„Dvadeset godina poslije“ naslov je dokumentarnog serijala o životu u BiH dvije decenije nakon početka rata, a u produkciji Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje i Mebius filma.
To su priče o ljudima kojima je rat promijenio živote, ali koji su i u najtežim okolnostima uspjeli prevazići etničke i političke podjele i uprkos svemu ostali ljudi.
Ovo je jedna od njih, o prijateljstvu trebinjskog imama Huseina efendije sa lokalnim Srbima Božom i Mirom, koji su mu pomogli da obnovi džamiju uprkos svim pritiscima i protivljenju okoline. Jedan od njih, Miro Zvijer, zamolio ga je i da bude kum njegovoj kćerki.
Trebinje 2001. godina. Spaljene džamije, tužna zgarišta kao podsjetnik na ratna razaranja, uništenje i mržnju - to je ono što je po dolasku iz Njemačke u Trebinju zatekao Husein efendija Hožić.
„Kad sam ovdje došao, došao sam u jednu prazninu“, kaže efendija.
Šest džamija i četiri mesdžida, kao i zgrada medžlisa Islamske zajednice u Trebinju čekali su na obnovu:
„Svaki od njih je bio totalno sravnjen sa zemljom, dinamitom miniran, osim ovdje jednog u naselju, ostali su samo zidovi ovdje od mesdžida ovdje u Trebinju - valjda između kuća, pa se nije smjela detonacija. Ova zgrada je bila useljena, stanovale su dvije izbjeglice, dvije porodice. To je tek bilo deložirano, ostalo prazno sve. Vjerujte mi nisam imao stolice kad sam došao.“
Polako je raščišćavao ruševine Osman pašine džamije. Sam. Ali ne zadugo
„Pojavi se čovjek na ulazu: ’Dobar dan, radite li?’ ’Radim.’ ’Šta radite?’ ’Evo čistim.’ Kaže: ’Treba li vam kakvog materijala građevinskog? Ja sam prevoznik, računajte na mene, evo vam broj telefona.’ Možda je prošlo poslije toga nekoliko dana, pojavi se čovjek, nosi nekoliko vreća kreča u kamenu da se zagasi, kaže: ’Ovo vam dajem od mene poklon za vaše radove.’ To je bilo je bilo prvo nešto što je primila ovdje kao poklon Islamska zajednica, neku donaciju.“
Obnova uz prijetnje
Pomoć je ponudio komšija Miro Zvijer:
„Zovem se Zvijer Miro, živim tu u Trebinju. Znam kako je kad dođeš u nepoznati kraj. Onda je siatuacija bila vrlo nezgodna. Daću mu pomoć što god treba, da me zovne kad mu god šta treba.“
Uz Miru, zgarište je čistio i obnovu pomagao i Božo Narančić:
„Bio je problem - Osman pašina džamija da treba neku građevinsku ogradu uraditi. Čovjek je molio kompanije od Mostara, Stoca, Ljubinja, Trebinja - nije smio niko u ta doba da se prihvati da bi to odradio. Ja sam kontao da će biti bar desetak, 15, možda i 20 ljudi, nekim ljudima sam i pomogao i valjao, ali kad je došlo to vrijeme, jedva sam ugrabio dvojicu da dovedem ovdje. Ali uglavnom bilo nas je osam.“
Nije im bilo lako. Atmosfera netolerancije je te godine dosegla usijanje. Polaganje kamena temeljca za trebinjsku džamiju izazvalo je žestoki incident, a svi koji su prisustvovali činu bili su kamenovani. Ista atmosfera pratila je cijelu obnovu:
„Sjećam se kad je trebalo postavljati kamen šta se desilo. Poslije toga treba tarabu staviti oko džamije. E to je taj dan. Tu su oklopna vozila bila po mostu, tu je milicija, tu je u porodici jauk i viču mi da ne idem. Ja kažem da idem. Tu je bilo taj dan, ma šta imate pričati. I Božo Narančić je tu. A u Boža su velika djeca, branili su sigurno, samo što Božo nije to hajo.“
„Kako će djeca ostati bez škole, biće izbačeni iz škole. Žena je radila u Novoteksu, jedna tekstilna firma - da će biti otpuštena. Ali to su te demagoške priče iza leđa. A doduše jesam se najviše bojao sam sebe, moram tu biti iskren, jer sam imao motornu pilu u ruci i sjekiricu oštru. I samo sam se bojao da ko ne bi nasrnuo. Tu ne bi bilo razmišljanja. Nedajbože da se ponovi. Premda i danas nisu vremena sjajna, ali to je bilo sačuvajbože.“
I kako to biva, Miro, Božo i Husein postaše prijatelji. I više od toga. Miro je 1996. godine ostao bez sina. Nakon toga on i supruga su pokušavali ponovno dobiti dijete. I tako ih je 2002. godine sudbina nagradila kćerkom Anastazijom. A Huseina kumčetom:
„Rodila se Anastazija, Ana, i u njih je običaj nakon godinu dana da se obavi vjersko vjenčanje u crkvi i kumstvo, narodni običaj, rezanje kose djetetu. Poznat mi je taj adet, običaj. Ja sam iz sjeveroistočne Bosne, iz Teočaka, meni je moja mati rahmetli pričala kako je ona mene jednom odnijela kod džamije izjutra , ko će naići na raskršću puteva, ko prvi naiđe da mi odreže kose, da me okumi. I tu je jedan hafiz naišao, kaže.“
„Kad se mala rodila, kažem ženi da ga zovemo za kuma. Što se kaže, kum na zemlji, a Bog na nebesima, tako je to.“
Tako su Miro, Husein i Božo pokazali kako je za život u Trebinju potrebno tako malo. Lijepa riječ i pružena ruka u nevolji.
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.