Dostupni linkovi

Da li je pravda iznevjerena?


Holandija - Sjedište Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije, Hag

Posljednjih dana Haški sud ponovno je u središtu pozornosti javnosti u državama regije. Nedavna presuda "vukovarskoj trojci" u Hrvatskoj je izazvala buru nezadovoljstva, oštrih osuda, i to od vrha države do građana, ali i razočaranja, posebno obitelji žrtava.

U BiH, banjalučke "Nezavisne novine" objavile su transkript razgovora Carle del Ponte i predsjednika Narodne skupštine RS Dragana Kalinića iz 2004. godine, u kojem navodno del Ponte traži Kalinićevu pomoć u predaji Radovana Kardažića, jer u slučaju da ga uhapse međunarodne snage, taj optuženik za ratne zločine bi mogao biti ubijen. U Skupštini Srbije tijekom rasprave o izmjenama Zakona o postupku za ratne zločine, predstavnici Radikala su čak poručili da je parlament "sigurna kuća" za drugog najtraženijeg haškog bjegunca Ratka Mladića.
Tko je u regiji zadovoljan Haškim tribunalom, tko nije, zaboravlja li se da je počeo suditi ratnim zločincima u vrijeme kada pojedine zemlje to nisu mogle ili nisu htjele? Zašto se Međunarodni sud za ratne zločine s vremena na vrijeme politizira? Da li je Haški sud iznevjerio samu ideju pravde?

Dvadeset godina Mili Mrkšiću, pet godina Veselinu Šljivančaninu i oslobađajuća presuda Miroslavu Radiću – šokirala je hrvatsku javnost. Bilo je inicijativa da se prekine suradnja sa Hagom. Takvo nešto je nemoguće, jer bi to značilo nepoštovanje odluka Ujedinjenih nacija (UN), čiji je Hrvatska član, rekao nam je ugledni pravnik Richard Goldstone. Strasti su se u međuvremenu u Hrvatskoj smirile, a hrvatska Vlada je shvatila da se surađivati sa Tribunalom mora. Građani još dvoje oko toga da li im je Haški sud donio više koristi nego štete:

"Hrvatima štete."
"U svakom slučaju štete."
"To je politički sud. Druge su to igre, tu nema pravde, ni pravice."
"Mislim više štete Hrvatima. Više je osuđeno naših nego ovih koji su napravili agresiju na Hrvatsku."
"Nije pošteno ovo što se događa, jer smo mi ispali krvnici sam sebi i drugima. Oni su nas tako predstavili i tako nas svijet gleda."
"Zaprepašteni smo time što su oni napravili. Međutim, mislim da tu ima izlaza, da će se pravda naći."
"Oni koji su zapravo trebali biti kažnjeni, a to je srpska politika i njihova vrhuška, nisu kažnjeni. Pogotovo njihovi generali, kao što je Kadijević, a naši generali sjede u Hagu. To su svjetski politički interesi. Isto tako su loše prošli Muslimani u Bosni – Srebrenica apsolutno nije sankcionirana, ntko za to nije kažnjen.
"Osjećaj gorčine, nepravde i nemoć. Tu je u pitanju politika."
"Ako već imamo osumnjičene, za to imamo i sud. Čemu nama ima suditi neki Hag, neka međunarodna zajednica. Neka sude Georgeu Bushu."

Pravni stručnjaci u Hrvatskoj, međutim, uglavnom daju pozitivne ocjene Haškom tribunalu. Dr Ivo Josipović:

"Da taj sud nije osnovan, vjerojatno nitko nikada ne bi odgovarao za zločine, ili bi odgovarao samo slučajno – kad bi se našao u tuđim rukama. Znamo da je svaka država vodila politiku po principu – zločinci su oni drugi i da je postojala nevoljkost da se osude zločinci s vlastite strane. Osim toga, sasvim sigurno jedna važna epizoda međunarodnog prava ne bi bila odigrana. Znamo da je taj sud na neki način bio eksperimentalni sud za uvođenje stalnog suda za ratne zločine. Taj stalni sud je uveden, što sasvim sigurno znači veliki napredak, ne samo za međunarodno pravo nego i za civilizaciju općenito."

