Porodica Muharemović iz naselja Đugum kraj Bratunca živi od proizvodnje mlijeka i uzgajanja povrća. Posao su počeli s jednom kravom, a zatim su na kredit uzeli drugu, pa od UN-ovog programa za razvoj dobili još deset grla. Muharemovići danas imaju veliku farmu sa 20 krava, a kada su se prije 12 godina vratili iz izbjeglištva, niko nije vjerovao da će uspjeti.
U pet sati i trideset minuta Osmanu i Hatidži Muharemović iz Đuguma kod Konjević Polja počinje radni dan. Žure u štalu na mužu svojih dvadeset krava.
“U toj poljoprivrednoj porodici mora sva porodica da radi, i žena i djeca, da se svi uključe. Tako jedno drugo možemo da zamijenimo u random vremenu, u nadopunjavanju posla. Onda nema nikakvih problema i nema deficita u radnoj snazi”, objašnjava Osman.
Hatidža kaže da na selu nekada, radni dan zna potrajati i cijelu noć:
“Žena je stub svake kuće, tako dođe i kod mene. Ja ipak dosta obaveza imam, mnogo više nego muž. Prvo što radim dosta u štali, imam obavezu za odgoj djece, i još sve kućne obaveze”, kaže Hatidža.
U obiteljskom poslu uvelike sudjeluje dvanaestogodišnji sin Edin, koji će do devet sati ujutro, kada kreće u školu, počistiti, pospremiti i napojiti stoku.
“Ustajem u 6 sati, kada i sestra. Idem u štalu, radim. Dajem teletu mlijeko, tako i macama i cuki. Onda se spremam za školu. Nakon nastave, oko 16 sati idem u štalu i budem do 18 sati. Poslije toga učim. Meni nije ništa teško, volim pomagati i raditi”, priča nam Edin.
Starija kćerka pomaže koliko može, ali vikendom, jer je već srednjoškolka pa su joj obveze daleko veće. Ali zato brigu o malenom teletu vodi jedino četverogodišnja Amina, najmlađa u obitelji Muharemović.
“Ja od svoje djece još uvijek nisam doživjela da kažu da nešto neće, jer oni su već stvorili naviku. Bilo šta da im kažem da urade, oni mene u svakom slučaju poslušaju”, kaže Hatidža.
“Djeca se uključuju. Ja imam tri generacije djece, od 17 do 2,5 godina. Ja to zovem tri generacije”, šaljivo dodaje Osman.
Prije dvanest godina u porušeno Konjević polje, odlučili su se vratiti Osman i Hatidža Muharemović. Bez ičega, s rukama u džepovima. Ali imali su cilj - pokrenuti obiteljski biznis na selu. Krenuli su sa samo jednom kravom:
“Ja, moja žena i moj kolega smo zajedno sa dvojicom Srba i njihovim ženama otvorili poljoprivrednu zadrugu, zajedničku, multietničku zadrugu “Agromilk”u Bratuncu, koja egzistira evo 5.godina i koja je okupila proizvođače mlijeka sa Opština Milići, Zvornik i Bratunac”, pojašnjava Osman.
“Može se živjeti od poljoprivrede samo se mora raditi. Mora se imati radna navika, i mora se dosta truda uložiti u sebe, porodicu i u djecu, ma u sve, da svako ima radnu naviku i svoje obaveze da bi radio”, tvrdi Hatidža.
Muharemovići danas imaju svoju otkupnu postaju mlijeka koje otkupljuje njemački Zott. Registrirali su svoj biznis i dali priliku svojim susjedima, također povratnicima. Ibrahim Ibrahimović:
“Radio sam svašta, deverao na sve načine i nisam mogao da opstanem na ovim prostorima. Samo sam zaključio da mogu ovako opstati donoseći mlijeko kod Muharemović Osmana”, zadovoljan je Ibrahimović.
I povratnik Admir Mehmedović jedino zarađuje od prodaje mlijeka ovdje.
“Pa može solidno lijepo da se živi ako se sve poreda. Ako čovjek može da se rasipa i da troši preko, onda ne može biti ni mjesečno za to”, objašnjava Mehmedović.
Osman i Hatidža ne zaustavljaju se na ovome. Svakog mjeseca odlaze u Sloveniju na edukaciju o poljoprivrednim euro standardima.
“Nije da bi prenijeli Euro standarde kod nas ovdje i da bi vidjeli ustvari šta ta Evropa ima, šta proizvodi i čime se bavi, da bi to donijeli u naša područja, u naše krajeve, sa tim kolegama razmijenili mišljenje. Što se tiče toga, mi smo vidjeli da mi imamo neke prednosti u odnosu na evropsku zajednicu. Baš ako EU potencira biohranu, zdravu hranu, mi ovdje imamo rudnik takve hrane”, zaključuje Osman.
