Politika kao najunosniji biznis

(Suradnja: Dženana Halimović, Esad Krcić, Želimir Bojović i Ankica Barbir Mladinović)

U Temi sedmice RSE istražuje kako se obogatila politička elita u državama regije, kako su završavale osobe koje su o nepoštenom bogaćenju progovarale za medije i kako je tranzicija iskorištena da pojedinci nakrcaju vlastito bogatstvo - kuće, vile, stanove, poslove rođacima i familiji - uz politički reket koji je donosio materijalnu korist. Osvrćemo se i na pitanje kako su se stvarali „novi balkanski bogataši“ i koliko su bili politički podobni.

Nije tajna da su bosansko-hercegovački političari, zahvaljujući pozicijama na kojima se nalaze od rata naovamo, dobrano obogatili svoje bankovne račune, ali i katastarske knjige imovinom koja se mjeri milijunima. Osigurali su djecu stanovima i poslovima, a okoristili su se i ostali članovi obitelji, kao i prijatelji.

U imovinskim kartonima tek je dio imovine, ostalo se ne prijavljuje jer nema mehanizama koji bi to kontrolirali. Supružnici političara su nerijetko vlasnici milijunskih dobara i luksuznih automobila, iako njihovi prihodi ne prate toliku kupovnu moć. A i kad se utvrdi da su bogatstvo stekli na sumnjiv način - nikom ništa. Sankcije snose oni koji o tome progovore.

Politika je u Bosni i Hercegovini najunosniji biznis. Dok je prosjek plate u Bosni i Hercegovini tek nešto više od 350 eura, državnim je poslanicima 10 puta veća. Oko 150.000 ljudi je raseljeno i živi bez adekvatnog smještaja, dok je prosjek stambenog prostora političara oko 100 kvadrata po nekretnini, a uglavnom ih imaju nekoliko.

Centar za istraživačko novinarstvo napravio je istraživanje o imovini bosansko-hercegovačkih političara i utvrdio da je impresivna – čak i za standarde najbogatijih evropskih zemalja.

Novinarka Centra, Renata Radić:

Došli smo do podataka da neki od naših političara imaju imovinu u pojedinačnoj vrijednosti od milion maraka. Sve to je jako teško steći sa prosječnim prihodima u zemlji.

„Došli smo do podataka da neki od naših političara imaju imovinu u pojedinačnoj vrijednosti od milion maraka. To su: predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, poslanik Narodne skupštine Republike Srpske, Dragan Mikerević (s tim da on ima samo u gotovini oko milion maraka), predsjednik SDA, Sulejman Tihić, poslanik u Zastupničkom domu Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine, Zlatko Lagumdžija, Predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine, Dragan Čović, bivši premijer Federacije Bosne i Hercegovine, Nedžad Branković. Svi oni imaju imovinu vrijednu nekoliko stotina tisuća maraka. Sve to je jako teško steći sa prosječnim prihodima u zemlji.“

Na bosansko-hercegovačkim političarima se najbolje vidi da im je rat bio brat, a tranzicija rođena sestra - kaže analitičarka, Svetlana Cenić:

Svetlana Cenić: Ko je još odgovarao ovde za ovu propast preduzeća, ko je odgovarao za obezvređivanje svega što Bosna i Hercegovina ima i ko će odgovarati nakon onolikih prihoda od PDV-a od kojih ništa nije urađeno, nego imamo štrajkove?

„Samo u takvim uslovima neko, ko je do juče bio podstanar, odjednom može da ima vilu, pa iz jednosobnog ili dvosobnog stančića odjednom se širi po nekoj vili koja ima i saunu i džakuzi. Znači da su maksimalno iskoristili sve to, a samo su uništili privredu. Ko je još odgovarao ovde za ovu propast preduzeća, ko je odgovarao za obezvređivanje svega što Bosna i Hercegovina ima i ko će odgovarati nakon onolikih prihoda od PDV-a od kojih ništa nije urađeno, nego imamo štrajkove?“

Čelni ljudi Bosne i Hercegovine mogu se pohvaliti milionskim iznosima kredita. Premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, tako ima kredit od skoro milion i po KM, na rok otplate od osam godina. Rata kredita je oko 19.000 KM, a njegova godišnja plata iznosi oko 65.000 KM, što je dovoljno za oko tri i po rate.

Tu su i stotine hiljada eura ušteđevine. Tako recimo predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, u svom imovinskom kartonu navodi ušteđevinu od oko 370.000 eura i nešto manje od 20.000 maraka. Stan u Banja Luci i stan u Novom Sadu su prijavljeni u kartonu, dok stan u Sarajevu, koji posjeduje, nije naveden.

I porodica bivšeg premijera Federacije Bosne i Hercegovine, Nedžada Brankovića, može se pohvaliti zavidno vrijednom imovinom, kao i sam Branković. Upravo on je i priznao dokle seže komocija političke elite u Bosni i Hercegovini:

„Bio je jedan period gdje smo mogli biti malo komotniji. Pošto sam dobar menadžer i inženjer, to vrijeme sam malo bolje iskoristio na način da sam mogao biti direktor u dobroj kompaniji, da sam mogao biti u dva-tri saziva predsjednik, da sam mogao biti u Parlamentu. U tom periodu, sve ovo što imam, sam zaokružio.“

Od njihovog bavljenja politikom, profitirala su i njihova djeca i rodbina i prijatelji i to kroz državne novčane tokove.

„Odmah i posao i stan i firma i gle čuda, deca odjednom postanu sposobna da vode firme, agencije, da dobiju kredite od tri miliona jer se ne drogiraju i nisu klošari. Volela bih da se primeni taj recept i na ostale. Svi se kunu u nacionalne interese, ali su itekako obezbedili svoju decu i rezervnim stanovima i rezervnim pasošima,“ kaže Cenić.

Upravo zbog kredita od tri milona KM, koje je dodijelila sinu premijera Republike Srpske, Milorada Dodika, Igoru, u žižu javnosti je dospjela Investicijsko-razvojna banka Republike Srpske. Dodikov sin kredit je dobio za zapošljavanje tri radnika i zasadu sadnica jabuka i krušaka. Dodik u tome ne vidi ništa loše, naprotiv:

„Mislim da je to ispravno i da svako, ko želi da se bavi teškim poslom u voćarstvu, može tražiti kredit. Ja sam ponosan što na ovaj način gradim budućnost, ne samo vezanu za poslovanje, nego i za usmjeravanje. Bolje da se moj sin time bavi, nego da bude narkoman ili klošar u Banja Luci.“

Slična je situacije i u Razvojnoj banci Federacije Bosne i Hercegovine, koja je, zajedno s direktorom, Ramizom Džaferovićem, bila meta finansijske policije, koja je otkrila najblaže rečeno, nepravilnosti u poslovanju. Između ostalog, Džaferović, čija je mjesečna plata oko 13.000 KM, ima i vlastitu revizorsku kuću. Većini klijenata, koji od Banke dobivaju kredite, prethodno je reviziju radila upravo njegova firma, čime je zaradila oko 650.000 KM, a on lično oko 205.000.

Imovina se sticala u fazama, a najviše mogućnosti pružala je privatizacija, kaže izvršni direktor Transparency Internationala Bosne i Hercegovine, Srđan Blagovčanin:

„Prvi period je rat i neposredni period iza njega, kada se kroz šverc i kroz kriminalne aktivnosti, koje su se dešavale pod pokroviteljstvom određenih političkih elita, sticala imovina. Dolazi period u kome započinje period privatizacije. To predstavlja idealnu priliku da novac, stečen na nezakonit način, bude ubačen u legalne tokove. Nakon toga dolazi do faze u kojoj se država u značajnoj mjeri angažuje kroz investiranje i procese javnih nabavki, gdje to opet predstavlja idealnu priliku za ljude koji su nezakonito stekli novac, a koji su bliski političkim vladajućim elitama, da na nezakonit način dobijaju odgovarajuće poslove od strane države.“

Biti političar u Bosni i Hercegovini je, što bi se reklo - lako i parali. Danas nemaš ništa, ali dobrim odabirom stranke i pravilnim manevrisanjem san je ostvaren.

„Najevidentniji je Slučaj Dragana Mikerevića, koji se prije rata, zajedeno sa porodicom, bavio poljoprivredom. U poljoprivredi je danas nemoguće steći milione maraka,“ smatra Renata Radić.

I pored svega, oni koji progovaraju o korupciji, kriminalu i sumnjivom sticanju imovine bosansko-hercegovačkih političara, na zlu su glasu i često meta prijetnji.

„Imamo jednu praksu u Bosni i Hercegovini, koja je nedavno bila vidljiva u slučaju gospodina Lukača, da svaki onaj koji se drznuo da razotkrije pojedine slučajeve, ili da predlaže neka sistemska rješenja, koja bi mogla dovesti do unapređenja stanja, je završavao, ili gubeći posao koji radi, ili mu je bio ugrožen integritet,“ kaže Blagovčanin.

Tako, i pored svih dokaza, upitnih radnji i još upitnijih rezultata, u Bosni i Hercegovini, većina afera završava slijeganjem prašine. Za to vrijeme, domaća politička elita se popne na novčanik, izdigne iz prašine i čeka da se buntovnici u njoj poguše.

NEREGULARNA PRIVATIZACIJA I KRIMINALNE AKTIVNOSTI

Priča o političkoj eliti u Crnoj Gori je priča o dobitnicima tranzicije. Ko je bio u politici, naročito u vlasti, ili blizu nje, dobro se okoristio. Oni na najboljim mjestima su prošli i najbolje. Prema slobodnim procjenama, osigurali su i potomke, a način sticanja bogatstva je, po pravilu, bio u suprotnosti - ili sa zakonom, ili sa moralom.

Postoji mnoštvo metoda koje su primjenjivali pripadnici političke elite, i njihovi privjesci, tokom sticanja enormnog bogatstva u prethodnih godinama tranzicije. Posmatrači društvenih tokova izdvajaju dva osnovna načina. Prvi je privatizacija nekadašnje državne i društvene svojine, a drugi šverc.

„Bilo je svih mogućih vrsta visoko-profitabilne robe, kao što su nafta i duvan“, kaže urednik nedjeljnika Monitor, Zoran Radulović:

„Zvanično, mi i u vlasti, ali i u opoziciji, imamo fascinantan broj bogatih. Kao što znamo iz medijskih priča, crnogorski političari bogataši su svoje bogatstvo naslijedili od nekoga, a ne zna se ni od koga, ni kada je ono stečeno, poslije svih nacionalizacija i konfiskacija nakon II svjetskog rata. Uglavnom u stvarnosti je to potpuno drugačija priča. Najzanimljivija je solidarnost političke elite koja od 1990. godine, do dana današnjeg, nije dozvolila da se bilo koji od njenih pripadnika nađe na sudu, gdje bi se dokazivala eventualno nezakonito stečena imovina.“

Potpredsjednik Pokreta za promjene, Branko Radulović, govoreći o političkoj eliti, koja se obogatila na nezakonit, ili nelegitiman način, kaže da je na djelu bila neregularna privatizacija, ali i kriminalne aktivnosti:

„Potpuno je srasla politička, ekonomska i kriminogena elita. Oni nisu došli do svog enormnog bogatstva preko preduzetničke inicijative, nisu došli do njega legalnim poslovima, nego je to bio proces jedne do kraja prljave, monopolizovane privatizacije, prisvajanje ogromnog društvenog bogatstva, rasprodaja i uništenje. Normalno, svaka od ovih 20 godina nosi određenu fazu. Nekada su to bili tranziti duvana i nafte, privatizacija pojedinih atraktivnih i privrednih turističkih subjekata, a danas je to tranzit narkotika.“

