Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Politizacija nestalih: Krivica je uvijek na drugoj strani


Obilježavanje nacionalong dana nestalih u Đakovici, april 2017.

Politizacija pitanja pronalaska nestalih u ratovima devedesetih onemogućava rješavanje sudbine preostalih preko 10.000 žrtava, smatra UN-ova Komisija za ljudska prava, no dok zvaničnici u regionu kažu da su njhove vlade otvorene za saradnju, nevladine organizacije srž problema nalaze u nedostatku političke volje za rješavanje raznih aspekata ovog problema.

Hrvatska, Srbija, Kosovo i Crna Gora ne čine dovoljno na pronalasku žrtava i procesuiranju počinilaca, kao i na međusobnoj i regionalnoj saradnji, zaključak je izvještaja Radne grupe Vijeće za ljudska prava UN-a koji je objavljen ove sedmice. (Sažetak izvještaja možete naći ovdje.)

Među glavnim razlozima za zastoj u procesu traženja nestalih osoba su, između ostalog, namjerno zadržavanje informacija o nestalima ili insistiranje na razmjeni, onemogućavnja pristupa arhivama sa releventnim informacijama te nedovoljna spremnost za procesuiranje ratnih zločina, smatra radna grupa.

BiH, koja traži oko dvije trećine od preostalog okupnog broja nestalih, nije obuhvaćena izvještajem.

  • Hrvatska

Hrvatska bi trebalo da ponovo pokrene bilateralnu saradnju sa Srbijom po pitanju nestalih, i između ostalog, da započne provjere kako bi identificirala službenike koji su sudjelovali u ratnim zločinima.

U Ministarstvu hrvatskih branitelja, unutar kojeg se nalazi Uprava za zatočene i nestale, kazali su kako nisu u mogućnosti komentirati UN-ovo izvješće, jer ga još nisu službeno zaprimili.

No, Vesna Teršelič, voditeljica Centra za suočavanja s prošlošću Documenta, kaže da još nije došlo vrijeme u kojem bi se rješavanje pitanja sudbine nestalih tertiralo kao humanitarno pitanje i pitanje povrede ljudskih prava:

‘Nedavna imenovanja Ivice Vrkića i Verana Matića kao posebnih izaslanika za pitanje nestalih od strane hrvatske predsjednice i srpskog predsjednika unose jednu dodatnu dinamiku, no veliko je pitanje hoće li se impuls koji proizlazi iz njihovog sastanka i intervjua koje su dali u Hrvatskoj i Srbiji doista prenijeti na Upravu za zatočene i nestale u Hrvatskoj i na Komisiju u Srbiji, jer je u Srbiji godinama problem pristup arhivima i nemogućnost pronalaženja dodatnih podataka o sudbini prije svega Hrvata nestalih u Vukovaru i okolici 1991. godine, a u Hrvatskoj su najveći problem poznate lokacije grobnica na kojima se ne vrše ekshumacije.’

  • Srbija

Srbija bi, stoji u najvažnijim zaključcima izvještaja, trebalo da pored obnavljanja saradnje sa Hrvatskom po pitanju netalih, sa Kosovom dogovori saradnju o procesuiranju ratnih zločina te da usvoji sveobuhvatnu strategiju za rješavanje pitanja nestalih i statusa porodica žrtava.

Veljko Odalović, predsjednik komisije za nestala lica Vlade Srbije, kaže da je Beograd ispunio sve obaveze koje su pred njega postavljene, uključujući stavljanje na raspolaganja svih raspoloživih informacija:

‘Moram da podsetim da je na teritoriji centralnog dela Republike Srbije u izmeštenim grobnicama pronađeno 900 kosovskih Albanaca. Identifikovano je 98 posto i predato porodicama. Ekshumirali smo 481 telo koje je najvećim delom rečnim tokovima Save i Dunava doplovilo u periodu od 1991. do 1995. godine iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske na teritoriju Srbije. Mi nemamo nijedno takvo mesto za koje imamo informaciju da postoji, a da nije ekshumirano.

Ne sme ni jedog trenutka da se zaboravi da se posmrtni ostaci ljudi koje mi tražimo ne nalaze u centralnom delu Republike Srbije. Oni se nalaze ili u Hrvatskoj, ili na prostoru Kosova i Metohije, ili u Bosni i Hercegovini.

Kao što su naše arhive potencijalna mesta na kojima bi nešto moglo da se nađe, ja postavljam pitanje – šta je sa arhivama u Hrvatskoj, BiH i na prostoru Kosova i Metohije?

Prištini smo dali preko 2.500 dokumenata iz naših arhiva. Ni jedan jedini papir nismo dobili. Na teritoriji Hrvatske, BiH i na Kosovu i Metohiji nalazi se preko 4.000 tela u mrtvačnicama. Ni jedno u Srbiji. Da li smo mi krivi što nisu identifikovana i što nemamo informaciju sa kojih su lokacija ta tela ekshumirana?’

  • Kosovo

Kosovo bi trebalo što prije da otvori arhive radi pronalska informacija relevantnih za slučajeve nestanaka 1998. i 1999. godine kako bi se locirale grobnice i ubrzale potrage, stoji u izvještaju, no predsednik Komisije za nestala lica pri Vladi Kosova Prenk Đetaj kaže da je kosovska strana potpuno spremna za saradnju, ali kaže da to nije slučaj sa drugom stranom:

‘U ovom slučaju mi imamo pravo jer smatramo i ubeđeni smo da Beograd ima informacije gde se nalazi još 1.648 nestalih osoba. Međutim, trazili smo da se otvore arhive, tražili smo dosijee, da se zna šta je bilo sa ljudima koji su masovno kidnapovani. Kažu da nemaju konkretne informacije, pokušaćemo da vam pomognemo.

Mi imamo dovoljno svedoka koji znaju ljude koji su izvršili zločine, kao što je kidnapovanje ljudi. Imamo informacije i o nekim licima koja su bila odgovorna u vojsci i policiji, a koji su slobodni i šetaju se slobodno po Srbiji. Kao na primer, direktor zatvora u Dubravi, još je živ, još valjda radi u Beogradu, on bi trebao da kaže gde su nestali ljudi, u ovom slučaju i profesor Ukšin Hoti koji je živ odveden iz zatvora, a potom nije bilo nikakvog traga o njemu. On bi trebao da kaže kome ga je predao, međutim zna se i policajac po imenu koji je pratio situaciju van zatvora. Imamo informacije da je Hoti oslobođen 16. maja 1999. Puno takvih informacija imamo imenom i prezimenom ljudi koji su učestvovali u takvim zločinima, ali nemamo informacije gde su prebacili te ljude i gde su ih ostavili.’

  • Crna Gora

U Crnoj Gori je postignut mali napredak u smislu istrage i procesuiranja ratnih zločina, u postojećim ili novim slučajevima, a restriktivno tumačenju zakona je dovelo do oslobađajućih presuda u nekim slučajevima i blagih kazni u slučajevima nisko rangiranih kadrova.

Crnogorske vlasti nisu odgovorile na zahtjev da daju svoj stav o zaključcima radne grupe, no Tamara Milaš iz Centra za građansko obrazovanje kaže da oni potvrđuje da crnogorski državni organi u tom dijelu nijesu u dovoljnoj mjeri ispoštovali preporuke UN-a iz 2014. godine kao ni potpisane deklaracije i rezolucije o nestalim osobama:

‘Imamo neadekvatnu primjenu ne samo međunarodnog nego i nacionalnog zakonodavstva. Svjedočili smo brojnim lingvističkim i tehničkim propustima koji su vodili neadekvatnom utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima kao i velikom broju optužnica koje su pale. Generalno smo imali mali broj postupaka u kojima su određivane najblaže kazne za odgovorne, ako su uopšte bile izricane. Potpuno je izostalo utvrđivanje komandne odgovornosti za ratne zločine.

U izvještaju ove radne grupe navodi se i ono na šta smo mi u CGO ukazivali a to je da je jedan od preduslova za rješavanje pitanja nestalih postojanje jednog adekvatnog normativnog okvira koji mi na žalost još nemamo. Naime, i nakon izmjena i dopuna Krivičnog zakonika tokom 2015. godine ali i 2017. taj prislini nestanak nije definisan kao zasebno krivično djelo, iako je to mnogo puta sugerisano od strane međunarodnih eksperata.

Takođe, ovaj izvještaj ukazuje da status porodica nestalih lica još uvijek nije priznat crnogorskim zakonom, dok mi imamo primjere iz Hrvatske i BiH u kojima postoje zakoni o nestalim licima i njihovim porodicama. Ne postoji ni sveobuhvatan program reparacija porodica nestalih koji bi podrazumijevao i restituciju i rehabilitaciju i satisfakciju kao i sa druge strane garanciju za neponavljanje ovih zločina.’

  • BiH

BiH, koja još uvijek traga za više od 7.000 nestalih osoba, nije obuhvaćena izvještajem, ali Amor Mašović, predsjedavajući Kolegijuma direktora Instituta za nestala lica, kaže je situacija daleko od idealne:

‘Nisam baš siguran da li je proces u cijelosti depolitiziran u Bosni i Hercegovini. Naime, u jednom dijelu BiH, a to je manji entitet (Republika Srpska), očigledno je da postoji izvjestan stepen politizacije ovog problema, koji se ogleda u konstantnom uticaju vlasti na nevladine organizacije koje se bave pitanjem nestalih osoba – mislim na udruženja nestalih osoba. Vrlo često ćete vidjeti da se ta udruženja bave svim i svačim, a ponajmanje onim što im stoji u statutima i osnivačkim aktima. Miješaju se u procese reformi, pravosudnog sistema, policije, referendume itd. itd.

U Federaciji BiH taj proces se ne vidi. Dobro je što Bosna i Hercegovina nije prepoznata kao zemlja sa visokim stepenom politizacije, jer je pristup različit. Ovo je sad neka vrsta kontinuiteta, rekao bih, pohvala na račun Bosne i Hercegovine i njenog pristupa rješavanju problema nestalih. Naravno, to nas ne može zadovoljiti u situaciji kada Bosna i Hercegovina još uvijek traga za nešto više od 7.000 svojih građana.’

XS
SM
MD
LG