Pod haškom optužnicom su ukupno šestorica Hrvata. U samom zatvoru u Sheveningenu suđenje čeka general Ante Gotovina, optužen 2001 .godine za ratne zločine nad srpskim stanovništvom nakon "Oluje", te nakon četiri godine bjekstva uhićen i izručen Hagu 2005. godine. Generali Mladen Markač i Ivan Čermak, također optuženi za zločine u "Oluji", dobrovoljno su se predali 2004. godine. Privremeno su pušteni na slobodu i čekaju početak suđenja. Pokojni general Janko Bobetko, kojeg Hrvatska nikad nije izručila Hagu, optužen za zločine u Medačkom džepu, umro je 2003. godine. Suđenje nije ni otpočelo i postupak je obustavljen. General Rahim Ademi, s iste optužnice, dobrovoljno se predao 2001. godine, 2002. godine je privremeno pušten i njemu se zajedno s optuženim generalom Mirkom Norcem, na temelju haške optužnice upravo sudi na zagrebačkom Županijskom sudu. Postupak Norac-Ademi prvi je koji je Hag prepustio hrvatskom pravosuđu.

Predsjednik Hrvatskog pravnog centra Goran Mikuličić, upravo u snaženju domaćih sudova vidi jednu od najpozitivnijih uloga Tribunala:

"Suđenje je prepušteno Hrvatskoj, pred apsolutno domaćim sudom. Mislim da je u tom smislu uloga Tribunala bila pozitivna i da je ona donijela određene rezultate. Činjenica jeste da je uloga Haškog tribunala nesumnjivo bila vrlo važna. Ja tvrdim da je još uvijek važna. Ali je s druge strane isto tako činjenica da Haški tribunal možda malo previše luta u svojim pravnim standardima i kaznenoj politici. Mislim da je zapravo Haški tribunal mješavina sve tri kategorije – i prava i pravde i politike.

Odvjetnik Čedo Prodanović misli da posljednjih godina politički elementi prevladavaju:

"Čim se tužiteljstvo upusti u trgovanje koga će tužiti, koga će pustiti iz pritvora, koliko će na kome inzistirati, s kim će sklopiti nagodbu pod povoljnim uvjetima, a koga će, ono što se kaže, gaziti do kraja, o onda nestaju pravni kriteriji i dolazimo do jedne vrlo nesigurne pravne situacije. Čini mi se da ta politička komponenta sve više prevladava."

Unatoč svemu, kao i većina stručnjaka, i Čedo Prodanović ističe da je Haški tribunal na prostorima bivše Jugoslavije odigrao pozitivnu ulogu, ali da zadaću nije ispunio do kraja:

"Taj sud je u bitnom izgubio na težini onog časa kad se Milošević nije osudio, a kada se još uvijek Karadžić i Mladić nikako ne mogu privesti pravdi."

Političari manipulišu ulogom Haškog suda

Prve optužnice za ratne zločine, Haški tribunal podignuo je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Tribunal je počeo suditi u doba kada ni jedna strana nije htjela ni priznati da su počinjeni ratni zločini. Građanima, ali i žrtvama, trebalo je dugo vremena da prihvate autoritet, nepristranost i ulogu Haškog suda, čija je misija bila da na područje biše Jugoslavije donese pravdu.

Od osnivanja do danas, na ovom sudu zaključen je postupak za 108 optuženih osoba, od čega su 52 lica osuđena. Najveći broj presuda se odnosi za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Ono što se nikada nije promijenilo u BiH, ali i drugim državama regiona, to je način na koji političari pokušavaju da manipulišu ulogom ovog suda, kaže Nerma Jelačić iz Balkanske istraživačke mreže:

"Ne bih rekla da su političari imali veliki uticaj na pojavljivanje svjedoka na sudu, ali jesu imali uticaj na jednu mnogo važniju stvar – pomirenje. Kroz presude Haškog tribunala, ali i bosanskohercegovačkih sudova, trebali smo se približiti toj jednoj idealnoj tački pomirenja svih naroda na prostorima bivše Jugoslavije. Međutim, to se nije desilo."

Ocjene da je Haški tribunal politički sud uglavnom dolaze od političara i ljudi koji imaju interesa da na neki način minimiziraju ono što je Tribunal do sada uradio. Zvaničnik Haškog suda Refik Hodžić smatra da se rad ovog suda može posmatrati kritički i kada je riječ o predmetima, ali i načinu na koji je sud uticao na postratnu konstrukciju vladavine prava u zemljama bivše Jugoslavije:

"Sve te paušalne ocjene, poput one da je Haški sud politički sud, sud u rukama velikih sila i tako dalje, ustvari služe samo da bi se na neki način podrili rezultati odnosno činjenice koje su utvrđene, van svake razumne sumnje, o ogromnom broju zločina koji su počinjeni. Prikupljeni su milioni dokaznih predmeta koji govore o onome što se događalo devedesetih godina na području bivše Jugoslavije i naravno da mnogima nije u interesu da to bude platforma na osnovu koje će se na neki način provesti proces suočavanja s prošlošću."

Političke manipulacije, u ogromnoj mjeri uticale su na građane i njihov pogled na Haški sud, navodi Hodžić:

"Mi možemo da vidimo da političari često koriste Tribunal u svrhu političke batine kojom udaraju svoje protivnike, u svrhe etničkih podjela i na način koji mislim da je najcrnji od svih, a to je opravdavanje zločina koji su počinjeni u ime njihovog naroda. Obični ljudi nemaju šanse da u toj buci i kakofoniji koja dolazi od onih koji stvaraju javno mnijenje, nađu neku objektivnu sliku onoga što je Tribunal do sad uradio."

U Sud BiH iz Tribunala je do sada prebačeno sedam predmeta. Riječ je uglavnom o niže i srednje rangiranim vojnim ili paravojnim zvaničnicima za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, kaže Nerma Jelačić:

"Prvi takav slučaj koji nam je proslijedio Haški tribunal je bio slučaj Radovana Stankovića, koji je bio optužen za ubistva i silovanja u Foči. Pravosnažno je osuđen i poslan da služi kaznu u zatvoru u Foči. Međutim, on je – kako je svima poznato – pobjegao iz tog zatvora. Takođe imamo presudu Gojku Jankoviću, kojeg su mnogi smatrali jednim od ključnih ljudi opet za zločine počinjene u Foči, i on je osuđen. Trenutno je u toku jedan veliki predmet, koji je proslijeđen od strane Haškog tribunala, a koji se tiče zločina koji su počinjeni u logorima koji su osnovani na području opštine Prijedor. Optuženima se još uvijek sudi. Jedan od najviših zvaničnika koji je prebačen ovdje na suđenje je svakako Milorad Trbić, koji je optužen za zločine počinjene u Srebrenici, i njegovo suđenje ek treba da počne. "

Svaki sud je politički sud

U Srbiji, kako se primiče kraj rada Haškog suda, i u srpskoj javnosti se postavlja pitanje kakvi su dometi ovog suda i da li su presude motivisane dokazima ili političkim odlukama. Eksperti i predstavnici nevladinih organizacija rad suda u Hagu ocenjuju različito, ali se slažu u oceni da je taj rad izuzetno značajan:

Bruno Vekarić, portparol Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu, tu važnost posebno ističe:

"Mislim da je značaj Haškog tribunala izuzetan. On je uspostavljen u ono vreme kada nije bilo političke volje da se uopšte priznaju ratni zločini, a kamoli procesuiraju. Dakle, on ima zapravo istorijsku ulogu. Tribunal je počeo da uvodi pravdu pre lokalnog pravosuđa. U svakom poslu postoji mogućnost da se nešto kritikuje, prepoznajemo neke greške, kroz analize možemo ustanoviti brojne stvari koje bi mi ovdje možda drugačije uradili, ali u svakom slučaju mislim da je zbog generalne pravde Haški tribunal ostavio svakako jedan pečat koji se ne sme zaboraviti."

