Postojanje velikog broja neriješenih predmeta ratnih zločina, nezadovoljavajući stepen saradnje na regionalnom nivou u radu na ovim predmetima, te nedovoljna podrška i zaštita svjedoka i žrtava neki su od razloga zbog kojih je 2008. godine Vijeće ministara BiH usvojilo Državnu strategiju za rad na predmetima ratnih zločina.
Njom je planirano da se najsloženiji i najprioritetniji predmeti ratnih zločina procesuiraju u roku od 7 godina, a ostali u periodu od 15 godina od usvajanja Strategije. Prošle su dvije godine, a rezultati su mali. Niži sudovi na koje se predmeti sa Suda BiH trebaju prenijeti ili se već prenose nemaju dovoljno kapaciteta, ni finansijskog ni tehničkog. U međuvremenu svjedoci stare, odustaju ili umiru.
Male kazne za počinioce ratnih zločina, neadekvatna zaštita svjedoka na lokalnim sudovima, te nehapšenje osumnjičenih za ratne zločine, samo su neki od problema na koje se žale žrtve. Tako je Fadil Vlajčić iz Udruženja logoraša Hadžići pred državnim Sudom, kao svjedok, stajao licem u lice sa ljudima protiv kojih je svjedočio.
„Susrećemo se s njihovim advokatima i sa njihovim porodicama, uz neke prijetnje, tako da mi nismo puno zaštićeni. Najnoviji slučaj je bio kad je bilo suđenje Laloviću i Skijeviću, upravnicima KP Doma Butmir. Bio sam tu prisutan – dolazi sa slobode na suđenje, gleda ko će mu biti svjedok. Poslije svega toga, kad smo ja i Stupar svjedočili, njih su trebali da zadrže nekih sat i po, međutim, u istom momentu kad su nas puštali na kapiju, mi se s njima dvojicom sretnemo na parkingu, i to – mi smo izbjegavali njih u kružnom toku, a oni su nas pratili“, kaže Vlajčić.
Sa provođenjem državne strategije za procesuiranje ratnih zločina nije zadovoljna ni Joka Prorok, iz Udruženja nestalih i zarobljenih civila Istočno Sarajevo. Ona je bila jedan od svjedoka u procesu koji se odnosi na zločine počinjene u opštini Trnovo.
„Nimalo, ni jedan posto, zato što je toliko na Trnovu počinjeno zla '92. godine, takav pokolj, takav zločin, gdje su izričito bila srpska sela, sva su spaljena, sve je poubijano, što nije moglo bježat', zaklano je u krevetu. Mnogima smo mi to pričali, i Tužilaštvu, i novinama, i televiziji, filmove imamo snimljene, ali niko ništa nema da uradi, a 18 godina od toga je prošlo“, navodi Joka Prorok.
Oči u oči sa zločincima
Emsija Kundo jedna je od, kako se procjenjuje, dvadeset hiljada silovanih žena tokom rata u BiH. Emsija je iz Foče, a oni koji su je držali zatočenu nikada nisu privedeni pred lice pravde. Danas nerado ide u svoj rodni grad. Nije joj svejedno - jer na ulici može sresti ljude koji su je silovali i koji su još uvijek na slobodi:
„Ja kad dođem u Foču - neke stvari koje želim da zaboravim ili da potisnem negdje- meni se tog momenta svaka slika vrati. Ja se bojim čak ovdje u Sarajevu, gdje živim, da ne bi neko došao, pošto ja govorim javno, da naudi mom djetetu, ne meni. Ja sam prošla - i više ja ne znam šta bi moglo da me snađe, da prođem, ali ja se bojim za djecu. Jednostavno, bojim se i za svoju sigurnost jer sam i ovdje imala i prijetnje, i dolazilo, pratilo me u zgradu. Ma imala sam jako ružnih i neprijatnih situacija u samome gradu gdje živim“, kaže Emsija Kundo.
U Udruženju civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo navode da su zadovoljni kaznama izrečenim pred Haškim tribunalom koje se odnose na zločine počinjene tokom opsade Sarajeva. Procesima i kaznama pred domaćim pravosuđem nisu zadovoljni, kaže predsjednica ovog udruženja Senida Harović.
„Ovim nismo zadovoljni, a zadovoljni smo onim što se desilo na Haškom tribunalu, ali, eto, očekujemo da će se stvari pokrenuti i da će se krenuti naprijed. Civilna žrtva rata je zbilja neko ko je najviše stradao i najviše ugrožen u svim ovim dešavanjima u proteklom ratu“, navodi Senida Harović.
Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina u BiH od samog početka nije imala podršku Udruženja zarobljenih i nestalih civila i boraca Istočno Sarajevo, kaže predsjednica Mirjana Simanić.
„Nezadovoljni smo. Nije bitno da li se to radilo na nižim sudovima ili na tužilaštvima, na Tužilaštvu BiH. Kantonalni sud u Sarajevu, odnosno Tužilaštvo je 2005. godine primilo krivične prijave koje su porodice žrtava podnosile. Nikad od toga nismo dobili ništa sem odgovora da je ustanovljeno da je počinjen ratni zločin i da su to oni svojom odlukom prenijeli na državno Tužilaštvo BiH, koje će dalje raditi na procesuiranju“, zaključuje Simanić.
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna o suđenjima za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije - svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u radijskom programu Radija Slobodna Evropa - svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)
Njom je planirano da se najsloženiji i najprioritetniji predmeti ratnih zločina procesuiraju u roku od 7 godina, a ostali u periodu od 15 godina od usvajanja Strategije. Prošle su dvije godine, a rezultati su mali. Niži sudovi na koje se predmeti sa Suda BiH trebaju prenijeti ili se već prenose nemaju dovoljno kapaciteta, ni finansijskog ni tehničkog. U međuvremenu svjedoci stare, odustaju ili umiru.
Male kazne za počinioce ratnih zločina, neadekvatna zaštita svjedoka na lokalnim sudovima, te nehapšenje osumnjičenih za ratne zločine, samo su neki od problema na koje se žale žrtve. Tako je Fadil Vlajčić iz Udruženja logoraša Hadžići pred državnim Sudom, kao svjedok, stajao licem u lice sa ljudima protiv kojih je svjedočio.
„Susrećemo se s njihovim advokatima i sa njihovim porodicama, uz neke prijetnje, tako da mi nismo puno zaštićeni. Najnoviji slučaj je bio kad je bilo suđenje Laloviću i Skijeviću, upravnicima KP Doma Butmir. Bio sam tu prisutan – dolazi sa slobode na suđenje, gleda ko će mu biti svjedok. Poslije svega toga, kad smo ja i Stupar svjedočili, njih su trebali da zadrže nekih sat i po, međutim, u istom momentu kad su nas puštali na kapiju, mi se s njima dvojicom sretnemo na parkingu, i to – mi smo izbjegavali njih u kružnom toku, a oni su nas pratili“, kaže Vlajčić.
Sa provođenjem državne strategije za procesuiranje ratnih zločina nije zadovoljna ni Joka Prorok, iz Udruženja nestalih i zarobljenih civila Istočno Sarajevo. Ona je bila jedan od svjedoka u procesu koji se odnosi na zločine počinjene u opštini Trnovo.
„Nimalo, ni jedan posto, zato što je toliko na Trnovu počinjeno zla '92. godine, takav pokolj, takav zločin, gdje su izričito bila srpska sela, sva su spaljena, sve je poubijano, što nije moglo bježat', zaklano je u krevetu. Mnogima smo mi to pričali, i Tužilaštvu, i novinama, i televiziji, filmove imamo snimljene, ali niko ništa nema da uradi, a 18 godina od toga je prošlo“, navodi Joka Prorok.
Oči u oči sa zločincima
Emsija Kundo jedna je od, kako se procjenjuje, dvadeset hiljada silovanih žena tokom rata u BiH. Emsija je iz Foče, a oni koji su je držali zatočenu nikada nisu privedeni pred lice pravde. Danas nerado ide u svoj rodni grad. Nije joj svejedno - jer na ulici može sresti ljude koji su je silovali i koji su još uvijek na slobodi:
„Ja kad dođem u Foču - neke stvari koje želim da zaboravim ili da potisnem negdje- meni se tog momenta svaka slika vrati. Ja se bojim čak ovdje u Sarajevu, gdje živim, da ne bi neko došao, pošto ja govorim javno, da naudi mom djetetu, ne meni. Ja sam prošla - i više ja ne znam šta bi moglo da me snađe, da prođem, ali ja se bojim za djecu. Jednostavno, bojim se i za svoju sigurnost jer sam i ovdje imala i prijetnje, i dolazilo, pratilo me u zgradu. Ma imala sam jako ružnih i neprijatnih situacija u samome gradu gdje živim“, kaže Emsija Kundo.
U Udruženju civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo navode da su zadovoljni kaznama izrečenim pred Haškim tribunalom koje se odnose na zločine počinjene tokom opsade Sarajeva. Procesima i kaznama pred domaćim pravosuđem nisu zadovoljni, kaže predsjednica ovog udruženja Senida Harović.
„Ovim nismo zadovoljni, a zadovoljni smo onim što se desilo na Haškom tribunalu, ali, eto, očekujemo da će se stvari pokrenuti i da će se krenuti naprijed. Civilna žrtva rata je zbilja neko ko je najviše stradao i najviše ugrožen u svim ovim dešavanjima u proteklom ratu“, navodi Senida Harović.
Državna strategija za procesuiranje ratnih zločina u BiH od samog početka nije imala podršku Udruženja zarobljenih i nestalih civila i boraca Istočno Sarajevo, kaže predsjednica Mirjana Simanić.
„Nezadovoljni smo. Nije bitno da li se to radilo na nižim sudovima ili na tužilaštvima, na Tužilaštvu BiH. Kantonalni sud u Sarajevu, odnosno Tužilaštvo je 2005. godine primilo krivične prijave koje su porodice žrtava podnosile. Nikad od toga nismo dobili ništa sem odgovora da je ustanovljeno da je počinjen ratni zločin i da su to oni svojom odlukom prenijeli na državno Tužilaštvo BiH, koje će dalje raditi na procesuiranju“, zaključuje Simanić.
*****
Program Pred licem pravde - Zločin i Kazna o suđenjima za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije - svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u radijskom programu Radija Slobodna Evropa - svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - i na našoj internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Dženana Halimović, Dženana Karabegović)