Selo Đugum u Konjević polju doskora je bilo porušeno i život se ovdje još uvijek vraća u normalu. Ovdje dan započinje svitanjem, a završava dugo nakon zalaska sunca. Život nije lak, kažu nam Muharemovići. Ovdje je život, vele, sretan.
U pet sati i trideset minuta Osmanu i Hatidži Muharemović iz Đuguma kod Konjević Polja počinje radni dan. Žure u štalu na mužu svojih dvadeset krava.
“U toj poljoprivrednoj porodici mora sva porodica da radi, i žena i djeca, da se svi uključe. Tako jedno drugo možemo da zamijenimo u random vremenu, u nadopunjavanju posla. Onda nema nikakvih problema i nema deficita u radnoj snazi”, objašnjava Osman.
Hatidža kaže da na selu nekada, radni dan zna potrajati i cijelu noć:
“Žena je stub svake kuće, tako dođe i kod mene. Ja ipak dosta obaveza imam, mnogo više nego muž. Prvo što radim dosta u štali, imam obavezu za odgoj djece, i još sve kućne obaveze”, kaže Hatidža.
U obiteljskom poslu uvelike sudjeluje dvanaestogodišnji sin Edin, koji će do devet sati ujutro, kada kreće u školu, počistiti, pospremiti i napojiti stoku.
“Ustajem u 6 sati, kada i sestra. Idem u štalu, radim. Dajem teletu mlijeko, tako i macama i cuki. Onda se spremam za školu. Nakon nastave, oko 16 sati idem u štalu i budem do 18 sati. Poslije toga učim. Meni nije ništa teško, volim pomagati i raditi”, priča nam Edin.
Starija kćerka pomaže koliko može, ali vikendom, jer je već srednjoškolka pa su joj obveze daleko veće. Ali zato brigu o malenom teletu vodi jedino četverogodišnja Amina, najmlađa u obitelji Muharemović.
“Ja od svoje djece još uvijek nisam doživjela da kažu da nešto neće, jer oni su već stvorili naviku. Bilo šta da im kažem da urade, oni mene u svakom slučaju poslušaju”, kaže Hatidža.
“Djeca se uključuju. Ja imam tri generacije djece, od 17 do 2,5 godina. Ja to zovem tri generacije”, šaljivo dodaje Osman.
Prije dvanest godina u porušeno Konjević polje, odlučili su se vratiti Osman i Hatidža Muharemović. Bez ičega, s rukama u džepovima. Ali imali su cilj - pokrenuti obiteljski biznis na selu. Krenuli su sa samo jednom kravom:
“Ja, moja žena i moj kolega smo zajedno sa dvojicom Srba i njihovim ženama otvorili poljoprivrednu zadrugu, zajedničku, multietničku zadrugu “Agromilk”u Bratuncu, koja egzistira evo 5.godina i koja je okupila proizvođače mlijeka sa Opština Milići, Zvornik i Bratunac”, pojašnjava Osman.
“Može se živjeti od poljoprivrede samo se mora raditi. Mora se imati radna navika, i mora se dosta truda uložiti u sebe, porodicu i u djecu, ma u sve, da svako ima radnu naviku i svoje obaveze da bi radio”, tvrdi Hatidža.
Muharemovići danas imaju svoju otkupnu postaju mlijeka koje otkupljuje njemački Zott. Registrirali su svoj biznis i dali priliku svojim susjedima, također povratnicima. Ibrahim Ibrahimović:
“Radio sam svašta, deverao na sve načine i nisam mogao da opstanem na ovim prostorima. Samo sam zaključio da mogu ovako opstati donoseći mlijeko kod Muharemović Osmana”, zadovoljan je Ibrahimović.
I povratnik Admir Mehmedović jedino zarađuje od prodaje mlijeka ovdje.
“Pa može solidno lijepo da se živi ako se sve poreda. Ako čovjek može da se rasipa i da troši preko, onda ne može biti ni mjesečno za to”, objašnjava Mehmedović.
Osman i Hatidža ne zaustavljaju se na ovome. Svakog mjeseca odlaze u Sloveniju na edukaciju o poljoprivrednim euro standardima.
“Nije da bi prenijeli Euro standarde kod nas ovdje i da bi vidjeli ustvari šta ta Evropa ima, šta proizvodi i čime se bavi, da bi to donijeli u naša područja, u naše krajeve, sa tim kolegama razmijenili mišljenje. Što se tiče toga, mi smo vidjeli da mi imamo neke prednosti u odnosu na evropsku zajednicu. Baš ako EU potencira biohranu, zdravu hranu, mi ovdje imamo rudnik takve hrane”, zaključuje Osman.
Selo Đugum u Konjević polju doskora je bilo porušeno i život se ovdje još uvijek vraća u normalu. Ovdje dan započinje svitanjem, a završava dugo nakon zalaska sunca. Život nije lak, kažu nam Muharemovići. Ovdje je život, vele, sretan.