„Cjelokupna politička elita u Crnoj Gori je enormno bogata“, kaže Radojica Živković iz opozicione Nove srpske demokratije, uz napomenu da je sve stečeno na nelegalan način:

„Svi se oni nalaze na nekim spiskovima raznih tužilaštava, pa i stranih. I oni koji se ne nalaze na tim spiskovima, a enormno su bogati ljudi, zaradili su to nelegalno. Oni to više i ne kriju. Sva politička elita koja vlada, njih oko dvadesetak, je enormno bogata, možda bogatija od svih zapadnoevropskih lidera jer tamo se plaća porez. Ovdje su se obogatili isključivo time što se bave politikom.

“U vlasti smatraju da je priča o nelegalno stečenom bogatstvu političke elite u Crnoj Gori samo priča. Funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, Zarija Franović, kaže da krajnji sud o tome daju građani na izborima:

„Ta njihova priča ne stoji jer građani ocjenjuju tu priču na izborima. Naravno da je ta priča prisutna kada ste na nekoj poziciji. Ne bih rekao da je taj, koji je na vlasti, enormno bogat, mada je ta priča prisutna i u štampi i u medijima.“

Ako se priče o bogatstvu političara i njima bliskih ljudi često mogu naći u medijima, postavlja se pitanje - kakve posljedice trpe ljudi koji o tome govore? Zoran Radulović je novinar čiji tekstovi često tretiraju upravo razne afere:

„Ako izuzmete to što vam se podsmijevaju, što vas u medijima, pa čak i neke kolege, nazivaju šarlatanima i budalama, posljedice, čini mi se, nisu pretjerano radikalne.“

„Možete istražiti, saznati, objaviti bilo što. Svejedno, to u Crnoj Gori nema više nikakvog značaja“, kaže novinar Zoran Radulović, koji smatra da se cijela pojava svodi na činjenicu da su ljudi oguglali na priče o velikim krađama:

„Ljudi u Crnoj Gori nemaju nasljeđe i naviku toga da se vlast može promijeniti na neki drugi način, izuzev nekom revolucijom, pa bila ona oružana ili antibirokratska. Ljudi su svih ovih 20 godina, koliko je DPS na vlasti, izuzev jedne male pauze od 2003. do 2007. godine, pritisnuti golemim egzistencijalnim problemima, tako da uz svoju muku nemaju previše vremena da razmišljaju o tome kako se neki ljudi kraj njih bogate i da rješavaju taj problem na način kako to rade demokratska društva.“

NI OPOZICIJA NIJE IMUNA

Sankcije, izolacija, strahovlada - bili su tek dobar teren da se pripadnici Miloševićeve partije u Srbiji, i oni bliski njemu, enormno obogate. Vlast koja kontrolira građane, umjesto obratno, omogućavala je brojne privilegije. Da li se i što se u međuvremenu promijenilo ili je matrica bogaćenja ostala ista?

Stručnjaci kažu da su se svi sadašnji tajkuni obogatili upravo u Miloševićevom periodu. Ali, stiče se utisak da je matrica bogaćenja kroz političke stranke, sve do danas, ostala netaknuta.

Predsednica Saveta za borbu protiv korupcije, Verica Barać, kaže da je Srbija i dalje zemlja u kojoj je politika najunosniji posao:

„Vlast ima sva ovlašćenja, ogromna, a nikakva kontrola ne postoji. Takva vlast nužno počiva na korupciji i ona jeste mesto za fantastično bogaćenje. To jeste jedan od razloga zašto se takav sistem održava uporno, svih ovih poslednjih 10 godina.”

Njen utisak deli i Vladimir Goati, direktor „Transparentnosti Srbija”. On kaže da je politička korupcija, koja i obezbeđuje velika bogatstva, manja nego pre nekoliko godina, ali da je to još uvek nezadovoljavajuće:

„Linije odbrane nisu dovoljno jake da tu ključnu političku korupciju ograniče, pošto nije moguće da je ukinu. To je stvar koje će se dogoditi u sledećih nekoliko godina, ili nekoliko decenija, zavisi od optimizma.”

