Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ferid Berberović iz Novog


Ferid Berberović, fotografija iz porodičnog albuma
Ferid Berberović do novembra 1992. živio je sa porodicom, suprugom i dvoje djece u Novom. A onda su jedno popodne srpske snage došle na vrata njegove kuće i odvele ga u nepoznatom pravcu.

Njegova porodica i sestra Hasnija Hegić traže ga već 18 godina. Za njegovu sudbinu niko ne zna - ni ko ga odveo, ni gdje. Informacije su pokušali i kupiti, no svi su ih prevarili, kaže Feridova sestra Hasnija.

„Moj brat Berberović Ferid, zovu ga Feđa, rođen je 1949. godine u Novom. Prije rata bio je električar u preduzeću Sana. Odevedn je 21. 11. 1992. Bio je u kući, ovdje s nama, sa ženom i mlađim sinom. Svi smo bili neraspoloženi, nekako utučeni. Njemu sam rekla da ostanu na ručku, nešto ćemo ručati skupa. On je nerovozan bio, rekao da ne može, ide. Otišao je kući. To je bilo negdje oko pola jedan. Nakon jedan sat dotrčao je sin njegov mlađi i plačući rekao: ’Odvedoše tatu.’ Ja sam nazvala policiju odmah da su odveli mog brata. Trčala sam tamo kući, našla sam snahu i mlađeg sina - plaču. Njega su odveli"
, sjeća se Hasnija.

Hasnija Hegić, porodična fotografija
Prema priči ribara, kojih je bilo puno na obali Drine i po priči Feridove žene, došla su četvorica u autu, kaže Hasnija.

"Auto su odmah pred kućom parkirali, u dvorištu, da bi jedan nešto kao radio oko auta, gepek je digao, a dvojica su ušla u kuću. Kucali su. On se dvoumio da otvori, ne otvori - jer smo se mi dogovorili da nećemo nikome otvarati koga ne poznajemo. Međutim, kaže šta mi može biti i otvorio je vrata da bi oni njega odmah zgrabili - pitali su i za starijeg sina koji nije bio tu - strapali su ga u auto i tako su ga odveli. Obično auto. Ljudi nepoznati, niko ih nije vido. Neki mršav čovjek, šuljav, stariji, neki dječačić s njim mlađi i te dvije osobe nisu iz Novog. Došli su na maltu oni i došla je policija i zaustavili su auto. Pitali su gdje ga vode, kažu vode ga prema Krupi u vezi nekakvog naoružanja vezano za Martića", sjeća se Feridova sestra i dodaje da, od kako su joj brata tada odveli, do danas o njemu nema nikakvih pouzdanih informacija.

"Bilo je svakakvih priča, neistinitih - sjedi u Zagrebu, pije kafu, međutim, sve su to lažne priče u koje mi nismo povjerovali. Kad su ga odveli, njegova supruga i ja smo išli u vojni štab. Tražili smo da nam nađu brata, muža. Oni su rekli da će ga tražiti, ako bude kakvih informacija da će nas obavijestiti, a ako mi imamo kakve informacije da mi kažemo njima. To je tako trajalo negdje oko tri
Mržnje u nama nema stvarno ni prema kome, samo bismo željeli da nam je naći tijelo da se pokopa i onaj ko je odgovoran za njegovu smrt - sigurno nije živ - da odgovara.
mjeseca. Mi smo očekivali da će ga neko vratiti, dovesti. Bilo je tu i ucjena, dolazili su i ucjenjivali, davali smo im novac, međutim, to su bile informacije radi zarade, da bi, možda, nakon tri mjeseca kad smo otišli u štab da vidimo za brata, čovjek koji je bio glavni, ne znam ni kako se zove - čini mi se Semić, ne znam - rekao da je brat najvjerovatnije završio u Duboviku. To je jedno selo prema Krupi. Međutim, kako smo tu informaciju dobili od tih zvaničnih vlasti, nikad više ništa nismo dobili, niti smo mogli znati šta se s njim tačno dogodilo – do dana današnjeg"
, navodi Hasnija.

Ona je kaže, kako je bila prosvjetni radnik, zamolila neke svoje učenike da pokušaju da pronađu trag šta se dogodilo s njenim bratom.

"Ljudi su bili voljni da učine uslugu i rekli su pokušaćemo sve. Jedan je bio iz SDB-a, jedan je bio iz Banje Luke, jedan taj moj učenik, prva moja generacija. I oni su tražili i onda smo mi opet išli po informacije ima li kakvih tragova. Rekli su da ima. Tražili su, da bi nakon izvjesnog vremena, nakon možda dva mjeseca, rekli ima nade da će se naći. Čak su nas nazvali telefonom tu veče i rekli: ’Imamo sve nade de će biti nađen, pripremite se, imamo dobre vijesti. Imamo još samo da odemo na jedno mjesto.’ Nije rečeno koje mjesto, kod koga, šta - i to je bio kraj svih informacija. Gdje god smo pokušali dalje da se informišemo, da vidmo gdje je brat završio, rekli su nam i prijatelji i poznanici, bez obzira koje nacionalnosti - i Srbi, rekli su nam: ’Nemojte čačkati, ne dirajte, ne pitajte, pustite stvar da stoji kako jeste.’ I to je bio kraj. Ma mržnje u nama nema stvarno ni prema kome, samo bismo željeli da nam je naći tijelo da se pokopa i onaj ko je odgovoran za njegovu smrt - sigurno nije živ - da odgovara", kaže Hasnija.

*****
Ukoliko želite i možete pomoći u potrazi za nestalima, više priča možete naći OVDJE
Serijalom Priče o nestalima, Radio Slobodna Evropa pridružuje se naporima organizacija koje se bave pitanjem nestalih u regionu, kako bi njihove porodice konačno saznale istinu o svojim najmilijima.

Više priča o nestalima možete naći
OVDJE

Ukoliko nešto znate o sudbini neke od osoba o kojima govore naše priče, molimo da javite na redakcijski mail: slobodnaevropa@rferl.org

Linkovi za stranice organizacija koje se bave nestalima:

* Međunarodna organizacija za traženje nestalih
* Documenta iz Zagreba
* Istraživačko dokumentacioni centar iz Sarajeva
* Fond za humanitarno pravo iz Beograda



  • 16x9 Image

    Erduan Katana

    Novinarstvom se bavi od 1996. godine, kada radi u magazinu "Novi prelom" u Banjaluci koji je u to vrijeme bio jedna od rijetkih opozicionih novina u Republici Srpskoj. Od 2000. dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Banjaluke. Obrađuje političke i društvene teme.

XS
SM
MD
LG