Dostupni linkovi

Nova sezona u Narodnom pozorištu Republike Srpske


Zgrada Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banja Luci

Narodno pozorište Republike Srpske, novu pozorišnu sezonu otvorilo je premijernim izvođenjem Andrićevog „Omer Paše Latasa“, autorskim poduhvatom Nebojše Dugalića. Iz ove kuće najavljuju da će u novoj sezoni biti još premijera, te brojnih predstava domaćih, ali i stranih klasika. Sve to bio je povod da razgovaramo sa direktorom Narodnog pozorišta Republike Srpske, Radom Simovićem.

RSE: Novu pozorišnu sezonu ste počeli u velikom stilu – premjerom za pamćenje.

SIMOVIĆ: Počeli smo sezonu sa jednim velikim poduhvatom i rizikom, jer je poznata priča da je Andrić teško prevodiv u druge medije, a pogotovo kad je pozorište u pitanju. Međutim, mi smo smatrali da je naš zadatak da našeg jedinog nobelovca postavimo na scenu, da nekog ko je Bosnu, bosanske narode i cijelu tu priču iznio u svijet pokažemo prije svega našoj publici ovdje, ali i široj kulturnoj javnosti. Vi znate da Andrić taj roman nije završio. Mi smo pokušali, a čini mi se i uspjeli, da ga u dramaturškom smislu privedemo kraju i da to djeluje kao jedna kompaktna cjelina.

RSE: Hoće li u ovoj sezoni biti još premijernih izvođenja?

SIMOVIĆ: Svakako. Politika ove kuće je prije svega kombinacija domaćih i svjetskih klasika, igranje savremenih dramskih pisaca i jedno stalno i uporno traganje za praizvedbama. Jer, moje je mišljenje da je, ipak, praizvedba najveći kulturni i pozoršni događaj koji može da se desi u jednom gradu, u jednom entitetu, u jednoj državi, nazovite to kako hoćete.

RSE:
Pretpostavljam da ti je dobro poznato stanje u sarajevskim pozorištima. Maltene još ni u jednom nisu potpuno sigurni u to kako će izgledati repertoar. Premijere su misaona imenica u Narodnom pozorištu.

SIMOVIĆ:
Mi smo potpuno sigurni da ćemo igrati četiri premijere na velikoj sceni i dvije premijere na maloj sceni. Imamo već dvadeset predstava koje žive na repertoaru. Evo, po prvi put otkrivam da imamo urađen i jedan specifičan projekat. Pošto naše pozorište ima ravni krov, na proljeće ćemo krenuti sa investicijom da na krovu pozorišta, dakle u centru grada, uradimo jednu veliku, turističko-kulturnu atrakciju – jednu trajnu ljetnu scenu. Tako da mislim da ćemo 2008. godine produžiti našu sezonu na cijelu godinu. Znači, sezona će trajati 360 dana, što trenutno ne čini nijedno pozorište u regionu.

RSE: Tvoje pozorište očigledno bolje stoji od ovog sarajevskog Narodnog pozorišta, odnosno bolje od sva četiri sarajevska profesionalna ansambla.

SIMOVIĆ:
Pitanje treba sagledati iz različitih uglova. Narodno pozorište u Sarajevu, pored drame, ima i balet i operu, a i jedan i drugi segment scenske umjetnosti je vrlo komplikovan. Teško je održavati sinhrono, pod jednim krovom, tri tako krupna segmenta kao što su opera, balet i drama. Mi smo, što se toga tiče, rasterećeni – isključivo smo dramsko pozorište. Gledano iz tog segmenta, mi smo tu, ako ništa drugo, planski, programski i repertoarski sigurniji i uigraniji.

RSE:
Ima ljudi u Sarajevu koji misle da banjalučke, odnosno kulturne vlasti Republike Srpske i politički zvaničnici uopšte, imaju više sluha za kulturu nego ove federalne. Ili je možda problem u tome što je banjalučko Narodno pozorište pod ingerencijom entiteta, a sva sarajevska pozorišta su na plećima kantona?

SIMOVIĆ: Mi smo sa našim Ministarstvom kulture dogovorili taj takozvani klasični grant, kroz koji se finansiraju naši lični dohodci i kroz koji se pokriva jedan dio naših programskih sredstava. Uspjeli smo da taj dio koji daje vlada dobijamo preko trezora. Uspjeli smo da ubjedimo vladu da nam ostavi i naš podračun, da možemo da djelujemo finansijski i menadžerski samostalno, odnosno da direktoru nisu svezane ruke. Tako da naše pozorište, osim osnivača, a to ja Vlada Republike Srpske, ima još par značajnih poluga da može finansijski da vješti menadžmentom, dobrim marketingom da prikupi dovoljno sredstava da bi uradilo veliki projekat.

RSE:
Ti znaš da većina kulturnih poslanika iz Sarajeva zagovara da se na nivou države napravi zakon i da se odrede kulturne institucije od posebnog državnog značaja. Preporučuje se sedam institucija u Sarajevu, koje su nekad bile od republičkog, da sad budu od državnog značaja.

SIMOVIĆ:
Da, upućen sam u to. Tužno je to što tu akciju vode ljudi koji nisu iz kulture. Tu akciju i cijeli taj projekat vode i tu strategiju rade ljudi koji nisu kulturni stvaraoci, već organizatori i producenti. To je jedan socrealistički pristup. Svi bi da se naslone na državne jasle, pa da onako duškaju, seire i primaju onoliko koliko oni misle da treba da primaju. Ne govorim tu samo o kolegama iz Sarajeva, takav pristup i takav mehanizam u glavi imaju mnogi ljudi u mnogim institucijama, od opštinskog nivoa do državnog. Tako da je u startu, suštinski, ta priča osuđena na propast. Međutim, najgore je to što čim to kažeš, ljudi to prevode na politički teren. Neke značajne institucije u Sarajevu bih ja odmah sutra vrlo rado podržao od svog porezničkog dinara. Niko ne može osporiti ulogu i značaj Zemaljskog muzeja. Ali, na primjer, insistirati na jednoj Nacionalnoj biblioteci kad je sve uvezano, kad se knjige štampaju na Internetu, kad svaka regija maltene ima svoju nacionalnu biblioteku, malo je deplasirana priča. Ili, na primjer, očekivati da ja od svog porezničkog dinara finansiram muzej koji je nekad bio Muzej revolucije, a koji je sada, bez mog znanja kao građanina, odnosno bez znanja građana, nekim odlukama prekomponovan u Historijski muzej, gdje je suština postavke okupirano Sarajevo i mnoge stvari koje još politički i istorijski nisu valorizovane. To je smiješno. Znači, kada bi se od tih sedam bivših republičkih institucija probralo, kad bi se zaista odredilo ono što je veliko kulturno dobro, kada bi ljudi rekli – dajte da spašavamo, dajte da unaprijedimo, dajte da sačuvamo našu Kinoteku, dajte da sačuvamo Zemaljski muzej, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, niko nije lud da to spori. Najgore je što se u tu kulturnu priču uplela politika. Ne može se samo reći – hoćemo krovnu, državnu instituciju i time riješiti stvar.

RSE: Ukoliko sam dobro razumio, zapravo valja sjesti, pročistiti stvari, dogovoriti se i onda krenuti.

SIMOVIĆ: Naravno. Ja sam gledao tu strategiju, tu je dvadeset ljudi priložilo radove. To je tema za ozbiljan okrugli sto. Napisan je uvod i zaključak koji nekome odgovara, a u sredini su svi ti radovi bukvalno samo prikačeni i vrve od paradoksa. Jedan rad govori jedno, drugi drugo, treći treće. Ali to, očito, autora kulturne strategije ne zanima. Njega zanima samo to da je u uvodu napisano da je potrebna bosanskohercegovačka kultura, da je potrebno sedam kulturnih institucija dati na državni nivo, i otprilike to isto u zaključku. Ustvari, sve se vrti oko love – dajte, ljudi, da mi ovo dignemo na nivo države, da klepnemo te pare, a ostalo ćemo raditi kako smo radili. Da bi o tome razgovarali, ljudi moraju da pročitaju strategiju koja je ponuđena. Vjerujte mi da je niko čestito nije ni pročitao. Tu stvar treba demistifikovati. Tu je najmanje kulture. Pa čak je malo i politike. Radi se o čistom finansijskom interesu određenih krugova, koji su dobro živjeli mašući raznoraznim kulturnim strategijama.

  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG