Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sretko Malić iz Gornjih Vijačana kod Prnjavora


Sretko Malić na porodičnim fotografijama
Sretko Malić iz Gornjih Vijačana kod Prnjavora nestao je avgusta 1992. godine na Goloj planini u blizini Mrkonjić Grada.

Njegova supruga Brankica i njihova dva sina i danas ga traže. Vjeruju da je Sretko pokopan na banjalučkom Novom groblju, ali pod drugim imenom. Međutim, porodica sahranjenog, također nastradalog u ratu odbija DNK analizu.

A Brankica i njeni sinovi ipak pale svijeće na tuđem grobu.

"Ja sam Brankica Malić, iz Gornjih Vijačana, opština Prnjavor, odakle je bio i moj muž, Sretko Malić. Sretko Malić je nestao na ratištu Gola planina, opština Mrkonjić Grad, bliže Jajcu, ali eto, Mrkonjić Grad. Nestao je 13. augusta 1992. godine. Tad je bio vrlo mlad, 37 godina. Moj suprug kao čovjek bio je jako fin, jako dobar. Znaju to svi koji njega poznaju. Živjeli smo skromno, ništa pretjerano. U Banjaluci smo od 1977. godine. Nismo imali tada svoj stan u Banjaluci. Otišao je u rat da bi nešto ostvario, znajući priču: ako ne odeš, nemaš ništa. Kad je pošao od kuće, samo je rekao: „Bog zna da li ću se vratiti. Pripazi malo na djecu.“. Nije se više nikad vratio.

Saznala sam od komšinice koja je došla kasno uveče i rekla da je na Hirurgiju došlo sa Gole planine dosta ranjenih i da ima spisak. Čim je svanulo otišla sam na Hirurgiju - nema ga na spisku. A već trinaest – četrnaest dana nisam ništa čula za njega otkako je otišao. Odem na prijemno na Hirurgiju, tamo mi žena kaže: „Vaš muž je mrtav već tri dana. Idite na Novo groblje.“ Ja i jedan njegov radni kolega otišli smo na Novo groblje i nismo ga našli. Tako tad, tako i dan-danas. Nema gdje nismo bili poslije toga.

Brankica Malić
Poslije te Hirurgije, nakon petnaest dana došli su mi njegovi iz jedinice i Vojna policija da kažu da je mrtav i da je leš ostao na kontra strani. I onda – borba kako to dobiti. Pomirila sam se s tim da nema njega, ali, kako dobiti bar leš?

Nakon dva i po mjeseca razmjenjivali su odavde, iz Banjaluke, šest - sedam živih za četiri leša iz Jajca. Kad su došli odozgo, ljudi su bili za neprepoznati, dva i po mjeseca su bili na otvorenom, kiša, sunce. Mi smo se bili dogovorili da to ide u Beograd na identifikaciju. 1992. to je bilo manje nego kasnije ovdje 94. i 95.

Na Novom groblju su nam rekli da prikupimo njihove biografije, zdravstvene kartone, zubarske kartone, pa da ćemo ih ispratiti da idu u Beograd da se to tamo obavi. Međutim, taj isti dan, popodne, dođe jedna porodica Čolića iz Krmine, nadomak Banjaluke. Oni su uzeli taj leš za koji smo mi smatrali da je moj muž i odvezli. Ovi naši jedva dočekali. Vozite, samo da ima manje. Drugi leš, što smo smatrali da je njegovog vodnika, što je zajedno s njim poginuo, Žujko Miroslava, on je otišao u Beograd i nakon izvjesnog vremena stvarno se utvrdilo da je on. Da je otišao i ovaj, možda bi i za se i za njega utvrdilo.

S njima sam čak, ispočetka, 93.-94., 95. pokušala stupiti u kontakt. Nisu htjeli razgovarati. Ta porodica smatra da je to njihovo. Tako da je baš nezgodno.

Stalno mi se vrti oko toga da bi to moglo biti to. Mi smo čak išli gore, dva-tri puta, djeca i ja, do groblja gdje je sahranjen taj Čolić. Odem gore, zapalim svijeću. To je sve što mogu uraditi.

Imamo dvoje djece, dva sina, sad su 32 i 30. Tad su bili mladi, početak šestog i početak osmog razreda. I dan-danas ovaj mlađi ne priznaje da je muž mrtav. I dan-danas, nakon osamnaest godina. Ali, kad smo otišli gore, u Krmine, on kaže meni – a uvijek kad bude negdje u crkvi da treba zapaliti svijeću za mrtve, on ne pali – a gore mi kaže: „Daj, mama i meni jednu svijeću, da zapalim“. Pitam ga poslije par dana što je zapalio. „Nešto me povuklo, ne znam“. Baš su teško prihvatili. Za osamnaest godina nisam čula nijednog da kaže „pokojni“. Ne. Teško je to.

Imam neki osjećaj, da vam pravo kažem. Ne bih ja čak ni odlazila gore, da i mene nešto ne vuče. Tako nekako imam osjećaj. Pa da znam da je u zemlji, pa nek je i gore. Da je u zemlji, da nisu raznešene te kosti, po nekim vrletima. Ali, ako se dokaže, pa da ga sahranim onako kako je zaslužio...“

*****
Možda bi vas mogao zanimati i tekst Region: Još 15.655 ljudi se vode kao nestali

Priče o nestalima

Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.

Više priča o nestalima možete naći
OVDJE

Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org

Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:

* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda



  • 16x9 Image

    Maja Bjelajac

    U skoro dvije decenije novinarske karijere, izvještavala i istraživala o temama iz kulture, politike i društva za najveće medije u Republici Srpskoj o od 2006. radi kao dopisnik RSE iz Banjaluke.

XS
SM
MD
LG