S druge strane, Drinka Gojković, koordinatorka u nevladinoj organizaciji Dokumentacioni centar: ratovi od 1991. do 1999. godine, kaže da je njena početna vera u moć i snagu Haškog tribunala vremenom bivala sve slabija:

"Činjenica da je niz ljudi u tom sudu umro prirodnom smrću nije dobra. I ono što je takođe strahovito važno, to je jako usporen tok istrage, dokaza, suđenja. Mislim da zbog toga Haški sud, u očima mnogih ljudi, pa i mojim, nije više ono što je bio u vreme kada je osnivan i što je čovek želeo da taj Hag zapravo bude."

Pitanje da li je neki sud, pa čak i sud u Hagu, politički ili ne, predstavlja lažno pitanje, kaže Vladimir Todorić, savetnik za pravna pitanja potpredsednika Vlade Srbije Božidara Đelića:

"Svaki sud je politički sud, svaki sud ima interes da služi društvu, a međunarodni sud ima interes da služi međunarodnoj zajednici, da služi uspostavljanju pomirenja između zavađenim narodima i saznavanju prave istine. To je jasan politički cilj. Samo bi trebalo otvoreno reći da tu nema nikakve razlike u pogledu prema nacionalnim sudovima. Svi oni imaju jasan politički cilj kome treba da služe , objektivno i transparentno."

Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, kaže da uz sve zamerke na rad Tribunala u Hagu, njegov rad mora se posmatrati i kroz činjenicu da je to jedno potpuno novo iskustvo u oblasti međunarodnog prava:

"Bilo bi važno da suđenje Perišiću, Stanišiću, Frenkiju, Simatoviću zapravo pokaže tu involviranu Srbiju u Hrvatskoj i Bosni preko MUP-a i vojske. I naravno, ukoliko bi bili uhapšeni Mladić i Karadžić, onda bi ishod tog suda bio malo povoljniji."

Bruno Vekarić kaže da je Haški tribunal srbijanskom pravosuđu preneo tri predmeta, ali da se nada da će taj broj vremenom biti sve veći, jer Tužilaštvo za ratne zločine u Srbiji danas ima mogućnost da koristi bogatu bazu podataka Tribunala u Hagu:

"To su slučajevi Ovčara i Zvornik i predmet Vladimira Kovačevića. "

Ipak, uz sve kritike, kaže Sonja Biserko, rad Tribunala treba ocenjivati uz svest o kontekstu u kojem je on radio:

"U ovoj sadašnjoj međunarodnoj konstelaciji, taj sud je uradio najviše što je mogao."

Međutim, iako su sve optužnice već podignute, a Tribunal najavio svoju izlaznu strategiju do 2010. godine, Drinka Gojković ne veruje da će do toga i doći:

"Nisam sigurna hoće li on zaista prestati sa radom u onom trenutku koji je sada obeležen kao datum prestanka rada."

Ad hoc sud

U Crnoj Gori ističu da posljednje presude suda u Hagu realno mogu proizvesti razmišljanje da se u sudske odluke umiješala politika i politički interesi. To se odnosi na presudu "vukovarskoj trojci", ali i na neke ranije odluke tužilaštva i suda u Hagu. Takve odluke, kažu u Crnoj Gori, dovode u pitanje osjećaj pristupa pravdi, iako se ne spori da je Haški tribunal jedina institucija gdje se ozbiljno istražuju ratni zločini na prostoru bivše Jugoslavije:

