Efikasnija borba protiv korupcije i organizovanog kriminala je stalna sugestija crnogorskoj vlasti, koja se nalazi u svim analizama, izvještajima i preporukama važnih međunarodih organizacija i institucija, a javne nabavke u Crnoj Gori su još uvijek oblast kroz koju novac građana, na nezakonit način, lako odlazi u privatne džepove jer, po pojedinim procjenama, nema političke volje da se ovaj problem riješi.
Koliko god bezazleno zvučao birokratski termin „javne nabavke“, ova oblast zapravo predstavlja žarište korupcije i organizovanog kriminala.
Kroz javne nabavke država daje novac poreskih obveznika za razne usluge i robu, pa ovaj proces, ukoliko nije obezbijeđen kvalitetnom zakonskom regulativom, rigoroznom kontrolom koju u nadležnim institucijama sprovode odgovorni pojedinci predstavlja proces u kom se velike sume novca građana veoma lako pretaču u privatne džepove pojedinaca iz vlasti, podzemlja i poslovnih ljudi koji takvo ponašanje počnu da shvataju kao dio postojećeg poslovnog ambijenta.
Pošto je jedan od načina definisanja pojma „organizovani kriminal“ – sprega kriminalaca sa političarima na vlasti“, u ovom slučaju i privrednika – nije teško shvatiti da bi se uvođenjem reda u javne nabavke snažno udarilo na organizovani kriminal i korupciju koja je njegov preduslov.
Međutim, u Crnoj Gori korupcija u javnim nabavkama i dalje postoji.
A, kada se zna da je za proteklih 15 godina na javne nabavke potrošeno milijardu i 600 miliona eura i da je značajan dio tog novca poslužio za nezakonito bogaćenje pojedinaca i, sasvim vjerovatno, za finansiranje političkih partija, dimenzije ovog problema postaju očiglednije.
„Korupcija u javnim nabavkama je apsolutno prisutna, a uglavnom, odvija na dva načina. Prvi je – kroz pripremu tenderskih uslova za unaprijed poznate ponuđače, a drugi – izmjenom početnih tenderskih uslova kroz anekse ugovora“, kaže predsjednik skupštinskog Odbora za ekonomiju i funkcioner opozicione Socijalističke narodne partije Aleksandar Damjanović.
„Milijardu i 600 miliona je u javnim nabavkama potrošeno po zakonu koji reguliše ovu oblast. Mislim da je korupcija, prije svega, u onim onim javnim nabavkama koje su izuzete od Zakona o javnim nabavkama. Uvjeren sam da je suma tih javnih nabavki u izuzećima mnogo veća od milijardu i 600 miliona. Primjer je gradnja autoputa koji će koštati koliko javne nabavke za tri godine“, navodi Damjanović.
Iako se korupcija u javnim nabavkama često može prepoznati i kroz učešće u procesu osoba koje su u sukobu interesa, nasuprot basnoslovnim sumama koje se vrte u javnim nabavkama, broj predmeta sa elementima sukoba interesa, koje je procesuirala Komisija za kontrolu javnih nabavki se može izbrojati na prste.
„Za ove tri godine koliko radimo, imali smo devet predmeta sa elementima sukoba interesa i, koliko se sjećam, četiri predmeta su okončani odlukom o obustavi postupka“, kaže predsjednica Komisije Suzana Prbilović.
I dvije trećine građana Crne Gore vjeruje da su malverzacije i zloupotrebe prilikom sprovođenja javnih nabavki česta pojava u Crnoj Gori, a skoro isto toliko je nezadovoljno kontrolom javnih nabavki.
To je rezultat istraživanja koje je sprovela NVO Institut alternativa, koja je došla i do zanimljivog rezultata, da svaki drugi građanin smatra da se proces javnih nabavki odvija u skladu sa stranačkim interesima.
Upravo zbog mogućnosti da u tom nezakonitom pretakanju novca građana novac ne ide samo u privatne džepove, već i u stranačke kase možda krije i odgovor na pitanje zašto još uvijek nema političke volje, prije svega vlasti, ali i pritiska opozicije da se ovaj problem riješi.
„Kad bi bilo političke volje, u policiji bi radilo posebno odjeljenje koje bi se bavilo javnim nabavkama, sa desetinama inspektora. Takođe bi i inspekcijskoj službi odjeljenju za javne nabavke radilo deset, a ne dva inspektora, državna Komisija za kontrolu javnih nabavki bi bila u punom sastavu i sa pripadajućim budžetom, a Državna revizorska institucija bi imala senat u punom sastavu i značaj broj revizora. Političke volje očigledno nema, a to se vidi u tom nedostatku volje da se obezbijede budžetski i drugi uslovi da institucije rade svoj posao“, komentariše direktor Instituta alternativa Stevo Muk.
Kako javne nabavke izgledaju u praksi govori Biljana Vuković koja se bavi prometom medicinske opreme:
„U 80 posto postupaka smo imali najbolju ponude, a morali smo da ih branimo pred državnom Komisijom. Pokrenuli smo, u prethodnih 10 godina, četiri krivična postupka. Jedan je odbijen, ali je procesuiran kod Višeg suda. Odbijeni su svi krivični postupci koje vodimo kao subsidijarni tužioci. Osnovni sud uopšte ne pokazuje volju da pokrene te postupke. Prvo nas iscrpljuje dvije godine tražeći dopune krivične prijave, tobožnjim proceduralnim propustima, da bi nakon dvije godine odbacio tužbu.“
