Sadik Salimović
Porodica Alić, koja je živjela 17 godina u Danskoj, ovih dana se vraća u prijeratno mjesto boravka, selo Žabokvica kod Skelana. Namjeravaju da se na imanju bave poljoprivredom, za što će primijeniti iskustva stečena u Danskoj. U razvoj poljoprivrede uložili su vlastiti novac, a nadaju se da će uskoro dobiti i donaciju, kako bi na poljoprivrednom dobru mogli zaposliti neke od mještana sela.
Na svom imanju od 100 dunuma Alići planiraju uzgajati povrće i voće, te oformiti farmu pilića.
Porodica Alić će na svom imanju iduće godine, kada počne sezona radova, zaposliti najmanje dva radnika. Pripreme za početak svih radova obavio je Rasim, Senahidov otac, koji je prije nekoliko godina očistio imanje i već zasadio dio voćnjaka.
Za razliku od komšija, on, kao povratnik, nije dobio nikakvu donaciju.
"Plastenik sam kupio, napravio, petljao i tako. Gleda mi ako treba, a da mi ko da, niko ništa. Ne gleda na mene što sam izgubio dva sina. Ne gleda na mene niko, niko mi ništa ne da. Hajde, rekoh, da ja odgojim papriku neku, malo paradajza, to mogu, ima vode. Ali se daje npr. tamo gdje ne treba. I uzme - i proda još. A ja ne bih prodao, sve bih sačuvao ovdje", priča Rasim Alić.
Alići su imali lagodan život u Danskoj. Mogli su tamo ostati koliko god žele, ali su odlučili da svjetla velegrada i blagodeti Evrope zamijene za pitomi predio pored rijeke Drine.
"Hoću malo da probam piliće, malo oce, malo nešto od stoke, pa i plastenike, paprike, paradajza, tako da ima sve. Bašču sam posadio, a imam još da posadim. Privuklo me moje imanje. Privukao me i moj komšiluk. I privlači me da se što više naroda vrati. U mom planu je da bih mogao bar dvoje zaposliti. I to je tačno, dobio šta ili ne dobio“, rekao je.
Posao finansiran iz svog džepa
Odluku o konačnom povratku bračni par Alić donio je bez dvoumljenja. Ali šta je baš prevladalo da se odluče na ovakav korak u vrijeme kada mnogi žele da odu iz BiH zauvijek? Tahira i Rasim Alić kažu da se ovdje mnogo bolje osjećaju.
"Promjena je velika, trebaće mi godina dana da se ja malo priviknem, ali nije bitno. Fino je, ovdje sam moju djecu izrodila i ovdje želim i da umrem. Svaka čast Zapadu, svaka čast svemu, ali ovdje mi je nekako najljepše“, objašnjava Tahira.
Alići planiraju da na svom imanju od 100 dunuma razviju nekoliko djelatnosti. Sav posao neće moći obavljati sami, pa će za stalno zaposliti dvojicu komšija, a po potrebi angažovati i sezonske radnike. Sva iskustva stečena u Danskoj Senahid će primijeniti na svom imanju.
"Sve sam vidio šta se radi tamo - i te mašine koje trebaju. Recimo, mašine za perutanje pilića, pa onda freze zašto koja ide, kako se uzgajaju krompiri, kako idu sjemena, što je najglavnije. E sad, ko se dočepao Zapada, ko se dokačio toga, on zna kako ide - i ponašanje, i sjetve, i oranje, a pogotovu sjemena. Baš sam ja ispitivao godinama gdje je najbolje uzeti sjeme. Da li je dobro ostaviti sjeme kao što se ostavlja u krompiru, ono što ostavlja naš narod za ugodinu? Ne valja. Ići ću prvo na uzgoj pilića, ćurki. Kupiću još jedan plasteni kod svojih sredstava, imam ovaj što mi je otac kupio. I onda ću ići polako jednim redoslijedom. Kako ide proizvodnja bolje, tako će bolje ići i dalje",
Sve je Senahid uradio vlastitim sredstvima, ali, kaže, bilo bi dobro kada bi dobio bar frezu za lakšu obradu zemlje. Ako ne bude donacije, Senahid će opet sve poslove finansirati sam.
