Dostupni linkovi

Pozorišno-kazališne igre BiH: Festival drži tradicija


Pozorište, ilustrativna fotografija
Pozorište, ilustrativna fotografija

Završile su se u Jajcu XXXV pozorišne-kazališne igre BiH. Ovo je najstarija manifestacija te vrste u zemlji, a redovno okuplja najbolje ansamble iz BiH i njihove reprezentativne predstave, izvođene isključivo u posljednjih godinu dana. Gost je doktor Sulejman Bosto, profesor filozofije, ali i velikim teatarski poklonik, posvećeni kritičar, koji je bio i selektor ovogodišnjih igara.

RSE: Ove igre su, sudeći prema vašoj selekciji, publici dovele istinsku reprezentaciju domaće produkcije. Čime ste se, osim određujućih kriterija, rukovodili prilikom izbora?

Bosto: Ono što rukovodi selekciju je ono što od selektora ne zavisi unaprijed. Prvi korak, pozorišne produkcije, čine sama pozorišta, koja se prema svom izboru i svojoj repertoarskoj politici, ili nekoj drugoj politici, prijavljuju na festival. To je čisto formalno. Sadržajno, unatoč svim nevoljama kulturne politike i ekonomskim nedostatcima, koja čine našu stvarnost, naše pozorište ipak živi intenzivan život. Uz dodatak da cijela produkcija ima svoju vrednosnu i estetičku gradaciju. Neke predstave su bolje ili gore, ali suma-sumarum, pozorište je živo.

RSE: Koje ste to predstave doveli u Jajce?

Bosto: Prva izvedena predstava je predstava Narodnog pozorišta iz Mostara "Hotel Plaza", u režiji Admira Glamočaka. U predstavi glumi on i Jasna Žalica.

Druga predstava je bila iz Hrvatskog narodnog kazališta iz Mostara, sa relativno savremenom dramom, koja na neki način vrši rekontekstualizaciju i evokaciju Čehovljeve dramaturgije, a zove se "Maša, Vanja, Sonja i još neko". Jedan krajnje zanimljiv i moderan tekst.

Treća predstava je bila u izvedbi Narodnog pozorišta Sarajevo "Prosjačka opera". U njoj sudjeluje gotovo cijeli ansambl Narodnog pozorišta. Režiser je Kokan Mladenović. To je jedna iznimno zanimljiva predstava.

Potom smo imali priliku vidjeti jedan scenski novum, u produkciji MESS-a. Predstava se zove "What is Europe?". Predstava je rađena na temelju niza eseja, u režiji Viktora Urbana.

Poslije toga smo imali predstavu Kamernog teatra 55 – u režiji Dine Mustafića. Predstava se zove "Naš razred", poljskog autora.

SARTR se predstavio predstavom "Brašno u venama", na temelju teksta Igora Štiksa, koja je na svoj način jedinstvena, u kojoj nastupaju naši glumački bardovi.

Festival je zatvoren predstavom iz Banja Luke, na tekst Mate Matišića, koja se zove "Sinovi umiru prvi".

Sve te predstave su uvezane u jednu zajedničku nit, koju bi smo mogli nazvati angažirani teatar. Ta stara figura angažmana u umjetnosti ovdje ponovo dolazi do izražaja, a epoha, vrijeme u kojem živimo, pruža odličan materijal za takvu vrstu pozorišnog angažmana.

RSE: Da li ste vi kao iskusni teatarski posmatrač, kritičar i prijatelj, zadovoljni ovom produkcijom?

Bosto: Prema ovome što sam uspio izabrati i prema onome što smo vidjeli na sceni, u tom zadanom periodu sam vrlo zadovoljan. Imamo najmanje tri vrlo uvjerljive predstave. U skoro svakoj predstavi je novom, u smislu pozorišnog jezika, novih teatarskih postupaka, kvaliteta glume i drugih elemenata. Da samo imamo četiri predstave tipa "What is Europe", "Prosjačka opera", "Brašno u venama" i "Naš razred", to bi već bio festival na visokoj razini jer imaju uvjerljivi kvalitet. To ima obavezujuću snagu, obzirom na pitanja koja postavljaju. Pozivaju se na epohu, na kritiku društva, na satiričke uvide u katastrofu svijeta.

Ne bih bio skeptik, premda, gledano iz vana, obzirom na opšte poznatu ili lošu kulturnu situaciju, nedostatak uvjerljive kulturne politike, nedostatak novca, na političku rasparčanost zemlje, stanje bi trebalo biti katastrofalno. Ali, unatoč tome, nije, makar u polju koje sam vidio.

RSE: Jajce je naš najstariji teatarski festival, pa je valorizacija na njemu, makar i prikazivanje na njemu, uvijek dobra preporuka za pojedine predstave i ansamble.

Bosto: Jeste. To se može nazvati nekim vrednovanjem ili verifikacijom. Ima najmanje tri aspekta. Prvo imate sam pozorišni svijet ili pozorišnu zajednicu, koja uključuje i institucijski teatar i aktere, od glumaca, do režisera, preko svih tih umjetnika. Njihova zajednica je iznutra ujedno i mjesto uzajamnog vrednovanja i susretanja.

Drugi plan je institucionaliziranje vrednovanja, to jeste festivalsku selekciju. Treći izbor je ocjena žirija, bilo stručnog ili publike ili vrednovanje koje možete na širem planu vidjeti u narodu, kako se percipira jedan festival po posjećenosti. Posebno u ovako malo sredinama.

RSE: Jajce nema vlastitu teatarsku scenu. Vlastitim naporima i vlastitom publikom toliko doprinosi našem pozorištu.

Bosto: Mislim da se Jajce oslanja na tradiciju, na 35 godina festivala. Stvori se neka vrsta kulturne navike. Paradoks je da jedan festivalski grad nema vlastito pozorište ili nema neko moderno opremljeno kino. Nema infrastrukture u svom modernom kapacitetu.

Festival drži neka tradicija. Pozorišni ljudi dolaze i odlaze, prolaze i doživljavaju očuvano sjećanje i otvoreno mjesto susreta i razmjene. Cijela BiH ima jako lošu infrastrukturu, od pozorišnih kuća do adekvatnih tehnika. To zvuči krajnje neobično i to je jedan grozni deficit koji zavisi od kulturne politike, od sistema obrazovanja. U pozadini toga je da imate taj čudi raskorak - ugledni festival u gradu koji, ne svojom krivnjom, nema optimalnu infrastrukturu. To nije samo slučaj jednoga grada.

U našim javnim krugovima, neformalnim, često se prigovara festivalizaciji kulture. Zamislimo da ukinemo festivale. Šta bi onda ostalo? Gdje bi se taj umjetnički proizvod mogao plasirati u širem smislu, u gradovima koji nemaju svoje pozorište? Oni imaju svoje vrijednosti. Ne mislim da je jedini oblik prezentacije teatarske umjetnosti festival. Oni su jedan važan dio generalne slike, ali ne zamjenjuju zdravu kulturnu klimu, ne popunjavaju društveni deficit. Nikada ne bih bio protiv festivala, ali oni nisu sve. Vrijednost ljudi proizvode cijelu godinu, a ne jednom godišnje.

RSE: Ne smijemo zaboraviti činjenicu da kod nas ima više pozorišnih kuća, nego premijera.

Bosto: I to je paradoks. To je samo slika jednog društvenog stanja koje mi imamo, mnoštvo fakulteta po želji, stotinu ministarstava. Oni su refleks jedne strukture koja je politički problematična. Kantoni su male države. Svako sa svojih administrativnih ovlasti može osnovati teatar gdje hoće.

RSE: Zanimljivo je da su se teatarski radnici dosjetili da zajedničkim projektima, velikim i malim koprodukcijama, ujedinjenjem novca i ljudi, spoljnih saradnika, prave velike predstave, koje se kasnije šetaju, ne samo po festivalima, nego se igraju i po matičnim pozorištima.

Bosto: To može biti element prinude, ali je to i model komunikacije. Zašto da ne. Neka putuju, neka se susreću. To ne zamjenjuje deficit vrlo planski razvijene kulturne politike, razvijanja kulturne infrastrukture i tako dalje. Bolje da festivala ima, nego da nema ničega.

RSE: Protiv festivalizacije pozorišne umjetnosti u principu nisu pozorišni insajderi, neko neki drugi ljudi.

Bosto: Motivi su nevidljivi. Trebali bi ih malo preispitati. Postoji naravno i dosta nedostataka, tipa da se u jednom godišnjem dobu, ili u kratkom vremenskom roku, nabije u nizu nekoliko festivala, jedan na drugi, pa su u koliziji. Nemate kontinuitet, nemate vremensku širinu, nego se sve gura u kratki vremenski period.

RSE: Neka ima festivala.

Bosto: Neka ih, pa ćemo onda razabrati šta valja, a šta ne, ali oni su fenomen u mapi šireg kulturnog plana. Nisu oni samo glavni događaj, niti su glavni problem. Ima toga i u slikarstvu, u književnosti, izdavaštvu. Posvuda je to dio iste priče.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG