijateljima skromno obilježiti ovu, za mene, važnu godinu. Mislio sam da je to najbolje učiniti upravo predstavljanjem nove knjige, kao simboličkom najavom da život nije stao na toj čarobnoj brojci 40, da će još ponečega biti i u budućnosti.

Djeca iz osnovnih škola su odgovarala na anketu - Zašto treba čitati Šimu Ešića, a sve je bilo u znaku 44. To su bile četiri škole. Učitelji su izabrali 40 odgovara na to pitanje. Poseban šlag na cijelu tu priču bila je grupa od 10 učenika iz jedne osnovne škole, koji su smislili da za svaki od tih odgovora naprave po jednu medalju, pa su mi, uz čitanje razloga zašto me treba čitati, kačili tu medalju. Na kraju su mi dali, njihovom rukom oslikanu krunu, na kojoj piše - Sretno 40. Donijeli su mi je na velikom jastuku u obliku srca sa rečenicom - Mi te zbog svega ovoga krunišemo za kralja drugarstva u zemlji lijepih riječi.
Kada tako nešto pisac doživi od malog čovjeka, neiskvarenog, još nenaučenog da glumi dobrotu, poštenje, srdačnost i ljubav, onda poslije toga ništa više ne mora doživjeti.

Kada tako nešto pisac doživi od malog čovjeka, neiskvarenog, još nenaučenog da glumi dobrotu, poštenje, srdačnost i ljubav, onda poslije toga ništa više ne mora doživjeti.

RSE: Ti si u posljednje vrijeme dobio veoma mnogo značajnih nagrada - Zlatno pero u Lazarevcu, domaću Nagradu za doprinos razvoju dječje literature, nagradu Nasiha Kapidžić Hadžić, nagradu izdavača za Životno djelo, evropsku nagradu u Hamburgu. Svaka od njih mora posebno da te veseli. Dobio si i jednu veliku nagradu prije 30 godina. Taj razmak mi se čini malo neobično nedoličnim.

Ešić: To se može tumačiti i time što sam u međuvremenu ipak tu svoju umjetničku ulogu zamijenio ulogom izdavača, pa sam se više posvećivao kolegama piscima, afirmaciji bosansko-hercegovačke literature kroz izdavačku kuću Bosanska riječ, koju vodim, a manje sam mislio o tome da sam cijeli posao i započeo zato što sam ja pisac, što imam neke svoje autorske snove i autorske potrebe. Mislim da sam time zamijenio uloge u tih zadnjih dvadesetak godina, posvećujući se afirmaciji bosansko-hercegovačke literature, jezika i knjige, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i izvan granica, posebno u Njemačkoj, gdje sam od 1993. godine objavio više od 40 naših pisaca na stranim jezicima, na njemačkom i engleskom, više od 400 knjiga naših pisaca sa prostora bivše Jugoslavije.

Ove godine se dogodila ta godišnjica, koja je možda i one koji su odlučivali o nagradama, na neki način podsjetila da sam autorski ostavio jedan vidan trag u dječjoj literaturi naših prostota. Tako se dogodilo da su mi uručili i veliku nagradu Vijenac stare masline, koja se dodjeljuje u Baru, koja je jedina poslije raspada Jugoslavije ostala da povezuje ove naše prostore jer sve druge su se zatvorile u nacionalne okvire. Oni su se sjetili da nakon 20 godina, 20. dobitnik te nagrade budem ja. Zlatno pero, nakon 20 godina, je dodijeljeno prvom piscu izvan okvira srpske literature, a to priznanje je dobila moja malenkost.