Za razliku od Miloševićevog vremena, kada su se pare iznosile u džakovima i torbama, danas se političke elite bogate daleko sofisticiranije. Jedan od glavnih načina jeste privatizacija. Stručnjaci ističu da su javna preduzeća mesta neslućenih mogućnosti i da, uprkos tome što su novinari često dolazili i do veoma važnih informacija, koje su nedvosmisleno upućivale na zloupotrebe, tužilaštvo se do danas još uvek nije oglasilo.

Jelena Veljković, novinarka Televizije B92, i jedna od autorki emisije „Reakcija”, koja se bavila zloupotrebama i proneverama u Železnicama Srbije, pokušala je da oslika kako se jednim javnim preduzećem upravlja iz partijskih centrala i kako se imovina građana sliva u džepove pojedinaca:

„Kada ste političar u Srbiji, otvaraju vam se zaista velike mogućnosti. Čeka vas, pored funkcije u stranci, poslaničko ili odborničko mesto u nekoj agenciji ili upravnom odboru, direktorska mesto. Sva vam se vrata otvaraju. Za uzvrat, onima koji su vas tu doveli svojim glasovima, ne pružate čak ni nadu, naprotiv. To se zove korupcija – zloupotreba vlasti u cilju sticanja lične koristi.”

Ona ističe da u istraživačkom poslu postoji puno izazova i prepreka jer nije lako, kako kaže, zagrebati po mestima na kojima je skoncentrisano puno moći i novca:

„Problem je i kako doći do relevantnih informacija jer institucije sistema ne rade transparentno, ne poštuje se Zakon o dostupnosti informacija. Veliki je problem i što ne možete doći do relevantnih sagovornika. Pravilo je da odgovorni ljudi u državnim institucijama izbegavaju da daju izjave. Kada god je tema nešto što je škakljivo, što nije u interesu promovisanja određenih struktura, vi tu nailazite na jedan zid.”

Mnogi se pitaju kako je moguće da do sada niko nije uspeo takve mehanizme bogaćenja da blokira?

Odgovor delom leži u činjenici da neki od ključnih mehanizama kontrole vlasti ne funkcionišu, ali i u tome da političari još uvek nisu prijavili svoje imovinske karte. Sa druge strane, čak i zakoni koji su izglasani, danas nemaju snagu, kao što je Zakon o finansiranju političkih stranaka, jer jednostavno, ne funkcioniše, a odluke, teško uspostavljenog državnog revizora, takođe se ne poštuju.

Verica Barać kaže da bavljenje politikom nije lukrativan posao samo za stranke na vlasti, već i za one u opoziciji:

„Čedo Jovanović javno kaže da ne može da otkrije ko ih finansira jer bi time ugrozio svoje finansiranje, što je inače za javni život potpuno nedopušteno. On čak javno iznosi da sve to što on ima, nije njegovo, ali njegovih finansijera. On smatra da to sve treba da bude tajno. Neki političari stanuju kao podstanari, na primer Božo Đelić. Bivši ministar za privatizaciju, Vlahović, je bio najglasniji da je taj koncept najbolji, a sada, kada se jasno pokazalo da od toga nema ništa, ne postavlja se pitanje njegove odgovornosti, čak ni poreklo njegovog novca, iako se zna da je on jedan od velikih investitora u Beogradu za objekat koji se zove Dva kralja.”

Ali, bivši ministar Aleksandar Vlahović, kaže da mu je bavljenje politikom samo otežalo današnje upravljanje privatnim biznisom:

„Tvrdim da sam imao samo problema jer sam bio u politici, jer jesam u političkoj stranci, što sam bio na mestima na kojima sam bio.”

