Bivši logoraši iz Sušice danas su prepušteni sami sebi, pokušavajući bezuspješno dokazati da su bili u tom logoru, te tako ostvariti status logoraša i neka prava koja proizilaze i iz toga. Među njima su i svjedoci haških suđenja.
Ibro Osmanović iz Vlasenice 1992. godine prošao je golgotu u zloglasnom logoru Sušica. Svakodnevno je gledao izmorene ljude koji danima nisu ništa jeli i bili izoženi likvidacijama.
Mučenja koja je preživio u logoru Sušica ostavila su na Osmanoviću velike posljedice, a niti jedna institucija u zemlji nikada mu nije priznala status logoraša. Obraćao se na brojne adrese, ali vrata su uvijek bila zatvorena:
„Ne mogu nikakva prava da ostvarim iako posjedujem čak i knjižicu Međunarodnog Crvenog križa jer sam registrovan u logoru Batković.“
RSE: Što su vam rekli zašto ne možete?
Osmanović: Dok sam ja boravio ovdje pokušavao sam kao bivši logoraš, da ostvarim neka prava. Pokušavali smo preko nekakvih udruženja, međutim, uvijek smo nalazili na otpor vlasti - da je to uduženje, pa vidite to preko državnog nivoa, državni nivo je okrenuo leđa. Jednostavno, mi smo ljudi koji smo bili
prepušteni sami sebi od momenta izlaska iz logora. Jedno vrijeme je Međunarodni Crveni križ iz Ženeve je vodio računa o nama, nekih dva mjeseca, poslije toga više niko.
Uz Ibru Osmanovića, i Tima Bajramović je bila u Sušici. Bila je mučena i zlostavljana, te danima bez korice kruha. Ni ona nikada nije uspjela ostvariti status logoraša.
„Tamo sam bila, gledala sam kakva se donosi hrana logorašima – ujutro po dvije tanke kriške, zelene, i ono što srpska vojska jede u Panorami, to se sutradan donese, ono je uzvrištalo. I to ko pojade, njega stomak odmah zaboli. Ljudi se razbolijevaju. I ja nisam htjela ništa više da jedem, nek umrem od gladi, šta ćemo ono. Ma ne da ti pisnuti, pisnuti ne smiješ, da te vidi s nekim da šapćeš, još da pričaš!“, priča Tima Bajramović.
Dokumenti postoje
Sušica je bio regionalni logor kroz kojeg je prošlo blizu 10.000 ljudi od Goražda do Tuzle. Zašto ljudi iz logora Sušica nikada nisu uspjeli ostvariti status logoraša i zašto Sušica nije uopće priznat logor mnogima je nejasno. Hazim Mujčinović, Vlaseničanin koji se bavio ovom problematikom, kaže:
„Postoji mnogo dokumenata o postojanju logora. Postoji i priznanje i samo stavljanje u optužnicu protiv Radovana Karadžića da je taj logor postojao. Samo je problem kako dokazati da si ti bio logoraš. Problem je kako sada okupiti masu ljudi, do 50 ili do 20 ljudi, i da oni kažu da su bili logoraši. Problem je kako oni da dokažu da su bili logoraši.“
Ibro Osmanović bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću, a uskoro odlazi u Haag kao svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću. Kaže da gore od činjenice da nema status logoraša je to što mnogi koji su 1992. vodili logor danas su na državnim pozicijama:
„Ljudi koji su direktno učestvovali u privođenju, likvidaciji, u progonima, silovanjima danas su priznati građani opštine Vlasenica, šetaju se opštinom Vlasenica, nesmetano putuju preko granice kao da se nikad ništa nije dogodilo. Čak imate čovjeka koji je rukovodio specijalnom jedinicom, sjedi danas u Parlamentu BiH. To je Mićo Kraljević. To je čovjek koji sad sjedi u SNSD-u. Imate Zvonku Bajagića, osobu koje imate na više mjesta njegove presretnute razgovore sa Radovanom Karadžićem o zatvorima, o ubistvima, o slanju paravojnih formacija. Sve ja to pokušavam preko interneta da objavim, da ljudi znaju šta se desilo, ko je ta osoba koja je nešto uradila. Međutim, ovoga štiti imunitet, onoga štiti neko drugi - i tako.“
Mujo Omerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, kaže da objašnjenje za ovaj problem jednim dijelom leži u činjenici da se oni koji su preživjeli Sušicu nikada nisu registrirali kao udruženje logoraša:
„Imamo pomak u zadnje vrijeme jer je Vlada Federacije donijela odluke, prije svega Kanton Sarajevo je donio odluku da će zadržati mnogi ljudi sa prostora RS koji trenutno žive u Kantonu Sarajevo moći će da koriste to pravo prinadležnosti civilnih žrtava rata, logoraša, boraca, sa dokumentima iz RS. Mislim da se takva odluka izrađuje i u Tuzlanskom kantonu i u Zeničko –dobojskom.“
Ipak, mnogi logoraši su mišljenja da nakon 20 godina neće moći dokazati da su uopće bili u Sušici. A da je Sušica bio logor u kojem je na tisuće ljudi ubijeno potvrđuje i dio optužnice protiv Radovana Karadžića u kojoj se navodi da su ratna djela činjena u Sušici kaznena djela genocida.
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.
Ibro Osmanović iz Vlasenice 1992. godine prošao je golgotu u zloglasnom logoru Sušica. Svakodnevno je gledao izmorene ljude koji danima nisu ništa jeli i bili izoženi likvidacijama.
Mučenja koja je preživio u logoru Sušica ostavila su na Osmanoviću velike posljedice, a niti jedna institucija u zemlji nikada mu nije priznala status logoraša. Obraćao se na brojne adrese, ali vrata su uvijek bila zatvorena:
„Ne mogu nikakva prava da ostvarim iako posjedujem čak i knjižicu Međunarodnog Crvenog križa jer sam registrovan u logoru Batković.“
RSE: Što su vam rekli zašto ne možete?
Osmanović: Dok sam ja boravio ovdje pokušavao sam kao bivši logoraš, da ostvarim neka prava. Pokušavali smo preko nekakvih udruženja, međutim, uvijek smo nalazili na otpor vlasti - da je to uduženje, pa vidite to preko državnog nivoa, državni nivo je okrenuo leđa. Jednostavno, mi smo ljudi koji smo bili
"Mi smo prepušteni sami sebi od izlaska iz logora. Jedno vrijeme je Međunarodni Crveni križ iz Ženeve je vodio računa o nama, nekih dva mjeseca, poslije toga više niko", priča Ibro Osmanović.
Uz Ibru Osmanovića, i Tima Bajramović je bila u Sušici. Bila je mučena i zlostavljana, te danima bez korice kruha. Ni ona nikada nije uspjela ostvariti status logoraša.
„Tamo sam bila, gledala sam kakva se donosi hrana logorašima – ujutro po dvije tanke kriške, zelene, i ono što srpska vojska jede u Panorami, to se sutradan donese, ono je uzvrištalo. I to ko pojade, njega stomak odmah zaboli. Ljudi se razbolijevaju. I ja nisam htjela ništa više da jedem, nek umrem od gladi, šta ćemo ono. Ma ne da ti pisnuti, pisnuti ne smiješ, da te vidi s nekim da šapćeš, još da pričaš!“, priča Tima Bajramović.
Dokumenti postoje
Sušica je bio regionalni logor kroz kojeg je prošlo blizu 10.000 ljudi od Goražda do Tuzle. Zašto ljudi iz logora Sušica nikada nisu uspjeli ostvariti status logoraša i zašto Sušica nije uopće priznat logor mnogima je nejasno. Hazim Mujčinović, Vlaseničanin koji se bavio ovom problematikom, kaže:
„Postoji mnogo dokumenata o postojanju logora. Postoji i priznanje i samo stavljanje u optužnicu protiv Radovana Karadžića da je taj logor postojao. Samo je problem kako dokazati da si ti bio logoraš. Problem je kako sada okupiti masu ljudi, do 50 ili do 20 ljudi, i da oni kažu da su bili logoraši. Problem je kako oni da dokažu da su bili logoraši.“
"Čak imate čovjeka koji je rukovodio specijalnom jedinicom, sjedi danas u Parlamentu BiH. To je Mićo Kraljević. To je čovjek koji sad sjedi u SNSD-u", tvrdi Osmanović.
Ibro Osmanović bio je svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću, a uskoro odlazi u Haag kao svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću. Kaže da gore od činjenice da nema status logoraša je to što mnogi koji su 1992. vodili logor danas su na državnim pozicijama:
„Ljudi koji su direktno učestvovali u privođenju, likvidaciji, u progonima, silovanjima danas su priznati građani opštine Vlasenica, šetaju se opštinom Vlasenica, nesmetano putuju preko granice kao da se nikad ništa nije dogodilo. Čak imate čovjeka koji je rukovodio specijalnom jedinicom, sjedi danas u Parlamentu BiH. To je Mićo Kraljević. To je čovjek koji sad sjedi u SNSD-u. Imate Zvonku Bajagića, osobu koje imate na više mjesta njegove presretnute razgovore sa Radovanom Karadžićem o zatvorima, o ubistvima, o slanju paravojnih formacija. Sve ja to pokušavam preko interneta da objavim, da ljudi znaju šta se desilo, ko je ta osoba koja je nešto uradila. Međutim, ovoga štiti imunitet, onoga štiti neko drugi - i tako.“
Mujo Omerović, predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, kaže da objašnjenje za ovaj problem jednim dijelom leži u činjenici da se oni koji su preživjeli Sušicu nikada nisu registrirali kao udruženje logoraša:
„Imamo pomak u zadnje vrijeme jer je Vlada Federacije donijela odluke, prije svega Kanton Sarajevo je donio odluku da će zadržati mnogi ljudi sa prostora RS koji trenutno žive u Kantonu Sarajevo moći će da koriste to pravo prinadležnosti civilnih žrtava rata, logoraša, boraca, sa dokumentima iz RS. Mislim da se takva odluka izrađuje i u Tuzlanskom kantonu i u Zeničko –dobojskom.“
Ipak, mnogi logoraši su mišljenja da nakon 20 godina neće moći dokazati da su uopće bili u Sušici. A da je Sušica bio logor u kojem je na tisuće ljudi ubijeno potvrđuje i dio optužnice protiv Radovana Karadžića u kojoj se navodi da su ratna djela činjena u Sušici kaznena djela genocida.
Pred licem pravde sa IWPR (april 2011)
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Evropa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Program uređuju Dženana Halimović, Marija Arnautović i Dženana Karabegović.
Tekstove svih priloga iz emisije možete naći ovdje.