Dostupni linkovi

Iz vremena odrastanja u našim podnebljima zapamtio sam kafansku dosjetku o onima koji su voljeli društvo, mezu i piće, ali nisu bili tako brzi u potezanju novčanika kad bi došlo do plaćanja.


“Da živi na Divljem Zapadu, odavno bi poginuo [kako sporo poteže]” – govorilo se za takve. U kasnijim decenijama života na Zapadu naučio sam da se ta dosjetka iz mladosti može proširiti i na dobar dio novonastale društvene i poslovne elite u zavičajnim podnebljima: da žive na Zapadu odavno bi bili uklonjeni s javne scene, ako ne bi bili i po zatvorima, zbog bezočne samoposluge javnim fondovima, razmještanja intimnih odabranika na javne poslove, namještanja unosnih ugovora stranačkim lojalistima ili porodične privatizacije javnih dobara i drugih privilegija koje uživaju.

Samo u tom svjetlu – brige za očuvanje vlastitih privilegija – može se razumjeti i njihovo grčevito protivljenje uspostavi vladavine prava, profesionalne policije i sudstva, uvida javnosti u njihove račune i imovinu.

Naši ljudi, u svakodnevnoj manifestaciji navike da se vode svjetski poslovi a zanemaruju vlastite realnosti, koju je Danis Tanović upečatljivo oslikao epizodom “ja sranja u Ruandi” u svom Oskarom ovjenčanom filmu “Ničija zemlja”, vole da pretresaju svjetske skandale, od političkih do seksualnih afera, valjda nalazeći u njima i utjehu da ni tamo daleko baš ne cvjetaju ruže.

Pri tome nekako najčešće previđaju drastičnu razliku: u svijetu funkcionirajućeg pravosuđa i kritičke demokratske javnosti to kršenje etičkih i poslovnih normi biva uredno sankcionisano.

Pogledajmo, uostalom, primjer Sjedinjenih Država, čije su afere tradicionalno predmet najvećeg zanimanja i naslađivanja u međunarodnoj – pa i balkanskoj – javnosti. U svijetu je poodavno postignut konsensus, sveopšta saglasnost, o lažnim opravdanjima i katastrofalnim posljedicama rata u Iraku ali mnogo rjeđe se zapaža da zbog toga vodeći protagonisti tog rata plaćaju visoku cijenu pred američkom javnošću: na izborima prije godinu dana demokrati su potisnuli republikance u oba doma američkog Kongresa; brojni najbliži saradnici predsjednika Buša bili su prisiljeni da podnesu ostavke i povuku se s javnih poslova; sam predsjednik je i prije isteka svog drugog četverogodišnjeg mandata u Bijeloj kući u ranim istorijskim i javnim valorizacijama već dobio epitet “jednog od najgorih u istoriji”. U američkoj javnosti, za razliku od patriotskog tumačenja naših ratova i po život opasnog svrstavanja u “izdajnike” svakog ko kritički progovori o tome, svakodnevno se bilježe imena i broj poginulih; do u detalje se analizira i ta ljudska i materijalna cijena rata; njegovi protivnici otvoreno govore na televiziji, pišu novinske članke i protestuju pred Kongresom i Bijelom kućom. U našim su podnebljima kritičare rata u Beogradu svrstavali u “Soroševe plaćenike”; u Zagrebu su medijski linčovali “vještice” koje su se usudile suprotstaviti vladajućem nacionalšovinizmu; u Sarajevu su autore i urednike nedjeljnika koji su dokumentovali zloupotrebe vlasti nazivali “novinarskim prostitutkama”.

Na ozbiljna razmišljanja o vitalnoj važnosti kritičke javnosti upućuju i američke kongresne afere.

Samo u posljednjih nekoliko mjeseci pokrenuta je krivična istraga protiv senatora Teda Stivensa (Stevens) iz Aljaske pod optužbom da je pomagao zavičajnoj firmi da dobije unosne državne ugovore i primao izraze njene velikodušne zahvalnosti, uključujući renoviranje porodične kuće, a ostavku je najavio senator Leri Krejg (Larry Craig) iz Ajdaha, koji je uhapšen na aerodromu u Mineapolisu pod optužbom da je inicirao seksualni kontakt s policajcem u civilnom odijelu, što je najprije priznao a onda negirao. Prethodni noviji skandali u Kongresu uključuju ostavku kongresmena Kaninghema (Duke Cunningham) iz Kalifornije koji je priznao da je primio 2.4 miliona dolara mita od firmi koje imaju ugovore s ministarstvom odbrane i ostavku bivšeg lidera republikanske većine u Predstavničkom domu Toma Dileja (DeLay) čiji su saradnici optuženi za uzimanje mita od vašingtonskog lobiste.

Brojne su i ostavke visokih dužnosnika Bušove administracije. Neki su otišli zbog očitog nezadovoljstva u javnosti zbog rata u Iraku ali i zbog sasvim ličnih nemoralnih ili nezakonitih postupaka: jedan zbog aranžiranja vrlo izdašne materijalne naknade svojoj životnoj partnerki; drugi zbog odavanja štampi identiteta i uloge špijunke CIA; treći – inače odgovoran za milijarde dolara američke pomoći zemljama u razvoju – zato što se i njegovo ime našlo u telefonskim arhivima vašingtonske posrednice u prostituciji; četvrti zbog politički motivisanih otpuštanja iz ministarstva pravosuđa.

Ideološki ispravni Bošnjaci, Srbi i Hrvati – da se zadržimo samo na bosanskohercegovačkim konstitutivnim plemenima – glatko će odbiti i da razmišljaju o tome zašto slične afere kod nas ne povlače baš nikakvu sankciju a oni najispravniji odgovoriće po uzoru na ovonedjeljni njujorški odgovor iranskog predsjednika na neugodno pitanje o državnom nasilju nad homoseksualcima: “Takvih kod nas nema”.

Svojevremeni pokušaj da se javno i ozbiljno progovori o zloupotrebama vlasti u Bosni i Hercegovini - od polaganja računa za nestale milione dolara ratne pomoći preko jaranske privatizacije u kojoj su najunosnije firme i poslovi pripali rodbinski i ideološki odabranima, sve do raspoređivanja “malog mi od sestre” pa i intimnih prijateljica u upravne odbore, na diplomatske i druge atraktivne javne poslove i sasvim legitimnih pitanja o tome kako neko može godinama živjeti na visokoj nozi bez ikakvog zaposlenja i kako se može steći enormno bogatstvo u poratnoj BiH – presječen je odlučnim reagovanjem patriotskog bloka koji je svaki takav razgovor o nepodopštinama i kriminalu među našima proglasio “kriminalizacijom naše borbe za opstanak”. Patriotizam se i na ovom primjeru pokazao kao najbezbjednije utočište čak i za zvanično optužene za finansijske zloupotrebe a bošnjački politički prvaci su – upravo u posjetama Americi – pokazali koliko im je strana svaka pomisao na vladavinu zakona: javno su se, čak i u sjedištu Ujedinjenih nacija, sastajali s pripadnikom svog klana optuženim za nestanak stotina hiljada dolara iz kase bosanskohercegovačke misije u toj organizaciji.

Tako će biti sve dok ne bude nezavisne policije i sudstva i dok konstitutivni narodi preko svojih upravnih odobra budu odlučivali ko će voditi javne televizije. Pogodite zašto reforme u tim oblastima bivaju ili blokirane ili razvodnjene do bljutavosti?

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG