Samo nekoliko dana nakon što su bjeloruske zatvorske vlasti pogubile dvojicu muškaraca osuđenih da su odgovorni za prošlogodišnji smrtonosni bombaški napad na metro u Minsku, otvorila su se pitanja - da li je režim brzopleto reagirao u izvršenju smrtne kazne, i da li je bila greška od Evrope tražiti da intervernira kako bi se spriječilo izvršenje smrtne kazne.
Svijeće i cvijeće polažu se na stubištu ispred stana Ljube Kavalyova, majke jednog od pogubljenih. Deseci ljudi su se okupili kako bi izrazili svoju sućut tužnoj majci.
U skromnom stanu u gradiću Vitsebsk, Ljuba, skrhana od tuge, u rukama drži fotografiju sina. Brojnim apelima pokušala je spasiti sina, 26-godišnjeg Uladzislaua.
„Ne mogu vjerovati da je moj sin, moja duša, otišao. Ne mogu to prihvatiti", kaže Ljuba.
Kavalyou i njegov prijatelj iz djetinjstva, Dzmitry Kanavalau, pogubljeni su nekoliko dana nakon izrečene smrtne presude. Bjeloruski autoritarni vođa, Aleksandar Lukašenka, odbio je molbu za pomilovanje. U Bjelorusiji, standardni način izvršenja smrtne kazne je jednim metkom u potiljak.
Njihove obitelji dobile su formalno pismo 16. marta u kojima ih se obavještava da su kazne bile provedene.
Bjelorusija, jedina zemlja u Europi koja još uvijek koristi smrtnu kaznu, zadržala je praksu iz sovjetskog doba da se članovi obitelji ne obavještavaju prije izvršenja kazne.
Njih dvojica su osuđeni u novembru za terorizam, odnosno bombaški napad na metro u kojem je poginulo 15 ljudi, a stotine ih je bilo ranjeno.
Bjeloruski i zapadni aktivisti za ljudska prava su prosvjedovali naglašavajući da je suđenje provedeno na brzinu i da optuženi nisu imali pravo na odgovarajuću obranu.
Vasil Kaptsiuk, čiji je 21-godišnji sin Raman bio među poginulima u eksploziji koja se dogodila 11. marta 2011, naglašava da Kanavalau i Kavalyou tokom suđenje nisu uradili ništa kako bi dokazali da nisu bili umiješani u zločin.
Ipak, kaže, pogubljenje nije olakšavajuća vijest za njegovu obitelj.
"Uvijek sam bio protiv smrtne kazne. Za roditelje, to je vrlo okrutna stvar. Osobno sam iskusio što znači izgubiti dijete. I mogu zamisliti kako se sada osjećaju njihove majke", rekao je on.
Pogubljenje mladića su izazvale bijes u Bjelorusiji, a prosvjednici pale svijeće ispred ulaska u metro stanicu gdje se eksplozija dogodila.
Europa vrlo malo može pomoći
Europska unija također je osudila pogubljenje. Prethodno je šefica EU za vanjsku politiku Catherine Ashton apelirala da pogubljenje bude odgođeno ili poništeno.
Do pogubljenja je došlo samo četiri mjeseca nakon izrečene presude, što navodi na sumnju da je vlada pokušala zataškati pravosudne greške.
Građani pale svijeće i polažu svijeće zbog pogubljenja dvojice napadača u metrou u Minsku, 19. ožujak 2012.
Naime, obično prodje godinu ili dvije od izricanja smrtne kazne do njenog izvršenja.
Oleg Alkayeu, bivši šef zatvora u Minsku, u kojem su izvršene stotine smrtnih kazni, vjeruje da su se pogubljenja mogla spriječiti, da se nije tražila pomoć Zapada, osobito od EU.
Ljuba Kavalyova putovala je u Bruxelles kako bi od Evropskog parlamenta zatražila pomoć da se spriječi izvršenje smrtne kazne.
Alkayeu, koji je pobjegaoiz Bjelorusije i sada živi u Njemačkoj, tvrdi da je u njegovo vrijeme bila oproštena samo jedna od 400 izrečenih smrtnih kazni.
On smatra da se Lukašenka našao „uvrijeđenim“ što je Ljuba milost tražila na Zapadu, umjesto od njega.
"Rekao sam joj, ako nekoga pokušavate spasiti, postoji samo jedan način - pitajte predsjednika za oprost. Na vlastitoj sam koži osjetio da europske strukture vrlo malo mogu pomoći. One ne pokušavaju koristiti metode uvjeravanja, već političku snagu. A kada je riječ o diktaturi takvo ponašanje ne daje mnogo rezultata. Europski parlament nema realnu osnovu da se uhvati u koštac s diktaturom“, ocjenjuje Alkayeu.
Kavalyova, nakon što je izgubila bitku za spas sina, sada želi da joj zatvorske vlasti vrate tijelo djeteta, kako bi ga mogla dostojno sahraniti.
"Znam da se to ne radi", kaže ona, "ali, oni su ga prisilili da plati za grijehe vlasti, pa će mi, možda, omogućiti da sahranim sina“.