I dok se političari i stručnjaci raspravljaju da li su razlozi bavljenja politikom novac ili altruizam, većina građana Beograda, sa kojima smo razgovarali, političarima više ne veruje. Na pitanje - da li se u politiku ulazi najčešće zbog novca - oni kažu:

„Mislim da sigurno. Privatizacija i korupcija. Možda još nešto što ne znam.”
„Ima ih bogatih, a ima i onih koji nisu. Ima i među njima poštenih.”
„Strašno bogati, bezobrazni i iskorišćavaju nas. Očajni smo. Nikada gori političari nego sada. Imam 57 godina i nikada gore nisam živela. Sa penzijom od 19.000 niko danas ne može da živi.”
„Mislim da je to tako.”

POSLUŠNOST, OPORTUNIZAM I ŠUTNJA

Hrvatska premijerka Jadranka Kosor izjavila je ovih dana kako je i sama šokirana razmjerima korupcije, lopovluka i nezakonitog bogaćenja u Hrvatskoj, zbog čega je, u posljednjih nekoliko mjeseci, čak tridesetak menadžera i članova Uprava javnih poduzeća završilo u pritvoru, a dva ministra su pod istragom.

Nije sigurno kako će završiti i sam bivši premijer Ivo Sanader. Stručnjaci za korupciju i građani čude se „čemu se premijerka čudi“, budući da se, kako ističu, sav kriminal, još u pretvorbi devedesetih, pa do kupovanja oružja, a kasnije i pljački državnih poduzeća, odvijao pod okriljem same vlasti.

Treba se samo podsjetiti kako je sve počelo, kaže novinar i ekonomski analitičar, Milan Gavrović:

Oni koji su odmah devedesetih i pokušali ukazati na pljačku, kaže novinar i ekonomski analitičar, Milan Gavrović, zastrašivani su, proglašavani jugo-nostalgičarima i državnim neprijateljima, pa čak, kao neke sindikalne vođe, i ubijani. Foto: zoomzg

„Prvo je bila jurnjava za tvornicama. Nudili su ljudima tvornice. O tome postoje transkripti i ljudi danas o tome svjedoče. Neki tvornice nisu htjeli jer nisu znali što bi sa njima. Pametniji su znali da će je uzeti, uništiti proizvodnju, otpustiti radnike i prodati sve nekretnine.“

Drugi val novih hrvatskih bogataša, nastavlja Gavrović, izrastao je u ratnim godina, u kupovanju i trgovini oružjem. Milijunski računi u stranim bankama tek danas se otkrivaju:

„Prava krađa nije išla samo u poduzećima, nego i u bankama, išlo se na gotov novac, na devize, na lažne kredite. Čak se u vrećama iznosio novac iz banaka. Prodavala se poduzeća ispod svake cijene, ali i tu cijenu, da bi neko platio, otišao je u banku i dignuo krediti. Zna se ko je to mogao, kome je to bilo dozvoljeno. Jedan od prvih poteza je bila zamjena jugoslavenskih dinara za hrvatske dinare. Ti dinari, umjesto da se unište, odvoženi su u Bosnu i mijenjani za devize. Jugoslavenska Armija se povukla, a iza nje, nisu ostale samo kasarne, ostala su poljoprivredna dobra, odmarališta, puno stvari. Sve ostalo se moglo opljačkati. Bez političke podrške, bez stranaka, praktički se niko nije mogao snaći.“

Oni koji su odmah devedesetih i pokušali ukazati na pljačku, kaže Gavrović, zastrašivani su, proglašavani jugo-nostalgičarima i državnim neprijateljima, pa čak, kao neke sindikalne vođe, i ubijani:

„Prvi i najvažniji posao zaštitarskih firmi je da štiti novog vlasnika i njegovu imovinu od radnika koji su bacani na ulicu.“

Doktor Josip Kregar, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i stručnjak za korupciju, navodi nekoliko razloga zbog kojih se na tako očigledno lopovsko i nemoralno bogaćenje nije ranije reagiralo:

„Prije svega, naš politički sistem zasnovan je na poslušnosti, oportunizmu i šutnji. Druga stvar, koja je tome doprinijela, je postojanje jednog tihog osjećaja da su svi na neki način zaradili i dobro prošli. Naravno da danas niko ne pita nikoga za način na koji je stekao svoje prve milijune, a nakon toga su svi pošteni poduzetnici.“

Kregar ne misli da je za bogaćenje odgovoran samo HDZ, najdulje vladajuća stranka u Hrvatskoj, podsjeća i na koalicijske Vlade, još od Vlade nacionalnog jedinstva na početku devedesetih:

„Bilo je samo važno ući u tu skupinu odabranih, a onda su se otvarala mnoga vrata, i za moć, i za bogaćenje, i za društveni status. Čak i ovo što je sada šokiralo i iznenadilo premijerku je tek vrh ledenog brijega. Mnoge stvari ostat će neistražene jer ih je teško dokazati. Tužiteljstvo nastoji izraziti samo jedan detalj koji je lako na sudu dokazati, kao u slučaju Al Kapona.“

SDP-ov saborski zastupnik, Željko Jovanović, predsjednik Nacionalnog odbora za suzbijanje korupcije:

„Politički reket je bio sastavni model vladanja HDZ-a jer su, financirajući svoje osobne potrebe kroz politički reket, financirali i stranku. Može se čuti mišljenje pojedinih HDZ-ovaca da su, otkada je otišao Sanader, presušili i izvori financiranja stranke i da se puno teže radi nego prije. Dobivanje poslova u državnim tvrtkama, automatski je značilo izdvajanje dijela tog novca za financiranje HDZ-a, njenih političkih kampanja i brojnih crnih fondova, za koje nikada nećemo moći ni razotkriti do kraja što se događalo.“

Jovanović tvrdi da je Račanova, koalicijska Vlada, započela borbu protiv korupcije, ali je prekratko ostala na vlasti jer su građani na slijedećim izborima opet glasali za HDZ:

„Nema nikakve dileme da je politička korupcija bila popraćena sa podobnom stranačkom iskaznicom. Bio je to jedini način na koji je ogromna većina ljudi, u ovih 20 godina hrvatske samostalnosti, stekla neopravdano svoje bogatstvo. Sve je počelo privatizacijom devedesetih, kada je po nekoj Tuđmanovoj želji, trebalo stvoriti dvjestotinjak bogatih obitelji, na štetu svih ostalih građana Hrvatske, kada je oko 400.000 radnih mjesta jednostavno nestalo.“

IDS-ov saborski zastupnik, Damir Kajin:

„Da, političke elite su se obogatile, ali i oni koji su bili uz njih. Mnogo je ljudi bilo na čelu pojedinih nadzornih odbora iz sustava, tako da ni mikroskopom nećete primijetiti nečiju stranačku iskaznicu. S druge strane, jako dobro znamo da bez političke prisutnosti oni tamo ne bi došli nikada. Kada bi sve čistili redom, od Sabora preko Vlade, tvrdim da bi u Saboru samo govornica ostala, koja bi sama sebi postavljala pitanja i odgovarala na ta pitanja, a u Vladi ne bi vjerojatno ostala niti ona.“

Slično u našoj anketi misle i zaustavljeni Zagrepčani:

„Uopće ne pratim jer mi se već povraća od svega.“
„Ako je Luka Rajić bio vozač kamiona, onda on nije mogao imati novaca za kupnju nekih tvornica.“
„Ranije se nije reagiralo jer su skoro svi lopovi koji su sada na vlasti.“
„Mislim da je neki strah vladao kod ljudi na vrhu za svoje mjesto.“
„Oni se boje jer svi imaju masla na glavi. To se zna, samo što im ništa ne možemo. Svi šutimo jer se borimo za jadnu kunu, da možemo prehraniti djecu, da možemo platiti režije.“
„Končara smo sveli sa 25.000 ljudi na 2.000. Tada smo trebali svi izaći na ulice, ali nismo jer smo bili zečevi. Zadojili su nas domoljubljem i svi smo se krili iza toga. I danas se krijemo iza toga.“