Predstojeće analize rada haškog tužilaštva i sudstva bi mogle da dovedu do još većih saznanja da su određeni politički interesi bili uključeni u rad tog suda, iako se ne može preskočiti osnovna činjenica da na prostoru bivše Jugoslavije nije bilo suda koji se bavio ratnim zločinima, zbog čega je međunarodna zajednica formirala ad hoc sud u Hagu. Ovo je saopštio Goran Rodić, branilac jedinog osuđenog za ratne zločine počinjene na području Dubrovnika, generala Pavla Strugara. Govoreći o kritikama na račun Haškog tribunala da se radi o političkom sudu, advokat Rodić kaže da je bilo više simptomatičnih situacija, pa i u slučaju nedavnih niskih kazni i oslobađajuće presude "vukovarskoj trojci", jer je istog dana donesena još jedna oslobađajuća presuda:

"Međutim, takođe treba primijetiti da je istog dana drugostepeno vijeće Haškog tribunala potvrdilo oslobađajuću presudu Fatmiru Ljimaju i Isaku Musliju, optuženima za logor Lopušnik na Kosovu. Simptomatično je da ta presuda nije izazvala nikakvu veću pažnju, niti osvrte u javnosti u Srbiji, niti bilo gdje drugdje. Faktički je prošla neprimijećeno."

Kao drugi primjeri koji se mogu povezati sa uticajem politike su, prema advokatu Rodiću, tajming optuživanja Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika, saopštenje tužilaštva da bi za zločine bili optuženi Franjo Tuđman i Alija Izetbegović tek nakon njihove smrti, kao drastičan primjer Rodić izdvaja puštanje na slobodu optuženog Ramuša Haradinaja.

Iako nije zahvalno komentarisati presude Suda u Hagu, istraživač kršenja ljudskih prava u Crnoj Gori Aleksandar Zeković kaže da se posljednjim presudama dovodi u pitanje osjećaj pristupa pravdi, a što može proizvesti promišljanje da se radi o uplivu politike:

"Ono što je veoma važno i što možda šteti samom procesu suočavanja sa prošlošću, koji je upravo počeo da se uspostavlja i razvija uspostavljanjem ovog suda, što predstavlja jedan zaista historijski događaj, to je da ovo predstavlja jednu vrstu koraka unazad, s obzirom da već vidimo da je zaista reakcija hrvatske javnosti, po meni, izuzetno snažna, izuzetno reaktivna. A rekao bih da je ona s jedne strane i opravdana. Napravio bih jednu paralelu. Kaznu od pet godina u Crnoj Gori dobijaju recimo lica koja su se bavila nedozvoljenim prometom narkotika. A s druge strane imamo lica koja su optužena za destine žrtava i za nečovječno postupanje. Mislim da to itekako obesmišljava pristup pravdi, govori da možda Haški tribunal, koji bi trebao biti par excellence nezavisno sudsko tijelo, ustvari postaje vrsta mehanizma u dogovaranju i raznim nekim drugim kompromisima i kombinatorikama."

Neujednačena kaznena politika

Na Kosovu stručnjaci ocenjuju da je stvaranje Haškog tribunala veliko dostignuće međunarodnog prava, jer je stavilo do znanja da za zločine mogu odgovarati i najviši zvaničnici neke države. Profesor međunarodnog i krivičnog prava Ismet Saliju:

"Haški tribunal nije ispunio očekivanja ljudi, ne samo na Kosovu, već ni u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Procesi i procedure se previše neopravdano odugovlače. To kažem jer je jedan od osnovnih principa krivičnog prava, kako domaćeg, tako i međunarodnog, da proces treba da bude ažuran i brz, da nema nepotrebnih kašnjenja i odugovlačenja, jer je i zakasnela pravda jedna vrsta nepravde. Drugi nedostatak Haškog tribunala je neujednačena kaznena politika. Primećuju se eklatantne razlike u vrsti i dužini kazni koje je do sada sud izrekao."

Osvrćući se na odnos Haškog triunala prema zločinima izvršenim na Kosovu i pokretanju postupaka za ta dela, profesor Saliju ističe kako se tu mogu uočiti dvostruki standardi:

"Za ubistvo više od 13.000 kosovskih civila, uglavnom starijih, žena i dece, pred Haškim tribunalom je pokrenut postupak porotiv šestorice visokih zvaničnika tadašnje SR Jugoslavije. Dok je istovremeno za sumnje za eventualne zločine protiv Albanaca i Srba na Kosovu takođe pokrenut postupak protiv šest osoba kosovskih Albanaca."

Prema njegovom mišljenju, Tribunal će u potpunosti izgubiti svoj smisao ako se pred njim ne nađu ljudi optuženi za genocid u Bosni i Hercegovini – Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Trbunal = politika Zapada prema Balkanu

Pravnik svjetskog ugleda, Richard Goldstone, bio je glavni tužitelj Haškog suda od 1994. do 1996. godine . Podigao je optužnice protiv Karadžića i Mladića i kaže kako bi ih volio vidjeti konačno pred licem pravde, iako je sve manje siguran da će se oni i naći u Hagu, no pravde će ih stići, jer će, kako naglašava Goldstone, neki drugi sud preuzeti funkciju Haškog tribunala. On međutim smatra da nije dobro dramatizirati oko presude "vukovarskoj trojci", i tvrditi da je sa prvostupanjskom presudom umrla ideja Haškog suda:

"Ja mislim da je to tek jedna u nizu presuda koje se donose već skoro više od deset godina. Upravo ta činjenica dokazuje da se ne radi o političkom tijelu, već o sudu koji presuđuje na temelju činjenica koje su mu dostupne. To što sve strane sudom znaju biti nezadovoljne samo potvrđuje njegovu pravednost i profesionalnu prosudbu. Bez obzira na postojeće primjedbe, ja bi rekao da su žrtve ipak dobile određenu satisfakciju. Moje iskustvo kao pravnika, suca ili tužitelja na sudu u Južnoj Africi, za Ruandu ili za bivšu Jugoslaviju je slijedeće – žrtvi je važno da se prestane manipulirati činjenicama. Istina je, neki su nezadovoljni izrečenim presudama, mnogi su međutim i zadovoljni. Osobno sam sreo mnoge od njih, no, mislim se takve stvari ne bi smjele generalizirati."

Dr Marko Attila Hoare, sa Sveučilišta Kingston u Londonu, ima međutim drugačije mišljenje o radu Tribunala:

"Ja već dosta dugo pokušavam otkriti što se zapravo dogodilo da Tribunal ode krivim putem, kako je došlo do toga da on loše obavlja svoj posao. Od kada se pojavila knjiga Florence Hartmann imam malo bolju ideju. Vjerujem da u vrijeme kada je uspostavljen Međunarodni sud u Hagu, najprije s namjerom da bude odgovor na zahtjev dijela zapadne javnosti da se reagira na genocid u Bosni, da se pronađu i kazne krivci za te zločine. Više naravno kao smokvin list. Ali kada je jednom uspostavljen Tribunal, izgleda da su velike sile, ili da kažemo međunarodna zajednica, manipulirali tim sudom na način da on služi interesima involviranih zemalja, a ne pravdi. Tako se dogodilo da Haški tribunal oslikava politiku zapadnih zemalja prema Balkanu. Moramo reći da se Bosna oslobodila značajnog broja ratnih zločinaca, ali je isto tako odgođen susret Srbije sa pravdom, jer je veoma malo srpskih lidera odgovaralo za ratne zločine."

U suradnji sa: Marija ARNAUTOVIĆ, Ankica BARBIR MLADINOVIĆ, Želimir BOJOVIĆ, Gezim BAXHAKU, Srđan JANKOVIĆ

Posjetitelji naše web stranice, njih više od dvije stotine, su ovako ocijenili presudu "vukovarskoj trojci". Čak 51 posto smatra da je presuda uvreda obiteljima žrtava iz Vukovara. Trideset i tri posto smatra da pravda nije zadovoljena i da su kazne male. Njih 16 posto drži da je važno da su dvojica od trojice proglašena krivim za zločin u Vukovaru.

  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

XS
SM
MD
LG