Djeci se ne može podvaliti


Možda i zbog toga što sam sve vrijeme, dok se na ovim prostorima događalo ono što niko nije želio da se dogodi, pokušavao da održim kontakte sa dobrim ljudima, da kroz dječju literaturu, koja je možda najbolji, najjednostavniji i najsigurniji most među ljudima i dušama, izgradim i sačuvam te odnose koji su potrebni, da budu kao neka vrsta veze među dobrim ljudima, dobrih namjera i dobre volje. Tako se dogodilo da sam prije šest godina pokrenuo manifestaciju za dječju literaturu, koja se organizira u Tuzli, a koja se zove Vezeni most, po knjizi Nasihe Kapidžić Hadžić, a koja simbolično pokazuje koliko je bitno duhovno povezivanje na ovim prostorima. Tu dodjeljujemo nagradu Mali princ, za najbolju dječju knjigu u ove četiri države gdje nam ne treba prevodilac.

Možda je sve to uticalo da ljudi prepoznaju i pogledaju što sam to kao pisac napravio. To se sve ove godine nekako skupilo, pa se čini da je to možda naglo i neobično. U 40 godina stane jako puno književnog i umjetničkog traga, koji, kada je rađen iskreno i kvalitetno, mora nekada biti i primijećen.

RSE: Čini mi se kako je poezija za djecu i nas, što se sjećamo da smo i to nekada bili, gurnuta u zapećak. Postoje li, za tebe kao stvaraoca, suštinska razlika između pisanja za djecu i ovoga što kažu da je za odrasle?

Ešić:
Ma, ne. Kada god me pitaju za koga pišem, kažem da pišem za djecu u najboljim godinama, za one koji jesu djeca i koje treba duhovno uzdići, koje treba oplemeniti, naučiti nekim stvarima i formirati njihovu ličnost, ali i za one koji nisu zaboravili da su bili djeca.
Kada god me pitaju za koga pišem, kažem da pišem za djecu u najboljim godinama, za one koji jesu djeca i koje treba duhovno uzdići, koje treba oplemeniti, naučiti nekim stvarima i formirati njihovu ličnost, ali i za one koji nisu zaboravili da su bili djeca.

Mislim da ta stroga razlika u dobroj poeziji ne postoji jer poezija je poezija, a književnost je književnost. Ova koja se obraća djetinjstvu i djetetu mora imati neke druge kvalitete, neke druge puteve do dječje duše. Utoliko je ona značajnija, teže ju je pisati i teže je promovirati. Djeca su mnogo bolji i mnogo pošteniji čitaoci, nego što su odrasli. Odraslima se može neki put i podvaliti, ali djetetu ne može. U tome je neka vrsta specifičnosti dječje literature.

Na našim kulturnim prostorima ona je u posljednje vrijeme zaista zapostavljena, pogotovo u Bosni i Hercegovini, a to se vidi kroz veoma drastične primjere nestajanja dvije velike biblioteke Lastavica i Bambi. Kada nedostaje taj prvi kontakt djeteta sa knjigom, na pravi način postaknut, onda je vrlo upitno da li ćete ga imati poslije kao čitaoca i kao kulturnog čovjeka.

RSE: Četrdeset godina nije malo, ali ti mi nikako ne ostavljaš dojam čovjeka koji se umorio radeći ovo što dobro radi. Tvoja zbirka, Kako se crta sunce, nastajala je godinama.

Ešić:
Nekoliko mojih novih rukopisa stoji, a jedan je već preveden na njemački jezik. Mogu najaviti da jedan dječji izdavač objavljuje moju knjigu iduće godine i zove se Prva ljubav, treći put. Ona će se prvo pojaviti u Njemačkoj, pa tek onda ovdje. Imam pripremljenu knjigu Izmislionica u selu Pričavac.

Ne žurim previše sa tim knjigama jer želim da knjigama, koje sam objavio prošle godine, kao što je novo izdanje Vezene torbice, koja je u lektiri za osnovnu školu u Bosni i Hercegovini, ili Kako se crta sunce, omogućim da odžive na tržištu na pravi način, da dođu do čitaoca, da se iščitaju i da se na neki način upoznaju i zbliže sa onima kojima su namijenjene, pa tek onda da se pojavljuju nove.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG