Dostupni linkovi

Optimističke najave hapšenja Mladića


Arhivski snimak: Ratko Mladić, 15. novembar 1995.

Predsednik Nacionalnog saveta Srbije za saradnju sa Haškim tribunalom Rasima Ljajić izjavio je ove sedmice, u jednom od programa Radija Slobodna Evropa, da će izručenjem preostalih optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića, saradnja sa ovim sudom biti završena do kraja godine.

Aktivisti nevladinih organizacija u Srbiji koje se bave pitanjem ljudskih prava ne sumnjaju da iza takve tvrdnje stoji realna pozadina, odnosno saznanja koja u ovom trenutku nisu dostupna široj javnosti.

Autor: Nebojša Grabež


LJAJIĆ: “Očekujem da do kraja godine mi završimo ovu hašku priču.”

Optimizam rasima Ljajića, predsednika Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, u pogledu okončanja najaktuelnije međunarodne obaveze Srbije, deli i tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević:

“Ja delim optimizam gospodina Rasima Ljajića, kada je izjavio da očekuje do kraja godine rešimo problem Mladića. Mi jednostavno nemamo izbora, mi taj posao moramo da završimo.“


Na čemu dve ključne ličnosti Nacionalnog saveta za saradnju Srbije sa Haškim sudom temelje svoj optimizam?

VUKČEVIĆ: Pa, jedan intenzivan rad svih službi bezbednosti, koje se bave time da se locira, uhapsi i transferiše za Hag Ratko Mladić.

LJAJIĆ: Ne mogu da verujem da ovoliki trud, napor, rad, angažovanje službi ne da u konačnom rezultat - i da Mladić i Hadžić ne budu locirani i izručeni Haškom tribunalu.

Političke elite Srbije više puta su davale slične izjave i preduzimale operativne akcije, posebno u trenucima kada su se očekivale međunarodne ocene o njihovoj posvećenosti problemu saradnje sa Sudom u Hagu.
Rasim Ljajić


Sudeći po izjavama najvećih kritičara neodlučnosti i neangažmana Srbije na ovom polju, čini se da stvari, ovog puta, izgledaju nekako drugačije. Nataša Kandić, predsednica Fonda za humanitarno pravo, veru u takvu mogućnost gradi na činjenici da su vlasti Srbije uspele da, u julu prošle godine, „neočekivano i bez velikog zahteva međunarodne zajednice”, uhapse i isporuče Radovana Karadžića:

„Mislim da nadležne službe, kao što su BIA, policija i taj Nacionalni savet za saradnju sa Haškim tribunalom, poseduju informacije o kretanju Hadžića i Ratka Mladića, ali da tu postoje i neki tehnički problemi koji, pretpostavljam, odugovlače stalno taj trenutak, ili tu akciju hapšenja. Ako ministar Ljajić ima neki pozitivniji ton, onda verovatno da ima i neke informacije na osnovu kojih on smatra da bi se to moglo dogoditi do kraja godine.“


“Moram da kažem da mi je jako drago ukoliko je Rasim Ljajić optimista u tom pogledu. To znaći, pošto je dnevno angažovan u tom Akcionom timu, da on svoj optimizam bazira na nekim podacima koje mi ne možemo da znamo. To znači da će, verovatno, Ratko Mladić i Goran Hadžić biti uhapšeni. Nema drugog objašnjenja“, kaže predsednica JUKOM-a Biljana Kovačević - Vučo napominjući da se jedino na takav način može okončati “haška priča”, budući da je apsolutno isključeno odustajanje Tribunala od potrage za dvojicom begunaca:

...ako Rasim Ljajić kaže da je optimista i da će do kraja godine ta priča da bude završena, to treba čitati samo kao – njih dvojica će biti uhapšeni.
“Prema tome, ako Rasim Ljajić kaže da je optimista i da će do kraja godine ta priča da bude završena, to treba čitati samo kao – njih dvojica će biti uhapšeni!”

Bukvalno, svi kapaciteti i službi bezbednosti i drugih institucija su angažovani na okončanju priče o Haškom tribunalu, tvrdi Rasim Ljajić napominjući da je ovo tema koja koči Srbiju na putu evropskih integracija, ali koja, istovremeno, i komplikuje unutrašnji politički život:

„Radikalizuje ga dodatno, stalno predstavlja jednu temu oko koje se polemiše, kojom se dodatno polarizuje javnost u Srbiji. Naš veliki interes je da ona što pre bude zatvorena na način da se preostala dva haška optuženika nađu u Hagu.”

Ovdašnji mediji često spekulišu da u potrazi za dvojicom haških begunaca učestvuju i strane obaveštajne službe. Rasim Ljajić ne negira vezu sa njima u smislu uobičajene razmene podataka, ali odbacuje tvrdnje da one učestvuju u potragama:

„Strane službe ne učestvuju u potragama za haškim optuženicima u Srbiji, ali svaka informacija je dobrodošla, svaka saradnja sa tim službama takođe je više nego korisna. Ranije smo imali tu vrstu saradnje u tome da smo dobijali neke podatke koji su provjeravani. Nažalost, moram reći da većina tih podataka i informacija nije bila tačna, da ne kažem validna, i da nije puno koristila. Ali, bez obzira na sadržinu, te informacije se proveravaju na jedan kredibilan način, izvode se akcije kada se proceni da postoje izgledi da bi te informacije mogle da koriste u lociranju haških optuženika. Nekada se dešava da ljudi koji rade za te službe, u cilju da opravdaju to što rade, daju različite informacije, koje se na kraju ispostave ne netačnim nego prilično smešnim.“


Ozbiljnost u pristupu države u vezi sa konačnim razrešenjem ovog problema Ljajić ilustruje stavom glavnog tužioca Haškog tribunala Sergea Brammertza tokom njegove poslednje posete Beogradu, kada je izrazio zadovljstvo po pitanju aktivnosti srpskih vlasti:

„On je zadovoljan sa onim što je čuo i video u Beogradu. Predočeno mu je sve što se radi na hapšenju, pre svega Mladića, ali i Hadžića. To je međuposeta jer u maju mesecu on dolazi u zvaničnu posetu Beogradu, pred podnošenje izveštaja Savetu bezbednosti koji očekujemo u junu mesecu. Za nas bi bilo jako važno da se u junu mesecu u izveštaju pojavi ta sintagma - puna saradnja.“


Nataša Kandić
Iako je Ljajić ovog puta očekuje pozitivniji izveštaj haškog tužioca, Nataša Kandić podseća da samo jedno rešenje u potpunosti zadovoljava međunarodnu zajednicu:

„Što se tiče ocene Brammertza o toj saradnji, ja mislim da je ona uvek ograničena time da će ta saradnja biti potpuna onda kada oba haška begunca budu uhapšena i predata Haškom tribunalu.“


Pored pitanja spremnosti srpskih vlasti da uhapse i isporuče Ratka Mladića, postavlja se i pitanje spremnost javnog mnjenja da prihvati novu realnost. Kakve političke i socijalne posledice može da izazove takav čin? Biljana Kovačević - Vučo:

„Ja se iskreno nadam da će hapšenje Ratka Mladića da se ostvari i da će ono da bude izvedeno na onaj način koji neće da proizvede nikakve negativne reakcije, i da će hapšenje Ratka Mladića konačno otvoriti taj put da saznamo šta se dogodilo u Srebrenici i o odgovornosti Ratka Mladića - i verujem da će to, zaista, da bude početak kraja priče o ratnim zločinima koji su učinjeni u naše ime.“

Svedočenje bivšeg pripadnika OVK
Autor: Anamari Repić, Branka Trivić

Institucije Kosova odbacile su ove sedmice tvrdnje iznete u izveštaju BBC-ija u kojima se navodi, pozivajući se na izjave svedoka, da su pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova otimali, mučili i u nekim slučajevima ubijali civile tokom i nakon sukoba na Kosovu 1999. godine. Ovakve iskaze s posebnom pažnjom prati i Tužilaštvo Srbije za ratne zločine.

Dokumentarni specijal koji je emitovao Chanel 4 BBC radija donosi svedočenje bivšeg pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), koji je i sam bio zarobljen u albanskom gradu Kukešu, da su pripadnici ove formacije tokom 1999. godine organizovali mrežu zatvora u Albaniji i na Kosovu u kojima su zlostavljali Srbe, Albance i Rome. Ovaj bivši kosovsko-albanski gerilac je, pod uslovom anonimnosti, reporteru britanskog radija Michaelu Montgomeriu opisao kako su pripadnici OVK-a mučili civile. Prema njegovom svedočenju, u mučenju su korišćeni noževi, pištolji i automatske puške:

“Video sam mnogo. Video sam ljude koje su tukli, boli noževima, ljude koje su ostavljali bez hrane i pet, šest dana, video sam ljude koje su bacali u grobnice, video sam ljude koje su mučili, tukli i ubili. Noći su bile tihe, tako da ste mogli da ih čujete kako viču dok su ih tukli ili posle toga. Kada nekoga muče, on viče “o, majko“ na svom jeziku”, ispričao je ovaj svedok britanskom radiju.


Prema izvorima BBC-ija najmanje 18 ljudi je ubijeno i sahranjeno na groblju u Kukešu.

Slična svedočanstva albanskih anonimnih svedoka objavila je i Balkanska istraživačka mreža, BIRN. Kukeš je bio, kako se navodi u njihovom i istraživanju BBC radija, samo jedan od nekoliko zatvorskih centara u Albaniji i na Kosovu, a zatvorenici su često bili prebacivani iz jednog zatvora u drugi. “Imena nekoliko ljudi koji su mogući počinioci već su poznata UNMIK-u. Jedan od njih i dalje se nalazi na visokom položaju u kosovskom pravosuđu“, tvrdi se u dokumentu BIRN-a.

Sean Jones, iz Amnesty Internationala, izjavila je britanskom radiju da je UNMIK pokazao nedopustivu sporost u procesuiranju bivših oficira OVK, što je rezultiralo izostankom pravde na Kosovu:

Mislim da je za svaku osudu da porodice nestalih već više od 10 godina čekaju da se pokrenu mehanizmi pravde. Ta osuda se posebno odnosi na Ujedinjene nacije.
“Mislim da je za svaku osudu da porodice nestalih već više od 10 godina čekaju da se pokrenu mehanizmi pravde. Ta osuda se posebno odnosi na Ujedinjene nacije.”

Sean Jones je u razgovoru za BBC izjavila da odgovornost za neuspeh leži i na NATO trupama koje su zapostavile bezbednost civila, posebno pripadnika manjina na Kosovu posle rata.

Komentarišući svedočanstva očevidaca koja je objavio BBC radio, portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić kaže za naš program da su Tužilaštvu ti podaci već bili poznati:

Bruno Vekarić
“Zaista puno dokaza, puno izjava i puno svedoka ukazuje na to da se tih godina na prostoru severa Albanije, a u vezi sa Kosovom i Metohijom, dogodio strašan zločin. Mi ćemo i dalje insistirati da se to istraži i u stalnoj smo komunikaciji sa našim međunarodnim kolegama koji mogu da sprovedu jednu takvu istragu i na terenu. Spremni smo da pružimo svaki vid pomoći i očekujemo posetu Dicka Martya i nove sastanke sa EULEX-om.”


Nataša Kandić, predsednica Fonda za humanitarno pravo, kaže za Radio Slobodna Evropa da dokumentaristički pristup BBC-ija pokazuje pravi put kojim bi trebalo da ide i Tužilaštvo Srbije za ratne zločine. Umesto insistiranja na trgovini ljudskim organima, ona smatra da bi trebalo da se otvori istraga o onome što je dokazivo - o kidnapovanju, mučenju i ubijanju Srba i pripadnika drugih etničkih zajednica koji su odvođeni u Albaniju za vreme i posle dolaska međunarodnih snaga na Kosovo. Ona ukazuje i na jedan aspekt ovih užasnih događaja o kojem se do sada nije mnogo znalo, a koji bi mogao biti i najneugodniji po kosovsku vladu:

“Ono što je tabu tema jeste pitanje tih Albanaca koji se u albanskoj javnosti i zajednici opisuju kao oni koji su pomagali, dakle, bilo je i takozvanih lojalnih Albanaca. Nakon svih tih novih podataka i svedočenja pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova, koji su takođe bili zatvarani, ne može se dogoditi da kosovska vlada kaže da nije imala kontrolu. Kontrola je postojala zato što su ti logori otvarani na teritoriji druge države i zato što je sve vreme pomagala Oslobodilačku vojsku Kosova. Obaveza kosovske vlade je da otvori istragu i sa dolaskom specijalnog izaslanika Dicka Martya mislim da postoji prostor za to, ali i obaveza EULEX-a da pruži svu stručnu pomoć. Dakle, ovo pitanje mora da se otvori, ali na ovaj način.”


Priština: OVK nije bila kriminalna


Istraživanje BBC-ija na Kosovu i na severu Albanije o zločinima Oslobodilačke vojske Kosova urađeno je na osnovu nepotvrđenih i anonimnih izvora, podržavajući i srpsku propagandu, ocena je institucija u Prištini. Na taj način je odbačen izveštaj BBC-ija u kome se kaže da su pripadnici OVK otimali, mučili i u nekim slučajevima ubijali civile tokom i nakon sukoba na Kosovu 1999. godine.

Portparol Vlade Kosova Memlji Krasnići kaže da je BBC, i pored činjenice da je jedan od najpoštovanijih medija, pogrešio:

“BBC je saopštio da se radi o izveštaju zasnovanom na višegodišnjem istraživanju i to je greška u onome što su osnove novinarstva. Oni su objavili izveštaj u kome iznose konstatacije zasnovane na anonimnim, nepotvrđenim izvorima, i gledajući samo iz ovog ugla - izveštaj je pun sumnji.“


Kako je objavio BBC, nakon opsežne istrage njihov dopisnik Nick Thorpe je došao do saznanja o odgovornosti OVK. Preneta je i izjava premijera Kosova Hašima Tačija, koji je odbacio takve navode. Tači je rekao da je svestan da su pojedinci zloupotrebljavali uniforme OVK za vreme rata, ali da se ta oružana formacija ograđuje od takvih akata, kao i da su zloupotrebe bile minimalne. Međutim, Vlada Kosova nije zadovoljna načinom na koji je preneta izjava premijera:

“Novinar je intervjuisao i premijera, ali žalosno je što je on Tačijeve izjave izvadio iz konteksta.“

Portparol Krasnići je postavio i pitanje kako je moguće da se jedna takva novinarska priča pojavi nakon što je Hag sproveo svoju istragu:

Žao nam je što se i na međunarodnoj sceni nalaze ljudi koji veruju srpskoj propagandi i spekulacijama bivše tužiteljke Carle del Ponte.
“Čudno je to što su novinari na osnovu svog istraživanja došli do zaključaka koje ni Tribunal u Hagu nije uspeo da dokaže i pored angažovanja velikog broja istraživača i profesonalaca iz te oblasti. Žao nam je što se i na međunarodnoj sceni nalaze ljudi koji veruju srpskoj propagandi i spekulacijama bivše tužiteljke Carle del Ponte.“


Podsetimo da su institucije Kosova još ranije odbacile navode da su na severu Albanije tokom 1999. godine Srbima vađeni organi radi transplantacije i prodaje. Bivša tužiteljka Carla del Ponte je u knjizi ‘Lov’ navela da je Haški trubunal dobio informacije od „pouzdanih novinara“ da su kosovski Albanci oteli i transportovali izmedu 100 i 300 osoba s Kosova u severni deo Albanije posle 12. juna 1999., kada su NATO snage došle na Kosovo. Otetima su kasnije vađeni organi radi ilegalne prodaje i transplatcije, navodi se u knjizi.

Ministarka pravde Kosova Nekibe Keljmendi je nedavno podsetila da je tim povodom Haški sud sproveo više istraga kojima nisu potvrđeni navodi o trgovini ljudskim organima.

Prema procenama vladinih i nevladinih organizacija, na Kosovu je tokom 1998. i 1999. godine ubijeno oko 10.000 Albanaca. Još uvek nije razjašnjena sudbina oko 2.000 osoba koje se smatraju nestalim. Među njima je najveći broj Albanaca, dok je oko 500 Srba i pripadnika drugih zajednica.

“Sada su na redu naručitelji!”
Autor: Enis Zebić

Priča iz Hrvatske koja slijedi nije klasična priča o ratnom zločinu, ali je zanimljiva jer je tragičnom epizodom o kojoj je riječ ta zemlja ušla u posljednji rat. Uz to način na koji je slučaj ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihla Kira i dvojice lokalnih političara procesuiran, godinama je simbolizirao odnos dijela hrvatskih vlasti prema zločinima počinjenim u toj zemlji tokom 1991. i 1992. godine.

Vrhovni sud Hrvatske će - kako se očekuje - za desetak dana na svojim stranicama objaviti odluku povodom žalbi na presudu Antunu Gudelju, nepravomoćno osuđenom na 20 godina zatvora zbog ubojstva šefa osječke policije Josipa Reihla Kira i dvojice lokalnih političara i teško ranjavanje trećeg, 1. srpnja 1991. godine, nedaleko Osijeka. Gudelj je kao pričuvni hrvatski policajac pucao po automobilu u kojem su se nalazila njih četvorica, iako je isti automobil sa istim putnicima nedugo prije prošao kroz taj nadzorni punkt, dakle znao je tko se unutra nalazi.

Antun Gudelj
Iako je mjesto zločina bilo prepuno hrvatske policije, Gudelj mirno odlazi, prelazi granicu i živi u Australiji. Na suđenju u odsutnosti dobija 20 godina, a kada se 1996. pojavljuje na aerodromu u Frankfurtu, Njemačka ga izručuje Hrvatskoj. Postupak se obnavlja, ali Vrhovni sud Hrvatske vrlo čudnom interpretacijom propisa na ubojstvo tri osobe i teško ranjavanje četvrte primjenjuje Zakon o općem oprostu, i Gudelj je ponovno slobodan i ponovnu odlazi u Australiju.

Pred devet godina, početkom mandata Račanove vlade, Vrhovni sud ustanovljuje da nije bilo temelja za primjenu oprosta, ponovno kreće Interpolova tjeralica za Gudeljem i on je 2007. godine izručen Hrvatskoj i na suđenju u Osijeku ponovno je prvostupanski osuđen na 20 godina zatvora za višestruko bezobzirno ubojstvo i teško ranjavanje.

Vlatka Kuić iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, koja je monitorirala cijeli postupak na osječkom Županijskom sudu, bila je jučer i na sjednici Vrhovnog suda Hrvatske na kojoj se raspravljalo o žalbama, i u izjavi za naš radio ona ne očekuje dalje razvlačenje ovog postupka:

„Postupak traje već preko deset godina i ja vjerujem da bi to sada trebalo završiti i da Vrhovni sud nema nikakvih razloga vratiti suđenje na ponovni postupak suđenje. Mislim da Vrhovni sud neće prihvatiti tezu Gudeljevih branitelja da je ovaj postupak već bio presuđen primjenom Zakona o općem oprostu i da će potvrditi osuđujuću presudu.“

Zašto je Reihl Kir ubijen? Donedavni dugogodišnji voditelj osječkog centra HHO-a Jaroslav Pecnik kaže za naš radio kako je smetao onima koji su željeli kaos:

Ja osobno mislim da je gospodin Reihl Kir morao platiti glavom naprosto stoga što ta politika koju je on zagovarao i nad kojom je doista bdio i predavao se tome - smirivanje svih mogućih tenzija koje su namjerno bile potpirivane od onih - bilo ih je i na hrvatskoj i na srpskoj strani, ali sada govorim o hrvatskoj gdje ih se moglo kontrolirati - kojima je rat naprosto trebao.
„Ja osobno mislim da je gospodin Reihl Kir morao platiti glavom naprosto stoga što ta politika koju je on zagovarao i nad kojom je doista bdio i predavao se tome - smirivanje svih mogućih tenzija koje su namjerno bile potpirivane od onih - bilo ih je i na hrvatskoj i na srpskoj strani, ali sada govorim o hrvatskoj gdje ih se moglo kontrolirati - kojima je rat naprosto trebao.“


Udovica ubijenog šefa osječke policije Jadranka Reihl Kir vjerojatno je najzaslužnija što ubojica ipak - kako se čini - neće ostati nekažnjen. Međutim, kako nam je kazala, potvrda prvostupanjske kazne nju ne zadovoljava:

„To za mene nije nikakvo rješenje, odnosno nije okončan slučaj. Ja tražim nalogodavce, a materijal koji sam dostavila Državnom odvjetništvu i MUP-u ukazuje da postoje nalogodavci, a na Državnom odvjetništvu i na MUP-u je da istraže i da pokrenu novi postupak za naručitelje ubojstva.“

Mediji tu u prvom redu spominju Branimira Glavaša, koji se i osobno sukobljavao sa Reihl Kirom. Pecnik kaže kako su napori Reihl Kira za suzbijanje kaosa smetali ne samo političkom ekstremizmu nego i mutnim poslovima, često objedinjenom u istoj osobi. On podsjeća na pisanje beogradskog „Vremena“ kako je Glavaš početkom devesetih bio u mutnim poslovima zajedno sa izvjesnim Radetom Leskovcem, kojem je Glavaš taman pred izbijanje pravog rata ostao dužan 300.000 maraka:

„I - gle čuda! Kada je sve završilo, prvi kredit Hrvatske banke za obnovu i razvoj dobio je upravo gospodin Leskovac, i to u vrijednosti 300.000 maraka. Spominjalo se tada da je to zapravo vraćanje Glavaševog duga. To je jedan mali insert koji pokazuje da se vjerojatno trgovalo i drugim stvarima - i to cijelo vrijeme rata. Na koncu, to nije tajna - vidimo što se dešavalo u Bosni - nafta i tako dalje!“

“Slučaj Morinj je test za crnogorsko pravosuđe”
Autor: Srđan Janković

Ambasador Crne Gore u Zagrebu Branko Lukovac je nedavno dobio orden Republike Hrvatske zbog doprinosa značajnom unapređivanju crnogorsko-hrvatskih odnosa. Lukovac u intervjuu za RSE govori o odnosima dvije države, mogućnosti istinskog pomirenja između zemalja Balkana i o svom potencijalnom budućem angažmanu.

RSE: U Crnoj Gori se vode sudski procesi vezani za logor Morinj. Može li u zavisnosti od epiloga ovog slučaja to biti kamen spoticanja ukoliko Hrvatska ne bude zadovoljna kako je crnogorsko pravosuđe procesuiralo slučaj?

Branko Lukovac
Lukovac:
U ovoj oblasti je relativno brzo ostvaren napredak u odnosima i saradnji, kao i vrlo visok stepen povjerenja prvosudnih organa. U tome je, to se mora priznati, najveći doprinos dala izvanredna saradnja, razumijevanje i povjerenje koje su ostvarili raniji državni tužilac Vesna Medenica i Mladen Bajić, državni tužilac Hrvatske. To se nastavilo i na nivou odnosa vrhovnih sudova nakon što je gospođa Medenica došla na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Onda su uslijedili kontakti i posjete i dogovorena je saradnja ministara pravde Miraša Radovića i dr. Ivana Šimunovića. Koliko je meni poznato, u toku je veoma razgranata saradnja i kada je u pitanju sudski proces vezan za logor Morinj, a to znači da se omogući svjedočenje velikog broja ranijih zatočenika tog logora bilo neposredno u Pogorici ili putem video linka, kao i angažovanje branilaca, prisustvo nevladinih organizacija za ljudska prava iz Hrvatske koje će pratiti ovo suđenje i drugo. To je svojevrstan test za naše pravosuđe. Ja vjerujem da će ono dobro voditi ovaj slučaj, da neće biti osnova da to suđenje bude izvor nepovjerenja, odnosno da bude kamen spoticanja između dvije zemlje. Ja vjerujem da će crnogorsko pravosuđe s uspjehom položiti ovaj ispit jer nije u pitanju samo povjerenje kod našeg susjeda, koji je takvo povjerenje unaprijed delgiralo, već će to pratiti i evropske institucij, koje sa posebnom pažnjom ocjenjuju osposobljenost i nepristrasnost u zemljama koje pretenduju za članstvo u Evropskoj uniji.

RSE: Imate li osjećaj da u Hrvatskoj postoji povjerenje u crnogorsko pravosuđe u ovom slučaju?

Lukovac: Već sam rekao da ja vjerujem da će se ovaj slučaj voditi na način kako bi se pojačalo povjerenje ne sam od strane hrvatskog društva i njihovog pravosuđa već isto tako i od strane evropskih institucija, koje će sa posebnom pažnjom pratiti ovaj slučaj.
Za istinsko pomirenje potrebno je smjelo suočavanje s istinom, te iskreno prihvatanje svog dijela odgovornosti za zločine i nedjela počinjena drugome.

RSE: Koji su po vama preduslovi da bi došlo do iskrenog pomirenja između zemalja Zapadnog Balkana?

Lukovac: Za istinsko pomirenje potrebno je smjelo suočavanje s istinom, te iskreno prihvatanje svog dijela odgovornosti za zločine i nedjela počinjena drugome. Do toga još nije došlo na relacijama onih koji predstavljaju sredine u ime kojih su počinjeni najveći zločini, prema narodima i prema zemljama koji su bili žrtve takve politike i takvih zločina. Istina, neki gestovi, neki izrazi žaljenja, izvinjenja su upućeni i premda ne djeluju dovoljno iskreno kao izraz svijesti, uvjerenja, spemnosti da se preuzme odgovornost, oni ipak doprinose ublažavanju posljedica i kao takvi su naišli na pozitivan odjek. Ipak to nije dovoljno. Procesi istinskog povjerenja će biti dugotrajniji. Možda će te buduće generacije, koje bi bile oslobođene neposrednih učesnika u stvaranju u sprovođenju zločinačkih politika, biti kadre da se istinski suoče sa istinom i da budu spremne da preuzmu odgovornosti.

* * * * *

Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i
Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG