Da je tenis gospodski sport, između ostalog, svjedoči i činjenica da njegovim poklonicima, izravnim učesnicima naročito, u najvećem broju, božićni praznici počinju već u novembru.
Poslije takozvanih završnih Masters turnira, što ih organizatori, možda i pretenciozno, zovu svjetskim prvenstvima, privodi se kraju takmičarska i zaokružuje "fiskalna" teniska godina. Radi se, naime, o turnirima tenisera koji na kraju sezone imaju najviši rejting ili najviše, za ovu priliku, posebno brojanih rangirajućih bodova. Osmorica veličanstvenih, poslednjih godina su se okupljala u Londonu, jednostavno kako bi potvrdili igračku klasu i usput popunili vlastitu kasu.
Ne samo zbog činjenice da nagradni fond Londonskog turnira (6,5 miliona dolara), nego i zbog bezbroj drugih razloga mečevi zavrsnog Mastersa nemaju onu magičnu moć Gren-slem turnira (Australien Opena, Flešing Medoua, Rolan Garosa ili pak Vimbldona) gdje se teniska slava stiče i gubi kroz gusto rešeto u kome kiksa ne smije biti.
Nešto zbog netipičnog sistema takmičenja u kome se i sa porazom može ići u naredno kolo, nešto zbog činjenice da se, u najvećem broju slučajeva, konačni poredak na rejting listi ne odredjuje na ovim turnirima, poslednji završni mastersi su se doimali kao velike revije i egzibicije u čast konačnog završnog računa u teniskom sportu.
Sve u svemu, unatoč činjenici da bi se svaki duel po rangu i ugledu suparnika, mogao igrati i u završnici nekog od pomenutih Gren-slem turnira (ovoga puta uostalom igraju četvorica pobjednika najskupljih planeranih finala) dosad nekako nisu donosili preveliku temperaturu, niti izazivali prekoviše navijačkih strasti.
Može biti najplastičnije svjedočansvtvo o tome je podatak kako Rafael Nadal, trenutačno treći na rang-listi i jedan od najboljih igrača današnjice a neko ce reci i svih vremena, nikad dosad nije osjetio slast pobjede. Pretpostavlja se isključivo zato što mu nije ni bilo odveć stalo do ove titule. Ovoga puta, medjutim, teniski samit u Londonu, osviće u posve drugačijem takmičarskom ozračju.
Umjesto da jednostavno potvrde stanoviti status kvo, a igrači odu na zasluženi dopust, sa nesto debljim novčanicima doduše, susreti koji počinju danas, a popuniće čitavu narednu sedmicu, moraju odgovoriti na neka, za teniski svijet posve bitna pitanja. Naravno, i ono najvažnije: ko ce uci u anale kao najbolji igrac 2014. godine.
Hoće li, zapravo, trenutačno vodeći, a neki kazu i najstandardniji igrač sezone i jedan od najboljih danas, Novak Djoković, sačuvati tron ili će ga prepustiti najboljem medju najboljima svih vremena Rodžeru Federeru. Legendarni Švajcarac je, naime, na najbolji mogući nacin iskoristio Djokovićeve privatne preokupacije i Nadalove nevolje sa zdravljem, pa se našao na korak od senzacionalnog uspjeha, skoka na sami vrh. I to u dubokom veteranskom dobu.
Novak Djoković, istina deponuje nekih 1310 rejting bodova prednosti, ali Federer ima priliku osvojiti čitavih 1500, koliko bi mu pripalo ako pobijedi sve protivnike do kraja, što naravno njegova reputacija i obećava. K tomu, Švajcarac ima priliku svom saldu pridodati jos 225 poena, budući igra u finalu Dejvis kupa, a sve pobjede protiv Francuza u tom susretu donijele bi mu i taj bonus. Djoković, pak, ima 150 bodova iz prošlogodisnjeg finala tog takmičenja i neće imati priliku da ih brani. Odatle je pred srbijanskim igračem velika zadaća da se bori do kraja i da pokuša, eventualno, osvojiti trofej.
Bilo bi mu to po treći put zaredom i četvrti put u karijeri, što bi ga lansiralo medju najuspješnije igrače u istoriji. Djokoviću, doduše, ukoliko zaboravi sve ove počasti, slavu donosi i plasman u polufinale, ili tri pobjede u prvom krugu takmičenja, jer bi to bilo dovoljno poena za trijumfalan završetak godine i jos poduži boravak na samome vrhu. Takmičarski gledano, važnost ovoga turnira ne završava se na duelu Djoković-Federer.
Igrač koji bi, ne računamo li naravno dvojicu favorita, osvojio turnir odmah bi usao medju pet najboljih na svijetu, što bi, posebno za debitante Nišikorija, Raonića i Čilića, značilo najveći moguci i bezmalo pa nesanjani domet. Kad su se već pojavila ova imena, evo i prilike podsjetiti na još jedan kuriozitet.
Po prvi put od kad se igraju ovakvi turniri, na završnoj smotri planetarne elite nastupiće i ovoliki broj igrača za koje su, na ovaj ili onaj način, vezane emocije ljudi koji će, može biti, naći vremena da pročitaju ovaj tekst. Elem, nekako smo navikli na Djokovića a s radošću se sjećamo Ivaniševića, Ljubičića ili Tipsarevića, na primjer.
Ali, veliku radost svim ljubiteljima tenisa sa ovih prostora donose i imena Hercegovca sa hrvatskim pasošem Marina Čilića ili Miloša Raonića, koji je, svi znamo, ovih gora list premda sad brani ugled Javorovog lista. Zašto čitavoj ovoj priči ne pridodati i to kako će u Londonu, u takmičenju parova, reketima mahati još jedan Hercegovac sa hrvatskim pasošem, Ivan Dodik, te Srbijanac Nenad Zimonjić. Ovaj potonji, s partnerom Danijelom Nestorom, Beogradjaninom koji je Raonićev reprezentativni kolega. Ovdašnji čovjek voli se služiti poštapalicom „šta bi bilo kad bi bilo“. Bez ikakvog vrednosnog predznaka, tek mogućih emocija radi, malo ću izokrenuti u „šta bi bilo da nije bilo“.
